100 godina Jugoslavije – raskid sveza s Austro-Ugarskom, brzoplet i naivan ulaz u veze sa Srbijom

Foto: Silva Štefan, Objava o raskidu veza s Austrijom i Ugarskom, Trg sv. Marka, 29.10.1918., Bogdan Krizman: Hrvatska u Prvom svjetskom ratu – Hrvatsko-srpski politički odnosi, 1989. ISBN: 86-343-0243-1 (Muzej grada Zagreba)

Jugoslavenska  višenacionalna država, koja je dva puta bila  uspostavljana –   1918.  i  1945. godine –  raspala se  oba  puta  u  krajnje  okrutnim  ratovima i velikim ubijanjima između njenih naroda, napose na teritoriju NDH od 1941-1945., te Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Kosova u drugom raspadu od 1990-1995 godine.

Glavne žrtve šovinističke politike Srbije u Jugoslaviji bili su narodi Hrvata, muslimana (danas Bošnjaka) i Albanaca.

U serijalu povodom 100 godina nastanka nesretne tvorevine Jugoslavije objasniti ćemo uzroke, društvene uvjete i ključne trenutke nastanka i propasti tvorevine koju Hrvati s pravom nazivaju – tamnica naroda.

 

Činu utemeljenja Jugoslavije, nastale na razvalinama I. svjetskog rata, prethodio je  niz  izjava u kojima je bila objavlje­na volja različitih političkih grupacija za jednom zajedničkom južno­slavenskom državom. Najvažnije bi bile ove:

  1. Niška (Srbija) deklaracija, kojom je srpska narodna skupština 7. prosinca 1914.  prihvatila “jugoslovenski program” srpske vlade;
  2. Svibanjska (majska) deklaracija „jugoslavenskih parlamentaraca“ u bečkom carevinskom vijeću od  30.  svibnja  1917,  u  kojem se zahtijevalo  osnivanje  jedne  južnoslavenske  države  unutar Podunavske Monarhije
  3. Krfska deklaracija od 20. srpnja  1917.,  u kojoj  su srpska vlada i Jugoslavenski odbor (južnoslavenski  politički  emigranti  iz Austro-Ugarske  za  vrijeme  Prvog  svjetskog  rata)  ugovorili  ujedi­njenje austro-ugarskih južnih  Slavena s  Kraljevinom Srbijom.
  4. Osnivanje Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba između 5.i 8. listopada 1918. u  Zagrebu, koje je preuzelo političku vlast u južnoslavenskim dijelovima Austro-Ugarske i  29. listopada 1918. proglasilo Državu  Slovenaca,  Hrvata  i Srba
  5. Izjava političkog zastupništva Vojvodine 25. studenoga 1918. o priključenju Kraljevini Srbiji;
  6. Izjava Narodne  skupštine Crne Gore  26.  studenoga 1918. o priključenju Kraljevini Srbiji.

 

Prenosimo dio iz knjige vrsnog povjesničara dr. Rudolfa Horvata „Hrvatska na mučilištu“, sustavno prešućivanog i zapostavljanog u Jugoslaviji, a danas vrlo interesantnog kao svjedoka i vrsnog analitičara uzroka i posljedica stvaranja Jugoslavije:

Početkom svjetskoga rata ostaviše Hrvatsku: dr. Ante  Trumbić, Frano Šupilo, dr. Hinko Hinković, Ivan Meštrović, dr.  Dinko Trinajstić, Milan Marjanović, dr. Franjo Potočnjak, dr.  Josip Jedlowski, dr. Ivan Gmajner, Rudolf Giunio, dr. Milivoj  Jambrišak i još neki Hrvati. Ove naše emigrante podupirahu  moralno i materijalno oni Hrvati, koji se već prije rata nastaniše u Americi.

