Na današnji dan 12. srpnja 1997. u rodnom Šibeniku umro je Vinko Nikolić, hrvatski emigrantski pisac, pjesnik, novinar i publicist.
Njegovi tekstovi i knjige bilo su svjetlo za Hrvate u vrijeme zabrane slobode izražavanja i pokušaja zatiranja hrvatske nacionalne svijesti u vrijeme mraka komunističke ‘tamnice naroda’ Jugoslavije.
Nakon 45 godina progonstva bez mogućnosti povratka u domovinu, vratio se u slobodnu Hrvatsku koju je dočekao za života.
Posljednjih šest godina života proživio je na voljenoj rodnoj grudi gdje je i umro. Nakon povratka u domovinu svoju je cjelokupnu rukopisnu i knjižnu ostavštinu darovao Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Imenovan je 1993. za zastupnika u Županijskome domu hrvatskoga sabora. Bio je predsjednikom Hrvatske matice iseljenika i dopredsjednikom Matice hrvatske.
Iako je bio pripadnikom hrvatske emigracije, koju je ondašnja Jugoslavija smatrala neprijateljskom, svojim načinom pisanja stekao je veliki ugled, čak i u izrazito protivničkim redovima, tako da je povodom smrti riječi pohvale dobio i u srpskim emigrantskim listovima.
Skandal hrvatskih filokomunista – mržnja na Vinka Nikolića
Ono što je bilo prihvatljivo srpskoj emigraciji, nije hrvatskim filokomunistima (istoznačnica za otrcani i često rabljeni izričaj ‘filofašizam’) koji potječu uglavnom iz rodbinskih i drugih veza sa nositeljima totalitarističkog komunizma, a u okviru tzv. ljevice i srodnih im stranaka. Naime, 2013. novinarka HRT-a Nada Prkačin bila je izložena skandaloznim napadima jer je u emisiju TV kalendar uvrstila prilog prigodom godišnjice smrti ovog hrvatskog velikana 20. stoljeća. Tada se pokojnog mirotvorca i pisca Vinka Nikolića proglašavalo fašističkim zločincem!
Zbog toga donosimo apologiju (obranu) lika i djela Vinka Nikolića koju je napisao 2. kolovoza 2013. prof. Đuro Vidmarović kao dokaz apsurdnosti situacije u kojoj se našao hrvatski narod 25 godina nakon početka rata i agresije na svoju domovinu. (cijeli tekst na http://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/dvidmarovic/15656-d-vidmarovic-tuzno-je-da-se-2013-mora-braniti-vinka-nikolica-od-komunistickih-objeda.html)
Đuro Vidmarović: Apologija Vinka Nikolića
Nisam mogao ni sanjati kako ću jednoga dan biti u prilici braniti Vinka Nikolića i to 23 godine naklon pada komunističkog jednoumlja i raspada Jugoslavije. Poznavao sam ovoga dobroćudnog sijedog pjesnika koji se nakon demokratskih promjena vratio u Domovinu. Vratio se zajedno sa svojom ženom Šteficom i cijelom pismohranom u kojoj se nalazi i dragocjena arhivska građa vezana uz izlaženje čuvenog iseljeničkog kulturnog glasila „Hrvatska revija“. S njima je došao i poznati hrvatski pjesnik, također iz rasuča, Boris Maruna. Obojica su se uključila, kao vodeći ljudi, u rad Hrvatske matice iseljenika.
Nikolić je bio jedan mandat zastupnik u Gornjem domu Hrvatskog državnog sabora. Djelovao je na okolinu svojom mirnoćom. Govorio lagano i smireno. Bio sam dirnut kada su se pozdravili u DHK Dragutin Tadijanović i Vinko Nikolić. A posebno sam bio dirnut vidjevši kako prijateljski razgovaraju Pero Budak i barba Vinko – tako su starog pjesnika svi nazivali. Time se stvorila dijagonala Hrvat – centrist Tadija – Hrvat – nacionalist Vinko i Hrvat – ljevičar Pero. Uz barba Vinka je bila redovito njegova gospođa, ali vrlo često i Boris Maruna uz kojega je bio vezan, imao sam osjećaj, nekom vrstom roditeljskih emocija, budući nije imao vlastite djece. A Maruna je bio ljevičar.
Vinko Nikolić (pjesnik, publicist, književni kriti8čar i novinar) rođen je u Šibeniku 1912. godine, u vrijeme KuK monarhije. Iz dijela je grada zvanog Dolac. U rodnom gradu pohađao je pučku školu i katoličku realnu gimnaziju. Bio je polaznikom Biskupskog sjemeništa. Potom je otišao studirati u Zagreb na Filozofski fakultet gdje se upisao 1932. godine a u veljači 1937. godine diplomirao je skupinu za hrvatsku književnost i jezik. Iz političkih razloga nije mogao dobiti namještenje te je jedno vrijeme radio kao prefekt Napretkovog konvikta u Sarajevu te potom kao dopisnik i jezični korektor novina u Zagrebu.
