Neprijatelj Božjeg imena i ljudskog dostojanstva, golijatski naoružan do zuba, bez ikakve ljudske pameti, čovjekoubojica i lažac od početka, pošao je protiv dviju djevojčica i protiv pedesetak njihovih vršnjaka i vršnjakinja, učenika i učenica 7. i 8. razreda osnovne škole.
Na današnji dan 1994. godine srpska vojska, koja je imala grad Mostar na dlanu, pogodila je namjerno katedralu u Mostaru. U katedrali se održavao vjeronauk za djecu. Tom prilikom ubijene su dvije djevojčice, tek na ulasku u život: Antonija Sesar i Danijela Vidović, a osmero djevojčica je teže ili lakše ranjeno.
Za ovaj zločin nije nitko odgovorao.
Dana 11. studenoga 1994. godine, teška je granata pala s donje strane prolaza između katedrale i župne kuće. Dječaci, koji su se igrali s gornje strane prolaza, ostali su svi na životu, a djevojčice koje su se bile sklonile u predvorje kripte i ponavljale vjeronaučno gradivo VIII. razreda bile su pogođene gelerima: dvije od njih na smrt, a osam drugih ranjene su teže ili lakše.
Toga dana vjeroučenici, iako su se krizmali nekoliko mjeseci ranije, kao i svakog drugog petka, okupili su se na zajedničkom župnom vjeronauku, kako bi predvođeni svojim župnikom učili o ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Nakon pada granate, tadašnji katedralni župnik i vjeroučitelj don Tomislav Majić, kao i drugi svećenici iz katedrale pribrali su se i pružali pomoć ranjenima i rasplakanima.
Vjeroučenice Danijela Vidović i Antonija Sesar preminule su te večeri, nije im pomogla ni sva stručna i spremna bolnička pomoć. Djevojčice su pokopane na groblju Masline a na mjestu pogibije postavljena je spomen ploča, gdje se može za njih Bogu pomoliti.
“Zašto pucaju po nama? Mi idemo na vjeronauk, nisu ovo položaji vojske”.
Knjiga koju je priredio don Davor Berezovski navodi kako su djevojčice bile pokopane. Unatoč ratnom stanju, velika kolona ljudi od nekoliko stotina metara protezala se od mostarske katedrale prema groblju Masline. Došli su kako bi ispratili na vječni počinak dvije djevojčice kojima je bezumnost čovjeka i zločinački poriv prekinuo mlade živote.
“Ostale su vaše vjeronaučne bilježnice pokraj lokve vaše krvi, probijene gelerima i natopljene vašom krvlju. Neprijatelj Božjeg imena i ljudskog dostojanstva, golijatski naoružan do zuba, bez ikakve ljudske pameti, čovjekoubojica i lažac od početka, pošao je protiv vas dviju i protiv pedesetak vaših vršnjaka i vršnjakinja, učenika i učenica 7. i 8. razreda, i to s teškim topovima i tenkovima, minobacačima i granatama, da vas pobije. Više ste puta i same govorile svojim vjeroučiteljima: “Zašto pucaju po nama? Mi idemo na vjeronauk, nisu ovo položaji vojske”. Moralno raspamećeni zlikovci ne razlikuju curicu na vjeronauku od bunkera i rovova”, rekao je na pokopu biskup Ratko Perić.
Biranim riječima od djevojčica se oprostio i tadašnji župnik župe sv. Petra i Pavla fra Dane Karačić. “Neka nam bude utjehom da ih je smrt zatekla u najplemenitijem što su mogle činiti, na vjeronauku, učeći o Bogu. Neka naše suosjećanje i sućut s vama budu znak jedinstva našeg hrvatskog naroda, naših kršćanskih osjećanja i cijele Katoličke crkve”, poručio je fra Dane Karačić.
Nekoliko je puta u javnost izlazila inicijativa da Mostar dobije ulicu koja će nositi ime ovih dviju djevojčica, ali to nikada nije realizirano. S obzirom na to da Mostar nema Gradsko vijeće posljednjih godina, to je nemoguće bilo učiniti.
Za ovaj zločin srpske vojske nitko nije odgovarao, a hrvatska javnost gotov da nije upoznata s njime.
