Hrvatska zaklada za znanost poduprla je projekt “Moderna geopolitika Jadranskog mora, 1493.-1918.“ pod vodstvom prof. dr. sc. Josipa Vrandečića s odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, a u svezi toga i rekonstrukcija slavne bitke za Sinj. Čudesna obrana Sinja dogodila se 1715. godine, piše slobodnadalmacija.hr.
Prvi dio: Osmanlije godinu dana gomilaju veliku vojsku u Dalmaciji
Osmanlijske pripreme za napad na Dalmaciju započele su još u kolovozu 1714. godine prije službenog izbijanja rata. Nakon izbijanja neprijateljstava početkom 1715. godine otpočele su mletačke pripreme za obranu Cetinske krajine.
Straže na planinskim prijelazima i pojačanja poslana u tvrđave nisu mogla odvratiti ogromne osmanske vojne snage koje su se gomilale na granicama mletačke Dalmacije. Izvještaji su govorili o 40-50 tisuća vojnika što se činilo nevjerojatnim čak i donosiocima vijesti.
To je potaknulo Mlečane na zauzimanje obrambenog stava te je glavna briga posvećena pripremanju obrane tvrđava poput Knina, Sinja i Čitluka. Mlečani su pri tome bili u povoljnijem položaju jer su pojačanja mogla pristizati morem u dalmatinske luke koje su od graničnih tvrđava bile udaljene najviše dan hoda, a Osmanlije nisu imali učinkovitog načina opskrbljivanja vojske preko dinarskih planina.
U Sinj su pojačanja stizala jedno za drugim tokom cijelog srpnja tako da je pred opsadu posada brojala oko 850 ljudi s desetak topova.
Sredinom srpnja straže na planinama su opozvane, te je većina naroda povučena prema jugu u okolicu Konjskog. Odlučna obrana spremala se jedino u tvrđavama te u zemljanom utvrđenju na današnjoj cetinskoj adi Okruglo koja se u izvorima naziva Otok mali.
Drugi dio: Napad na Cetinsku krajinu i okolicu Sinja u srpnju 1715. – uvod u bitku
Napad na Cetinsku krajinu započeo je 23. srpnja kada su prve osmanlijske postrojbe prešle Prolog te krenule u pustošenje okolice Hrvaca i Glavica. Njima se suprotstavilo 20-ak prekaljenih Cetinjana na čelu s vitezom don Ivanom Filipovićem-Grčićem, serdarima Vučkovićem i Tomaševićem, harambašom Matom Žankom, Franom Surićem i drugima te je palo prvih nekoliko žrtava s obje strane.
Sutradan je nastavljeno pustošenje zapadnog dijela Cetinske krajine, a pripremljena obrana Otoka privukla je 25. srpnja snažni napad Osmanlija. Na adici Otok mali sklonili su se stanovnici Otoka, a u pomoć im je došlo 70-ak naoružanih Košućana i Brodarićana.
Prema izvještaju, na utvrđenje je izvedeno pet juriša, a u posljednjem su Osmanlije grazeći preko mrtvih tijela poginulih suboraca zajazili Cetinu i prodrli u utvrdicu. Gubici napadača procijenjeni su na više od tisuću poginulih, pa su napadači bijes iskalili na braniteljima koji su svi pobijeni ukoliko se nisu spasili bijegom, a žene i djeca su odvedeni u roblje.
Napad na Otok ostavio je pogubni trag jer su nakon te opsade nestali skoro svi drevni rodovi koji su nastanjivali to mjesto. Taj napad unio je nemir među branitelje Sinja, ali je i prisilio napadače da čitav sljedeći dan izgube na zbrinjavanje svojih mrtvih.
Tek je 27. srpnja nastavljena navala na Glavice i Brnaze, čije je spaljivanje dimom obavilo i samu tvrđavu. Providur izvještava da je prikupljena ljetina još bila na poljima. Kako nitko od Cetinjana nije dotad imao srca zapaliti svoju sirotinju koja im život znači, on je dao naređenje da se to spali kako ne bi poslužilo neprijatelju.