Političke promjene 1939. godine (uspostava Banovine Hrvatske) dočekuje u Zagrebu. Na Trgovačkoj akademiji predavao je od studenoga 1939. do srpnja 1943. godine a onda je do svibnja 1945. godine predavao na zagrebačkoj Prvoj muškoj realnoj gimnaziji. Između 1942. i 1945. godine radio je i u Odgojnom odjelu Ministarstva obrane NDH i imao je čin satnika.
U Argentini je došao 8. lipnja 1947. godine, u grad Buenos Aires. Ondje se ubrzo angažirao u novinarskom radu, te je već za par mjeseci, 1. rujna 1947. godine, zajedno s Franjom Nevistićem, pokrenuo, i do lipnja 1950. godine uređivao, zbornik „Hrvatska“. Iste godine zajedno s Antunom Bonifačićem pokreće časopis „Hrvatska revija“, koji je uređivao od prvog broja iz 1951 godine do kraja života.
Baveći se brojkom žrtava Križnog puta, Vinko Nikolić došao je do brojke od 200 tisuća. To je procjena na koju su se najviše pozivali Hrvati u emigraciji.
Činjenice o Vinku Nikoliću
1. Vinko Nikolić je bio u prosvjetnom aparatu NDH. Kao nastavnik i književnik.
2. Vinko Nikolić nije bio visoki državni dužnosnik NDH-a. Bio je, konačno, premlad za to.
3. Vinko Nikolić je uspio izbjeći bleiburški pokolj i otići u Argentinu. Ondje su našli utočište i mnogi drugi hrvatski intelektualci, među njima i dva pjesnika bez kojih je nezamisliva naša književnost 20. stoljeća: Viktor Vida i Ivo Lendić. Zar se i za njih može kazati da su fašistički zločinci?
4. Vinko Nikolić je bio prvi u egzilu koji je Pavelića i ideologiju ustaške stranke podvrgao kritici i u cijelosti je se odrekao. Time je pozitivno djelovao na političku emigraciju i pospješio razvoj političkog pluralizma unutar nje. osobno uz pomoć svoje žene Štefice i pri tome nekoliko puta mijenjao državu primateljicu. Hrvatska revija je okupila sve književne potencijale iseljenih Hrvata i omogućila da književnim životom diše i naše drugo plućno krilo. Pri tome omogućila je i žanru memoarske književnosti da daleko nadmaši tadašnje stvaralaštvo u Hrvatskoj. Isto tako, Revija je omogućila prevođenje na hrvatski jezik djela svih vodećih imena moderne i avangardne europske i svjetske književnosti, a koja se za vrijeme SFRJ u Hrvatskoj nisu mogla objavljivati. Danas se u ta imena mnogi zaklinju, zaboravljajući kako su ušla u našu literaturu.
5. Vinko Nikolić nije učinio ratni zločin i nije bio na komunističkoj listi ratnih zločinaca.
6. Vinko Nikolić nije bio protusrbin, niti antisemit. Imao sam priliku nekoliko puta s njime gostovati kao sa saborskim kolegom
7. Vinko Nikolić je mnogo pomogao da hrvatsko iseljeništvo bez zadrške pomogne moralno, politički i materijalno borbu protiv agresora tijekom Domovinskog rata. Njegov je ugled u emigraciji bio vrlo velik.
8. Vinko Nikolić je pismohranu Hrvatske revije, kao i sve svoje memorabilije ostavio NSK-u u Zagrebu i time omogućio povratak u zemlju dragocjenog arhivskog materijala. Iz tog materijala već su napisane magisterijske radnje i mnoge stručne književne i historiografske studije.
9. Vinko Nikolić je uzorno vodio Hrvatsku maticu iseljenika.
10. Vinko Nikolić je bio tijesno povezan s književnikom Borisom Marunom, pokojnim članom SDP-a i njihovim veleposlanikom u Čileu.
Svi ovi dokazi i činjenica da je Vinko Nikolić bio zastupnik u Hrvatskom Saboru u slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj nisu bili dovoljni ljevičarskim medijima i ideolozima da ovakvog čovjeka ne proglase fašističkim zločincem! Na drugoj strani ti isti mediji i ljudi proglašavaju prave ubojice i zločince, počevši od vrha piramide na kojoj sjedi Josip Broz pa naniže, borcima za ljudska prava i slobodu čovjeka!
U kakvim bolesno invertiranim vremenima mi živimo?