Jugoslavenski odbor i njegova presudna uloga

»Jugoslovenski odbor«, koji je svoje sjedište imao u Londonu, bijaše od prvoga časa neprijateljski raspoložen prema  Austro-Ugarskoj, te je protiv nje vodio agitaciju u zapadnoj  Evropi i u Americi. Njegova bijaše namjera, da od Austro-Ugarske otrgne one zemlje, u kojima stanuju Hrvati, Srbi- i Slovenci, pa da ih sjedini s kraljevinama Srbijom i Crnom Gorom.

Kao prvi korak k tomu cilju služio je ugovor, što ga je dr. Ante  Trumbić, kao predsjednik »Jugoslovenskog odbora« 20. srpnja  1917. na Krfu sklopio s Nikolom Pašićem, kao predsjednikom ministarskoga savjeta kraljevine Srbije. Po tom »krfskom paktu« imala se stvoriti »kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca«,  kojoj će se vladar iz dinastije Karađorđević zvati »kralj Srba, Hrvata i Slovenaca«. U toj državi bit će posve ravnopravna sva tri narodna imena: Srbi, Hrvati i Slovenci, sve tri narodne zastave: srpska, hrvatska i slovenska, obje azbuke: ćirilica i latinica, te sve 3 glavne vjeroispovijesti: pravoslavna, rimokatolička i muslimanska. Država će imati samo jednu krunu, jednu državnu zastavu i jedan državni grb, a kalendar treba što skorije izjednačiti.

Paralelno s akcijom »Jugoslovenskog odbora« tekao je rad  hrvatskih i slovenskih narodnih zastupnika u Austro-Ugarskoj. Tako je u Beču 35 hrvatskih i slovenskih zastupnika, koji su činili »Jugoslovenski klub«, 30. svibnja 1917. u carevinskom vijeću dalo izjavu, da »na temelju narodnoga načela i hrvatskoga državnoga prava zahtijevaju ujedinjenje svih zemalja u monarkiji, u kojima žive Slovenci, Hrvati i Srbi, u jedno samostalno — od svakoga gospodstva tuđih naroda slobodno i na demokratskoj podlozi osnovano — državno tijelo pod žezlom habsburško-lorenske dinastije«. Uz ove hrvatske i slovenske zastupnike u Beču pristade »Starčevićeva stranka prava«, koja je to izjavila 5. lipnja 1917. na hrvatskom saboru u Zagrebu. Isto je 25. siječnja 1918. učinilo 15 zastupnika istarskoga sabora, a 14. travnja 1918. također svi hrvatski i srpski zastupnici iz Dalmacije.

Hrvati i Slovenci nastojahu dakle, da unutar habsburške monarkije stvore posebnu državu, u kojoj bi se našli svi Hrvati, Srbi i Slovenci.

Sve se jače počelo isticati »narodno samoodređenje«, po kojemu svaki narod ima pravo, da sam odredi svoju sudbinu. Na ovo se načelo osloniše brojni hrvatski, srpski i slovenski političari iz Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Istre, Međimurja, Slovenije, Bosne i Hercegovine, koji 3. ožujka 1918. u Zagrebu zatražiše nezavisnu »državu Slovenaca, Hrvata i Srba«. Da se to lakše poluči, udruže se 24. rujna 1918. u Zagrebu: Starčevićeva stranka prava, Hrvatska pučka seljačka stranka, Narodna organizacija u Dalmaciji, Srpska narodna radikalna stranka, Socijalno-demokratska stranka, te 6 slovenskih stranaka, koje su još 17. kolovoza 1918. u Ljubljani sastavile »Narodni svet za Sloveniju i Istru«. Korak dalje učinjen je 5. Listopada 1918., kad je u Zagrebu osnovano »Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba«, u koje uđu i predstavnici nekih malih političkih grupa, a 8. listopada također »hrvatsko- srpska koalicija«.

Predsjednikom »Narodnog vijeća« postade dr. Antun Korošec, a podpredsjednicima: zubar dr. A. Pave1ić i Svetozar. Pribićević.

