Srpska vojska je nakon Maslenice iz stanja euforije i zločina, koje je činila kada je bila do zuba naoružana od JNA 1991. godine, sada prešla u defenzivu, demoraliziranost i defetizam koji je posebno došao do izražaja u katastrofalnom vojnom porazu 1995. godine. Pažljivo njegovani mit u Jugoslaviji ‘o nepobedivom srpskom vojniku’ raspao se kao mjehur od sapunice pred naletom Hrvatske vojske.
Bitku za zadarsko zaleđe i planinu Velebit možemo smatrati prekretnicom u Domovinskom ratu, i to ne samo zbog toga što je srpska vojska pretrpjela veliki poraz. Naime, u ovoj su bitki po prvi puta korištena sva tri roda Hrvatskih oružanih snaga: pješaštvo, mornarica i zrakoplovstvo.
Hrvatski vojnik je nakon Malsenice bio spreman na sve, a brojni (i kasniji) porazi u bitkama s hrvatskim vojnicima unijeli su u srpsku vojsku potpunu demoraliziranost, dezorganiziranost i masovnu pojavu dezerterstva i kukavičluka.
Navršena je 26. obljetnica velike bitke Domovinskog rata koja se odigrala u zadarskom zaleđu i na prostoru planine Velebit. Operacija „Gusar“, poznatija kao operacija „Maslenica“ započela je 22. siječnja, a službeno je okončana 27. siječnja 1993. godine.
No, tada su uslijedile još žešće borbe, jer je neprijatelj pokrenuo veliki protunapad i situacija je još neko vrijeme bila prilično neizvjesna. Obje strane podnijele su velike žrtve, mnogo veće nego za vrijeme izvođenja napadajnog dijela operacije Hrvatske vojske i MUP-a.
Uopće nema dvojbe da je tijekom Domovinskog rata na tlu Republike Hrvatske ovo bio sukob poseban po tome što su u njemu snage odmjerile najbolje hrvatske postrojbe i suprotne strane.
Operacija Čelik – kontraudar elitnih jedinica srpske vojske i velika pobjeda Hrvata
U protuudaru srpske strane, provedenom kao operacija “Čelik”, sudjelovale su brojne, tako i elitne postrojbe. U zadarsko zaleđe došle su mase tzv. dobrovoljaca. Zaplijenjeni dokumenti VRSK-a ukazuju da je veći dio njih pristizao iz profesionalnih postrojbi, piše crnemambe.hr
Dokumenti navode da „Arkan (…) navodno plaća po 5000 DM“, a kad je kriza dotukla ionako nefunkcionalnu tvorevinu, načelnik Glavnog štaba VRSK-a, Milislav Sekulić, s neugodom se prisjeća kako je nakon operacije “Bljesak” i očekivanog napada, uoči “Oluje” u Krajini bilo 441 „dobrovoljac“, kako piše „zbog nepostojanja finansijskih i materijalnih mogućnosti za prihvat“, dakle zbog novca.
Deseterostruko više, „4300 dobrovoljaca“, navodi da ih je stiglo za vrijeme 1993. godine, od čega je, logično, većina sudjelovala upravo u ovom sukobu!
Izvješća spominju dolazak snaga iz Srbije („55%“), Crne Gore, Kosova, BiH, čak iz Rusije, odnosno Banije i Korduna. Koliko ih je točno bilo, nemoguće je točno ustanoviti. Odaziv je bio masovan, stotine su svakodnevno dolazile, tako i odlazile nakon nekih poraza. Nema dovoljno prostora pobrojati desetine tih postrojbi, no opasnijima su se tretirali „šešeljevci“, „jovićevci“, pripadnici Kosovsko-tepličkog odreda, naravno i pristigli Arkan sa svojim Tigrovima. Veliki ugled uživaju „kninđe“ kapetana Dragana, a posebno se cijenilo najljućeg protivnika Mambi – postrojbu Vukova s Vučjaka. Vidljivo je to iz zadaća koje im je namijenio komandant 7. korpusa, pukovnik Milan Đilas, koji naširoko glorificira pristiglih 250 „prekaljenih ratnika“ utreniranih za „izvršenje svih zadataka“, a koje treba „stalno upotrebljavati kao udarnu pesnicu na pravcu napada“. Đilas o Vukovima zaključuje da su oni „elitna jedinica koja predstavlja srpske komandose“.
Vremenom su rasla neslaganja, čak i oružani sukobi „dobrovoljaca“ i postrojbi VRSK-a. Iako zapovjednici tzv. Krajine optužuju pridošlice, ipak treba uzeti u obzir da im nisu uvažavali žalbe na umor nakon teških borbi ili brojnih „vađenja kestenja iz vatre“, primjerice zbog „bežanja boraca s linije fronta“. Izvješća zorno prikazuju težak intenzitet borbi, diverzantskih akcija obiju strana kod Novigrada, potom kako napadači 14. veljače traže odmor od silnih borbi, kako se 16. veljače, nakon poraza i premorenosti 847 elitnih vojnika (arkanovaca, Vukova i Kosovara) povuklo, a „tendencija osipanja nije konačna, očekuje se i narednih dana“. Nakon toga, nakon velikih gubitaka ili pogibija ključnih ljudi (Vukovima je poginuo zapovjednik Veljko Milanković!) počinje konačni razlaz suradnje zapovjednika VRSK-a i pristiglih odreda pa prvi sve češće optužuju za kriminalitet, tako da se čak očekivalo „da bi Arkan sa svojim borcima (…) mogao izvršiti napad na komande jedinica, pre svega komandna mesta korpusa i brigada“.
Naravno da je masa pristigle vojske, desetine postrojbi bez jasne kontrole, činila razna nedjela, ali sukobe između domaćih i pristiglih snaga svakako treba promatrati i kroz prizmu velikih gubitaka, premorenosti, a na kraju i očiglednog poraza.
Sve je završilo velikom pobjedom Hrvatske vojske, spajanjem sjevera i juga Hrvatske, što je bio veliki korak prema slijedećim velikim vojnim uspjesima Hrvata i postupnom raspadanju srpske vojske. Nakon brojnih zlodjela koje je napravila srspka vojska 1991. godine, naoružana i organizirana od JNA, sada je “oči u oči” s motiviranim i obučenim hrvatskim vojnikom postala svjesna istine – Hrvatska vojska je nepobjediva!
Do kraja rata Hrvatska vojska nije pretrpjela nijedan vojni poraz, provela je mnoge napadne ofenzive, te došla do ulaska u središte genocidne tvorevine Republike Srpske – Banja Luku – kada je zaustavljena pritiscima međunarodne diplomacije i SAD-a.
Što je bio potpuni promašaj. Hrvatski vojnik je 1995. godine bio spreman na sve, a brojni porazi u bitkama s hrvatskim vojnicima unijeli su u srpsku vojsku potpunu demoraliziranost, dezorganiziranost i masovnu pojavu dezerterstva i kukavičluka.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