Idućih nekoliko dana Osmanlije su se posvetili pljačkanju i pustošenju Cetinske krajine, a jake snage uputile su se prema Vrlici koja je i osvojena. Vijest o padu Vrlike i zloj sudbini branitelja povisila je odlučnost providura Balbija da se brani do kraja.
Treći dio: Opsada i 76.000 Osmanlija pod Sinjem!
Osmanlije su idućih dana nastavili s pustošenjem po Cetinskoj, Kninskoj, Drniškoj i Zadvarskoj krajini, a 4. kolovoza na brežuljcima u selu Glavice pojavio se paša u pratnji uglednijih Osmanlija te je razgledavao sinjsku tvrđavu i procjenjivao njezinu obranu. Konačno je 5. kolovoza došao dan kad se pojavila sva silina osmanlijske vojske koja se utaborila na očigled tvrđave, a providur Zorzi Balbi je zapisao da toliku vojsku nije mogao ni zamisliti da postoji, a kamoli povjerovati da se uputila prema njemu.
Iz osmanskog tabora harambaša Ćalić javio je Balbiju pašine riječi “Za šest ću dana osvojiti tvrđavu, pa makar izgubio cijelu vojsku“. Osmanlije su raspolagali s četiri velika topa i više manjih, te s dva mužara za bacanje bombi; bile su pripremljene brojne ljestve, koševi i snoplje za grudobrane i drugo potrebno za opsadu.
K tomu je javio da neprijatelja ima 60.000, te je odlučeno da se vojnici iz isturenih položaja povuku u tvrđavu.
Sljedeći dan posada je pismima pozvana na predaju, te im je ponuđeno da se povuku s oružjem i prtljagom ili će u slučaju poraza svi biti najteže kažnjeni (to je podrazumijevalo nabijanje na kolac). Providur Balbi je u tim pismima prepoznao rukopis fratra Galuzzija koji je početkom rata prebjegao Osmanlijama, što ga je dodatno ozlojedilo, te je odgovorio je da namjerava braniti tvrđavu do posljednje kapi krvi.
Poslije toga uslijedio je početak opsade 7. kolovoza kopanjem rovova na puškomet od utvrde. Opkopari su padali mrtvi pokošeni od braniteljske vatre ravno u rovove kao u grob, a prilikom bodrenja posade u oko je ranjen i sam providur Balbi koji se u izvještaju pohvalio da je prvi krvlju okupao zidove grada.
Četvrti dio: Bitka za Sinj – činilo se da je tvrđava usred samog paklenog ognja
Prema njegovim riječima, otada vatra nije jenjavala ni sa jedne strane ni na tren, nego je samo postajala sve jača, tako da se činilo da se tvrđava nalazi usred ognja paklenog. Sljedeće noći zapaljena je nova franjevačka crkva u sinjskom varošu.
Nakon kopanja rovova postavljene su i topničke bitnice tako da je 8. kolovoza započela i topnička vatra na grad, a Balbi je na temelju prikupljenih ostataka topovskih kugli procijenio da neprijatelj tuče topovima od 30, 12 i 9 funti, te mužarima od 100 i 300 funti. Vatra iz tvrđave imala je veliki učinak na napadače, ali posada nije imala ni trenutka odmora, a kamoli sna.
Idućih dana slijedila je nesmiljena puščana i topnička pucnjava s obje strane. Važan moralni učinak imale su četiri rakete koje su 12. kolovoza ispaljene na brdima južno od Sinja po naređenju generalnog providura Angela Ema, a koje su braniteljima i napadačima poslale poruku da mletačka glavnina dolazi u pomoć za četiri dana. Nakon toga Osmanlije su pojačali pritisak iz rovova, a počeli su topništvom tući tvrđavu i po noći. Od žestoke vatre providur Balbi dva je puta skoro poginuo, izvlačeći se čak ispod srušenog zida.
Ujutro 14. kolovoza, nakon šest dana bombardiranja, osmanske trupe u punom su sastavu navalile na grad. U općem jurišu koji je trajao tri sata uspjeli su se probiti na nasipe Korlata, utvrđenja na zapadu tvrđave, te tamo istaknuti više svojih zastava.
