Na samo naoko nemogućem i nespojivom zadatku 1941. našli se zajedno (uglavnom srpski) komunisti, srpski četnici i talijanski fašisti – srušiti bilo kakvu moguću hrvatsku državu. Ni jedne ni druge ni treće nije zanimalo kakve se oznake nose na kapi, niti ideologije – zajednička im je bila mržnja prema Hrvatskoj.
Među Srbima 1941. bilo je prevladavajuće političko ozračje usmjereno u pravcu ostvarenja postojeće težnje za otkidanjem dijela hrvatskog teritorija. Usporedo s time išle su inicijative pojedinih komunista o nametanju uvezenih revolucionarnih aktivnosti, i sve to uz tadašnju vojno-političku potporu talijanskih fašista, presudno su utjecali na pokretanje srpske oružane pobune.
Sporazum u selu Otrić, na cesti Gračac-Knin, dana 11. kolovoza 1941. bio je važan (Đoko Jovanić, Ratna sjećanja, Vojnoizdavački i novinski centar, Beograd, 1988., str. 98.-101.), jer je ukazivao kako je talijanska strana zaključila da su ustanici s tog područja, usprkos svojoj komunističkoj simbolici, zapravo ideološki neopredijeljeni, odnosno kako je njihov jedini cilj – izboriti za početak srpsku teritorijalnu autonomiju unutar područja koje je tada bilo dijelom NDH, s kasnijim separatističkim namjerama pripojenja tih hrvatskih prostora fašističkoj Italiji
Ustanici žele izdvajanje iz NDH i pripajanje Italiji premda je tamo vladao fašizam!
Ustanici i njihovi predstavnici čak su slali pismene zamolbe fašističkoj Italiji za izdvajanje iz NDH i pripajanje tih teritorija Italiji, premda je tamo vladao utemeljitelj fašizma Mussolini.
Tako još u svibnju 1941. godine dr. Niko Novaković iz Knina, vrlo ugledna osoba i bivši ministar u Vladi Jugoslavije, u ime pravoslavnih Srba iz Dalmacije i Like traži da se ti hrvatski teritoriji pripoje fašističkoj Italiji!
Taj zahtjev ponovljen je i na sastanku predstavnika Srba sjeverne Dalmacije i južne Like, uglavnom projugoslavenske i pročetničke orjentacije, još u Benkovcu 23. srpnja 1941. godine sa talijanskim fašistima (Boško Desnica, Vaso Miljuš, Petar Knežević, Todo Novaković, Ilija Zečević, Vladan Desnica, Sergije Urukalo, Uroš Desnica, Petar Stojsavljević,Stevo Rađenović i Niko Novaković-Longo). O zaključcima sa sastanka izvijestio je 2. kolovoza 1941. svoje nadređene, odnosno prefekta u Zadru poručnik talijanske vojske Emilio Creoli. Pritom je naznačeno prihvaćanje talijanske sugestije da se Srbi vrate u svoje krajeve, gdje će nastaviti raditi na tome kako bi se kninski i gračački kotar sjedinili pod kraljevinom Italijom. Zapisano je i to da su Srbi istaknuli kako je njihova i talijanska politika zajednička, odnosno da im u tom pogledu prijeti jednaka opasnost od komunističkih bandi. I na koncu, u izvješću je konstatirano da je fašistička Italija spremna u tom pogledu, a prema srpskome traženju, pružiti svu financijsku i materijalnu pomoć.
Znate li povjesne činjenice o ustanku u Srbu? Pročitajte što je o tome pisao povjesničar dr. Begonja
Sporazum u Otriću zajednički potpisali četnici, fašisti i partizani!
Sporazum o suradnji u Otriću (mjesto na cesti Gračac-Knin) je potpisan od strane talijanskih fašista i srpskih ustanika protiv NDH od kojih je dobar dio bio četnika. Prema navodu istaknutog partizana i komunista Gojka Polovine, tzv. Štab gerilskih odreda je, bez konzultacija s višim partijskim instancijama, u Otrić na dogovoreno savjetovanje poslao Boška Rašetu i Đoku Jovanića (kasnije narodni heroj i general JNA).
