Dana 11. studenoga 1997. Kongregacija za proglašenje svetaca proglasila je zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca mučenikom kršćanske vjere.
Nakon saslušanja 86 svjedoka, katolika i nekatolika, prikazanih ozdravljenja i uslišanja zagovornih molitava, uvezani su dokumenti u 114 svezaka na 38.000 stranica.
Ti prerađeni i pročišćeni dokumenti su proslijeđeni Kongregaciji za proglašenje svetaca na 6.000 stranica temeljem kojega su teolozi konzultori 11. studenog 1997. donijeli jednoglasnu odluku kako se život i smrt kardinala Stepinca na temelju patnji zadobivenih i proživljenih u zatvoru proglašuju mučeništvom.
Njegov progonitelj bio je komunistički režim koji je htio iskorijeniti Crkvu i kršćanstvo. Na tom putu, upravo u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj naišao je na snažan otpor, a posebice u njezinom pastiru nadbiskupu Stepincu. Budući da nije htio Katoličku Crkvu odvojiti od sveopće crkve i stvoriti nacionalnu hrvatsku crkvu, doživio je progone, blaćenja i nepravednu osudu komunističkog režima, a na kraju i trovanje i fizičko ubojstvo. Svojim držanjem i vjerom nasljedovao je Kristov put do smrti.
Lik kršćanskog mučenika sadrži u sebi spremnost na mučeništvo, zatim prihvaćanje mučeništva iz ljubavi prema vjeri, Crkvi i Kristu, te napokon opraštanje i ljubav prema svojim neprijateljima, u ovom slučaju komunistima. Alojzije Stepinac je uistinu sve te sastavnice posjedovao i stoga je mučenik vjere i Katoličke Crkve.
Papa Ivan Pavao II., proglašujući ga blaženikom u Mariji Bistrici 3. listopada 1998., istaknuo je kako se u njemu spaja „cjelokupna tragedija koja je pogodila hrvatsko pučanstvo i Europu tijekom ovoga stoljeća obilježena trima velikim zlima: fašizmom, nacizmom i komunizmom. On (Stepinac) sada je u nebeskoj slavi okružen svima onima koji su, kao i on, dobar boj bili, kaleći svoju vjeru u kušnjama i nevoljama. Zato u njega danas s pouzdanjem upiremo svoj pogled ištući njegov zagovor.“