Branitelji su ih u teškoj borbi konačno potisnuli protujurišem te je uslijedio bijeg neprijateljskog pješaštva sve do Jasenskog preko Cetine. Paša ih s konjaništvom koje je stajalo u pričuvi nije uspio na vrijeme zaustaviti. Razmjena vatre ipak nije prestajala cijeli dan.
Peti dio: Gospina pobjeda – čudo Božje se dogodilo!
Noć s 14. na 15. kolovoza u tišini su povučeni topovi, a ujutro je napušten i rov pod tvrđavom. Prema Balbijevim riječima branitelji su vidjevši pobjedu u velikoj proslavili blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije u Nebo, časteći njezin lik, koji je bio prenešen iz nove crkve u Varošu u crkvu u tvrđavi. Predali su joj svoja srca u znak zahvalnosti za njezinu čudotvornu pomoć i zaštitu.
„Ruševine grada govore o žestini napada neprijateljskog topništva, dok nepregledni rovovi i koševi govore o brojnosti neprijatelja. Sve je to, pak, svjedočilo o uspješnoj obrani tvrđave Sinj uz zagovor Blažene Djevice Marije, a pod zapovjedništvom moje malenkosti, kojeg ste vi mudro savjetovali i hrabrili, koja je tako očuvana pod mletačkom vlasti na vječnu slavu mletačkog oružja.“, napisao je u izvješću Balbi.
Od samog su početka puk Sinja i njegovi branitelji tu pobjedu su pripisivali čudotvornom zagovoru Gospe Sinjske, čija je slika cijelo vrijeme opsade bila u tvrđavi. U tvrđavu je bila prenesena iz franjevačkog samostana podno grada da je Turci ne oskvrnu. U zahvalu na pomoći providur je odmah skupio 80 zlatnika koje su poslali u Mletke da se skuje zlatna kruna i križ, te okruni Gospin lik. Pri dnu krune urezao je u dva reda riječi :
In perpetuum coronata triumphat-Anno MDCCXV (Zauvijek okrunjena slavi slavlje – godine 1715.).
Dodatak:
Među dokumentima pohranjenim u Veneciji nalazi se i popis osmanlijske vojske pod Sinjem, prema izvještajima doušnika iz Livna.
Ta je vojska brojila 76.000 ljudi:
12 tisuća Tatara pod zapovjedništvom kanovog sina
8 tisuća Turudija iz Azije
10 tisuća Osmanlija iz Bugarske pod rumelijskim pašom
1000 Osmanlija pod Maras-pašom
1000 albanskih i crnogorskih Osmanlija pod Seliman-pašom
4 tisuće Albanaca pod Mamut-Begovićem
2 tisuće Osmanlija iz Hercegovine
3 tisuće janjičara pod svojim agom
6 tisuća Sejmena pod Seli-Agom Ćurćićem
1000 Osmanlija pod kliškim pašom
12 tisuća Osmanlija pod bosanskim pašom
13 tisuća kiriđija s 15 tisuća tovarnih životinja
3 tisuće opkopara,
te mnoštvo ostalih obrtnika.
Izvještaji providura Zorzija Balbija govore o junaštvu odabranih Hrvata Cetinjana, te su mnogi od njih nakon bitke nagrađeni odlikovanjima i novčanim nagradama za junaštvo i zasluge.
Zlatnom medaljom na zlatnom lancu nagrađeni su don Ivan Filipović Grčić, serdar Jakov Tomašević, serdar Bože Vučković, harambaša Mate Žanko, Guvernadur Marko Lučić (iz Makarske gdje se kasnije također trčala alka) i Frane Surić.
Srebrnom špiodom nagrađena su devetorica, među kojima Grgo Bajić iz Vojnića, Lazo Kovačević, te Marko Akrap iz Biska.
Za otete neprijateljske zastave s po četiri dukata nagrađeni su Ilija Tomašević i Luka Filipović Grčić, a mnogi su Cetinjani dobili po jedan cekin za svaku odsječenu neprijateljsku glavu.
O tim junacima ostalo je malo stvarnih tragova, tek poneki potpis, križić ili pečat.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