Važno je istaknuti da je Đoko Jovanić u NDH došao iz Srbije po zadatku izazivanja sukoba i rata, jer je do 1941. živio u koloniziranoj obitelji kod Subotice, po istom principu po kojem su ratni huškači dolazili iz Srbije u Hrvatsku i pred Domovinski rat. Taj isti Đoko Jovanić je 1991. pobjegao u Beograd gdje je i umro, jer je 1945. sa VI. ličkom divizijom da ubiti tisuće Hrvata. Po zlu ga pamte stanovnici Zagreba, Gračana, Šestina i Markuševca, gdje je dao ubiti i baciti u jame stotine ljudi (nedavno je nađena jama sa 253 žrtve pokolja VI. ličke partizanske divizije).
Đoko Jovanić tvrdio je, kao komunist, kako je kod srpskoga pučanstva na osnovu uspostavljenog ozračja bitno prevladala četnička politička orijentacija. Sva zbivanja bila su opterećena i međusobnim verbalnim sukobljavanjima većine deklariranih četnika i malobrojnih komunista, upravo zato što su jedni i drugi težili ostvarenju vojno-političke dominacije nad pokrenutom oružanom pobunom.
Nakon toga, Đoko Jovanić tvrdi kako je pozvan 13. kolovoza u Drvar (tamo se već dogodilo etničko čišćenje i genocid nad Hrvatima) gdje je podnio izvješće Marku Oreškoviću, koji je takve razgovore osudio i tretirao popuštanjem fašističkom pritisku, te da će u tom smislu tražiti odgovornost za sudionike razgovora.
Ta suprotstavljenost došla je do izražaja toliko da su kasnije ustanici Srbi-komunisti, a ne Srbi-četnici, ubili Marka Oreškovića.
Prava isitna o antifašističkom ustanku u ljeto 1941. godine
Treba istaknuti da u donošenju svojih odluka ustanički Srbi, uključivo i komuniste, nisu polazili od pretpostavke da će Italija 1943. godine kapitulirati, a da će 1945. godine Njemačka i NDH doživjeti slom. Djelujući u kontekstu ljeta 1941. godine, oni su poveli ustanak – koji se simbolično obilježavao 27. srpnja – samo s jednim ciljem: ostvariti srpsku teritorijalnu autonomiju i što više oslabiti NDH. S obzirom na tadašnje odnose NDH i Italije, talijanska strana u tome im je bila faktični saveznik, a krajnji cilj u tom trenutku bio je izdvajanje tih područja iz NDH, pa čak i pripajanje fašističkoj Italiji.
A njihova komunistička simbolika, koju su isticali tijekom ustanika, nije tada pretjerano uznemiravala ni njihove sljedbenike ni njihove talijanske saveznike.
S obzirom na tadašnje odnose NDH i Italije, talijanska strana je ustanicima južne Like i sjeverne Dalmacije bila faktični saveznik.
Prava je istina ovo: srpski ustanak u ljeto 1941. godine KPJ nije niti nadzirala niti predvodila.
Pod jedan, tako taj ustanak u svojoj naravi nije bio (komunističko) antifašistički čime se danas vole kititi novokomponirani antifašisti, već po razmjerima pokolja hrvatskih civila izrazito antihrvatski i mrziteljski prema Hrvatima
Pod dva, srpski ustanak nikako nije mogao biti u biti antifašistički jer su ustanici aktivno, čak i sporazumima, surađivali s izumiteljima fašizma – talijanskim fašistima Benita Mussolinija. Naime, fašizam nisu izmislili ustaše koji su inicijalno osnovani u Jugoslaviji kao revolucionarna i oružana organizacija, možemo reći i teroristička, s ciljem rušenja Jugoslavije i uspostave hrvatske države. Fašizam je operatvino i političko djelo Talijana s kojima su sada tzv. antifašisti iz Srba i Drvara blisko surađivali!
Pod tri, radilo se o svesrpskom političkom pokretu koji je politikom suradnje s talijanskom vojskom pokušao oslabiti NDH i stvoriti što veće autonomno područje pod svojim nadzorom. Pri tome su napravili genocid nad Hrvatima i muslimanima koji su živjeli na području zahvaćenim ustankom, na velikom području od Grahova (blizina Knina) do Krnjeuše udaljenih čak 60 kilometara, dok od Lapca do Petrovca cca 35 km, što čini ogromni teritorij od preko 2000 km2.
Na tom velikom teritoriju je u četničko-komunističkom orgijanju koje je trajalo mjesec i pol dana počinjen genocid nad Hrvatima katolicima i muslimanima, od Srba do Kulen Vakufa početkom rujna 1941.. I to doslovno najgorim mučenjima koja uključuju klanje i silovanje trudnica, vađenje djece iz utrobe, vađenje srca živim ljudima nabijanje ljudi na ražanj i stavljanje na vatru, deranje kože, nabijanje glava na kolac, bacanje živih ljudi u zapaljene kuće, klanje i ubijanje djece, ubijanje hodočasnika i svećenika, ubijanje staraca, bacanje stotina ljudi u jame, …
Da, nažalost danas u 2019. potrebno je ovakve strahote nabrojiti, jer su bili dio te genocidne kampanje protiv hrvatskog naroda koja se kasnije prodavala kao antifašizam i borba protiv fašizma, te čak slavila i danas ponovno slavi!
Unutar srpski obračun na tom području i kasnije raslojavanje na partizane i četnike uslijediti će tek nakon ustaničkog razdoblja koje je započelo 27. srpnja 1941., te će se odvijati vrlo polako, s diferencijacijom tek potkraj 1941. i 1942. na tom području, s međusobnim prelascima četnika u partizane i obrnuto. Definitivni masovni prelazak četnika u komunističke partizane dogodio se nakon kolovoza 1944. godine i Titove amnestije pred sam ulazak komunističke Crvene Armije u Beograd.
Tada partizani počinju intenzivirati genocidne radnje nad hrvatskim narodom s klimaksom u neviđenim pokljima od svibnja 1945. godine.
Koje su sličnosti srpskih ustanka 1941. i 1991. godine?
Slična događanja na ovom području dogodila su se i 1990. kada je Hrvatska, tada u okviru Jugoslavije, navijestila mogućnost samostalnosti. Ponovno je kao i 1941. došlo do oružanog ustanka i ponovno su prve žrtve bile – civili, žene i djeca Hrvati.
Naime, 25. srpnja 1990. Sabor Socijalističke Republike Hrvatske (SRH) usvojio je amandmane na Ustav čime je Republika Hrvatska postala suverenom državom i to bez pridjeva ‘socijalistička’, a istodobno se s njeziIie zastave brisala zvijezda petokraka i umetnut je povijesni hrvatski grb.
Istoga dana Srbi u Hrvatskoj održali su miting u mjestu Srb, nimalo slučajno na istom mjestu gdje su počeli pokolj Hrvata 1941., te usvojili ‘Deklaraciju o suverenosti i autonomiji srpskog naroda’ u kojoj je, pored ostaloga, stajalo i sljedeće: “Odcjepljuju se narodi, a ne države te nadalje: ‘Srpski narod daje sebi pravo da se na istorijskim teritorijama, koje objedinjuju sadašnje granice Hrvatske, opredjeljuje s kime će živjeti i kako će se povezivati sa drugim narodima u Jugoslaviji’.
Na temelju toga slijedilo je 30. listopada 1990., opet u Srbu, usvajanje teksta proglašenja ‘srpske autonomije u Hrvatskoj’.
Bio je to uvod u krvavu agresiju i rat u Hrvatskoj, sa strašnim nasiljem i etničkim čišćenjem, po obrascu viđenom 1941. godine, samo sada sa većim potencijalnim mogućnostima do zube naoružane JNA i paravojnih postrojbi Srba, te praktički golorukog hrvatskog naroda.
Odluka je bila – uništiti hrvatski narod na zacrtanom teritoriju Velike Srbije i zauvijek riještiti “hrvatsko pitanje”.
To su spriječili hrabri junaci – hrvatski branitelji!