Premalo pravih Hrvata stračevićanaca u Narodnom Vijeću

Općenito se opažalo, da je u »Narodnom vijeću« bilo premalo izrazitih Hrvata. Neki su naime članovi »Narodnog vijeća« doduše bili porijeklom Hrvati, ali osjećajem »Jugoslaveni«. Tako se zbilo zato, što u »Narodno vijeće« nije bio nitko pozvan od »Hrvatske stranke prava«, kojoj je u Hrvatskom saboru pripadalo ovih 12 narodnih zastupnika: dr. Vladimir Prebeg (izabran u izbornom kotaru Slavonski Brod), dr. Josip Pazman (Nova Gradiška), dr. Aleksandar Horvat (Novi Marof), dr. Ivo Frank (Križ), dr. Vuk pl. Kiš (Pregrada), Fran Novak (Križevci), Stjepan Pavunić (Sv. Ivan Žabno), Matija Polić (Slunj), Ivan Zatluka (Vilić-selo), Josip Milković (Biškupec), Stipe Vučetić (Perušić) i Stjepan Zagorac (Koprivnica), koji je bio izabran kao Starčevićanac.

Poput Hrvata, Srba i Slovenaca urediše svoje »Narodno vijeće« također Česi i Slovaci. Njihovo se vijeće nalazilo izvan granica Austro-Ugarske; zato mu je vlada Sjedinjenih država sjeverne Amerike priznala značaj ratujuće vlasti, koja upravlja vojničkim i političkim poslovima Čeha i Slovaka. To je uplašilo cara i kralja Karla IV. da predusretne raspad habsburške monarkije, odluči se Karlo za federalizam. U to je ime 16. listopada 1918. objelodanio manifest, u kome među ostalim javlja: »Austrija ima da prema volji svojih naroda postane savezna država, u kojoj svaki narod na svome teritoriju tvori vlastitu svoju državnu zajednicu. Nova izgradnja položaja, koja ni na koji način ne će dirati u cjelokupnost zemalja ugarske krune, ima da svakoj narodnoj zasebnoj državi zajamči njenu samostalnost«. 

Da je ovaj manifest izašao nekoliko mjeseci prije, možda bi Karlu pošlo za rukom, da spasi svoju monarkiju. Ali 16. listopada 1918. bijaše prekasan rok za takvu operaciju. Povrijeđeni Slaveni zamrziše Austro-Ugarsku, tražeći njenu smrt. Uz to se znalo, da madžarski prvaci (osobito Aleksandar Weckerle i grof Stjepan Tisza) još nisu progledali, pa da ne će ni čuti o tomu, da se i zemlje ugarske krune urede federativno. Zato je »Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba« 19. listopada 1918. objelodanilo svoju izjavu, kojom »otklanja osnovu rješenja našega narodnog pitanja, sadržanu u austrijskom carskom manifestu od 16. listopada, a isto tako i svaki drugi budući prijedlog, koji bi išao za tim, da se naše narodno pitanje riješi djelomično i da mu se oduzme njegov međunarodni značaj.« U istoj izjavi »Narodno vijeće« kaže: »Tražimo ujedinjenje »cjelokupnoga našega naroda Slovenaca, Hrvata i Srba na čitavom njegovom etnografskom teritoriju — bez obzira na koje pokrajinske ili državne granice, u kojima danas žive, — u jednu jedinstvenu potpuno suverenu državu, uređenu na načelima političke i ekonomske demokracije, koja u sebi sadržaje dokidanje svih socijalnih i ekonomskih nepravda i nejednakosti. Tražimo, da na budućoj mirovnoj međunarodnoj konferenciji bude naš narod jedinstveno zastupan po svojim naročitim izaslanicima. 

Narodno vijeće i njegovi zahtjevi

 »Narodno vijeće« drži, da će se jedino ostvarenjem ovih zahtjeva i načela zajamčiti trajni mir među narodima, udruženim u slobodnim državama, a time omogućiti »savez naroda« i opće razoružanje.

»Narodno vijeće« izjavljuje, da će se prema općim načelima demokracije svim ino narodnim manjinama u državi Slovenaca, Hrvata i Srba osigurati slobodan razvoj, a susjednim državama omogućiti i osigurati trgovačko-prometni prilaz na more tako, da to ne dira u našu teritorijalnu cjelokupnost i državnu suverenost. »Narodno vijeće« poziva cjelokupni naš narod jedne krvi i jezika, jedne duše i srca, da se za oživotvorenje ovih zahtjeva i načela založi s onom odanošću i samoprijegorom, koje ovo sudbonosno vrijeme traži.«

Na taj odlučan stav osokolio je »Narodno vijeće« u prvom redu odgovor, što ga je Austro-Ugarskoj 18. listopada poslao Wilson, predsjednik Sjedinjenih država. Wilson kaže, da je njegova vlada »na naj dalekosežniji način priznala, da su narodne težnje Jugoslavena za slobodom pravedne«. (Nema sumnje o tomu, da glavnu zaslugu za ovo priznanje ima Jugoslovenski odbor, koji je protiv Austro-Ugarske radio u sjevernoj Americi.) Narodno je vijeće 21. listopada »najvećom radošću« pozdravilo stanovište, što ga je Wilson zauzeo u svome odgovoru na austro-ugarsku notu od 4. listopada 1918. »Narod Slovenaca, Hrvata i Srba smatra međunarodni mirovni kongres jedinim kompetentnim forumom (mjerodavnim mjestom) za konačno rješenje svoga narodnog pitanja.«  

Zasjedanje Sabora u Zagrebu

Za 29. listopada 1918. bio je u Zagreb sazvan hrvatski sabor. Znalo se, da će zastupnici odmah na prvoj sjednici zaključiti prelom s Ugarskom i s Austrijom. Da se ovaj momenat i vanjskim načinom manifestira, sastade se na Markovom trgu silan svijet. Na trg dođoše i hrvatski (većinom pričuvni) časnici,  koji su 28. listopada sa svojih kapa poskidali stare austro-ugarske rozete, pa ih zamijenili hrvatskim kokardama. Veliko je oduševljenje na trgu zavladalo, kada se pojaviše vojničke glazbe 25. domobranske i 53. zajedničke pukovnije, s kojima dođoše također časnici i, vojnici. To bijaše dokaz, da uz hrvatski narodni pokret pristaju general pješaštva Luka Šnjarić i podmaršal Mihovil Mihaljević. (Šnjarić bijaše u Hrvatskoj zapovjednik zajedničke vojske, a Mihaljević zapovjednik domobranstva.) I zaista se Šnjarić i Mihaljević 29. listopada sa čitavom oružanom silom staviše na raspolaganje »Narodnom vijeću«. Oni su dapače s podmaršalom Ištvanovićem i s generalom Josipom Plivelićem unišli u hrvatsku sabornicu, gdje ih narodni zastupnici i narod na galerijama pozdraviše pljeskom i poklicima: »Živjela narodna vojska«. Šnjarić je u dvorani sjeo kraj bana Antuna pl. Mihalovića.  

U 10 sati i 30 časova otvorio je sjednicu hrvatskoga sabora predsjednik dr. Bogdan Medaković značajnim govorom, u kojemu je prikazao politički položaj.

Prijedlog za razrješenje sveza Austro-Ugarskom i povezivanje sa Srbijom

Zastupnik Svetozar Pribićević podnio je prešni prijedlog, koji glasi ovako:

  1. Hrvatski državni sabor — na temelju potpunoga prava narodnoga samoodređenja, koje je danas već priznato od svih zaraćenih vlasti, — stvara ovaj zaključak: »Svi dosadašnji državopravni odnošaji i veze između kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s jedne strane, te kraljevine Ugarske i carevine Austrije s druge strane — razrešavaju se. Ukida se dakle i ništetnom proglasu je napose hrvatsko-ugarska nagodba, a isto se tako ukidaju i ništetnima proglašuju svi kasniji njeni dopunjci ili revizije tako, da od danas Dalmacija, Hrvatska i Slavonija nema s kraljevinom Ugarskom ni pravno ni faktično nikakovih zajedničkih državnih poslova«.
  2. Dalmacija, Hrvatska i Slavonija s Rijekom prog1ašuje se posve nezavisnom državom prema Ugarskoj i Austriji, te po modernom načelu narodnosti — a na temelju narodnog jedinstva Slovenaca, Hrvata i Srba — pristupa u zajedničku narodnu suverenu državu Slovenaca, Hrvata i Srba na cijelom etnografskom području toga naroda, bez obzira na ma koje teritorijalne i državne granice, u kojima narod Slovenaca, Hrvata i Srba danas živi. Sveopća narodna ustavotvorna skupština svega ujedinjenoga naroda Slovenaca, Hrvata i Srba odlučit će — s unaprijed određenom kvalificiranom većinom, koja potpunoma zaštićuje od svakoga majoriziran ja, — konačno kako o formi vladavine, tako o unutrašnjem ustrojstvu naše države, utemeljene na potpunoj ravnopravnosti Slovenaca, Hrvata i Srba.

Ovaj prešni prijedlog potpisalo je još 12 narodnih zastupnika, poimence: dr. Ante Pavelić, Ivan Peršić, dr. Edmund Lukinić, Ivan Kovačević, dr. Pero Magdić, dr. Dušan Popović, dr. Živko Petričić, dr. Dušan Peleš, Cezar Akačić, dr. Ivan Kmic, dr. Ivan Lorković i dr. Đuro Šurmin. Pošto se znalo,. da isto žele svi članovi hrvatskoga sabora, govorio je o prijedlogu samo predlagač Pribićević. On je među ostalim rekao: »Dalmacija, Hrvatska i Slavonija proglašuje se prema Austriji i Ugarskoj za nezavisnu državu. Ali pošto u Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji živi samo jedan dio velikoga našeg naroda, izjavljuje odmah hrvatski sabor ovim prešnim prijedlogom, da je kraljevina Dalmacija, Hrvatska i Slavonija voljna stupiti u zajedničku potpuno suverenu državu Slovenaca, Hrvata i Srba … U smislu ovoga prijedloga ima da se ta naša nezavisna i potpuno suverena država protegne na čitavom našem narodnom teritoriju od Soče tamo do Soluna … U toj zajedničkoj državi imadu Slovenci, Hrvati i Srbi da budu potpuno jednaki faktori. Ne radi se o tome — i ne može se i ne smije se raditi o tome, — da se u tom narodu pojedini dijelovi majoriziraju ili nulificiraju . . . Jer govorimo o državi Hrvata, Slovenaca i Srba, mi ne ćemo da od ova tri imena jedno zapostavimo drugomu, niti ćemo da ih supstituiramo (zamijenimo) jednim četvrtim, jer ne ćemo da dekretom rješavamo pitanje, koje može riješiti samo kulturni razvoj narodni«.

Pribićevićev prešni prijedlog bude u saboru jednoglasno primljen u 11 sati i 5 časa. Sada zazvoniše zvona u svim crkvama zagrebačkim, da sav narod doznade, kako se Hrvatska konačno oslobodila veze s Austrijom i s Ugarskom. Na Markovom trgu zavlada neopisiva radost. Narod je u oduševljenju pjevao rodoljubne pjesme i klicao narodnim zastupnicima, a u mnogom oku vidjela se suza radosnica. Svatko je osjećao, da je kucnuo čas slobode, jer su raskinuti lanci, kojima su Madžari okovali nepobijedene, ali zato prevarene Hrvate.

Općenito se očekivalo, da će hrvatski sabor skinuti kralja Karla IV. i habsburšku dinastiju, te proglasiti hrvatsku republiku, kojoj je klicao i narod na Markovom trgu.

Hrvatski sabor nije toga učinio.

 

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr