Rat na području Hrvatske imao je svoj uvod, prvo višegodišnjim šovinističkim i mrziteljskim huškanjima protiv Hrvatske službenih vlasti Srbije na čelu sa Slobodanom Miloševićem, a zatim se ta čudovišna kombinacija politke ‘naci-komunizma’ prelila i na srpsko stanovništvo u Hrvatskoj.
Pojedini povijesni revizionisti, čak iz akademske zajednice, danas relativiziraju ili čak negiraju propagandno-politički uvod u velikosrpsku agresiju, a stvari idu toliko daleko da se povijesnim revizionizmom želi negirati odgovornost za genocid u Vukovaru. Dana 15. lipnja 1991. skupina srpskih terorista otela je autobus Liburnije iz Zadra, na cesti između Smilčića i Biljana Donjih kod Benkovca.
Što se tiče povijesnog revizionizma, najveća hajka se podiže na proučavanje tema iz II. svjetskog rata, osobito logora Jasenovac i poratnih masovnih zločina nad stotinama tisuća Hrvata. Zanimljivo je da oni koji danas pozivaju na prestanak povijesnog revizionizma se upravo time bave: povijesnom revizijom nedvojbenih činjenica o uzrocima, povodu i tijeku Domovinskog rata. “Antifašizam” je pritom zgodan spin, jer se tako ispod žita hrvatskoj strani pakira “fašizam”, a onaj izvorni fašizam, još bolje naci-komunizam, od kojeg je sve i krenulo se amnestira od odgovornosti pričama o pomirenju, ljubavi, i tako dalje.
I posljednjih dana i mjeseci provodi se povijesni revizionizam o ulozi i motivima izazivanja rata na području Bivše Jugoslavije – čiji je jedini krivac bila Srbija na čelu s ‘malim Hitlerom’ Slobodanom Miloševićem.
Kako je tekao uvod u ratni sukob na području Zadra, Benkovca i Obrovca?
„Specifičnost promatranog prostora ogledala se u njegovu izrazito mješovitom sastavu stanovništva, koji je, uslijed okolnosti koje su ondje bile na snazi krajem osamdesetih, a posebice tijekom 1990. i 1991. godine, predstavljao plodno tlo izbijanju međunacionalnih sukoba, no također ne smijemo zanemariti ni strateški smještaj spomenutih triju općina, budući da je njihovim osvajanjem, a što je bilo vidljivo i tijekom Domovinskog rata, bilo moguće odijeliti Dalmaciju od ostatka hrvatskog teritorija. Isto je tako, prateći razvoj odnosa hrvatskog i srpskog stanovništva ovoga kraja, vrlo bitno uočiti značaj i utjecaj grada Knina i kninske općine, kao središta i začetnog mjesta srpske pobune, a ujedno i prostora s kojim su dvije promatrane općine (Benkovac i Obrovac) izravno graničile.
Događaj koji je nedugo nakon završenih izbora dodatno uzburkao duhove u zadarskom zaleđu, a imao je znatnog odjeka i na području cijele tadašnje SR Hrvatske (pa i SFRJ), zbio se 18. svibnja 1990. u Benkovcu, kada su nepoznati počinitelji navodno pokušali ubojstvo predsjednika lokalnog odbora SDS-a Miroslava Mlinara, nanijevši mu tobože teške ozljede nožem. Kasnije je sam Mlinar iz Australije priznao kako je cijeli slučaj bio izmišljen, s ciljem dodatne radikalizacije ondašnje političke situacije.
Srpska pobuna se, međutim, ubrzo stala širiti i ostalim hrvatskim područjima na kojima je obitavao veći broj stanovnika srpske nacionalnosti, pa se tako, prema tvrdnjama tadašnjeg ministra obrane RH Martina Špegelja, „u drugoj polovici kolovoza 1990. godine, oružana pobuna od Knina postupno širi prema Donjem Lapcu, kuha se i u Vojniću, na Kordunu, kao i u Pakracu, u Slavoniji
Političko stanje na tlu Republike Hrvatske se dolaskom 1991. godine nije umnogome promijenilo. Štoviše, Martin Špegelj svjedoči kako se „naoružane bande pojavljuju od Zadra do Sunje, nižu se zborovi i mitinzi i u prostoru Pakraca, galami se oko Slatine u Podravini, u Baranji, selu Boboti kod Vukovara, itd“
Ubrzo se na području zapadnoslavonskog grada Pakraca i okolnih, većinskih srpskih mjesta njegove općine, pojavilo novo žarište međunacionalnih sukoba. Naime, ondje je 2. ožujka 1991. godine izbio prvi otvoreni oružani obračun između pripadnika MUP-a RH i srpskih „teritorijalaca“ koji su prethodno zauzeli tamošnju policijsku postaju.
Specifično je za ovo razdoblje srpske pobune na benkovačkom i obrovačkom području bilo i nepostojanje čvrstih linija razdvajanja između pojedinih mjesta pod kontrolom hrvatskih, odnosno krajinskih organa vlasti, što je nerijetko dovodilo do zarobljavanja pripadnika MUP-a RH i srpskih pobunjenika, ali i većeg broja civilnih osoba.
No, neovisno o ovim pravosudnim akcijama, međunacionalni su incidenti na pobunom zahvaćenom području RH postajali sve učestaliji, pa su tako, primjerice, 6. svibnja u Petrinji nepoznati počinitelji postavljanjem eksploziva oštetili bistu Stjepana Radića u glavnom gradskom parku. Na prometnici Daruvar – Pakrac 10. lipnja iz zasjede je ubijen pripadnik MUP-a RH Vlado Laučan, a u Titovoj Korenici su naoružani pobunjenici oteli hrvatskog policajca Nikicu Plivelića, koji je došao u posjet obitelji.
O daljnjim namjerama vodećih krajinskih političara rječito govore i njihove poruke s proslave pravoslavnog praznika Vidovdana, održane 30. lipnja 1991. u selu Kosovu kod Knina, koja je prerasla u politički miting. Ondje su se, nakon liturgije, okupljenom mnoštvu obratili Jovan Rašković i predsjednik samoproglašene Vlade SAO Krajine Milan Babić. Babić je tada izjavio „da su Srbi ove godine ujedinili dvije Krajine, a ako bog da, dogodine će ujediniti i cijelu Srbiju“.
Rat prije rata
Proglašenje hrvatske samostalnosti i angažman JNA u Sloveniji označili su početak završnog razdoblja pobune srpskog stanovništva Ravnih kotara i Bukovice, čija je karakteristika sve izraženije vezivanje lokalnih Srba uz JNA, u kojoj su, posebice nakon 25. lipnja 1991., vidjeli jamstvo očuvanja SFRJ i vlastitog ostanka unutar njezinih granica. Stanje u zadarskom zaleđu od kraja lipnja do početka kolovoza 1991. je, u globalu, najbolje opisati terminom „rat prije rata“.
Daljnji korak koji je, gledano iz današnje perspektive, nesumnjivo vodio ka teško izbježivom ratnom sukobu hrvatskog i pobunjenog srpskog stanovništva na tlu RH, učinila je Vlada SAO Krajine, odnosno njezin predsjednik dr. Milan Babić, kada je 11. srpnja 1991. zapovjedio mobilizaciju svih štabova i jedinica Teritorijalne obrane na čitavom području samoproglašene SAO Krajine.105 Na temelju ove odluke, u idućem su razdoblju na prostoru Ravnih kotara i Bukovice oformljene brigade TO Karin, TO Benkovac i TO Bukovica, te odred TO Obrovac, koje su prema ratnom rasporedu trebale brojati svaka 1428, a obrovački odred 428 naoružanih osoba, čime je i opća situacija na promatranom području postala znatno kompleksnija.
Istovremeno na području hrvatskog sela Lišane Ostrovičke u istočnom dijelu benkovačke općine nastaje novo krizno žarište; ondje je, naime, kako bi zaštitila lokalno stanovništvo koje su sustavno ugrožavali pripadnici odmetničke „milicije“ iz Benkovca, zadarska uprava MUP-a RH uspostavila novu policijsku ispostavu, što je, dakako, rezultiralo pojačanim topničkim i minobacačkim napadima pobunjenika na ovo mjesto, kao i na okolna većinska hrvatska naselja Bulić, Donje Lepure i Vukšić. U obrovačkoj općini pobunjenici su, pak, vatrom iz minobacača napali hrvatsko selo Jasenice, a o sve izraženijoj otuđenosti i porastu nepovjerenja između hrvatskog i srpskog stanovništva sjeverne Dalmacije znakovito govori i reportaža „Borbe“ o protjerivanju do tada uobičajenih srpskih prodavačica iz okolnih sela s gradske tržnice .
U ovom pregledu se, dakako, moramo dotaknuti i djelovanja istaknutog hrvatskog emigranta Mire Barešića, koji je sa svojom vojnom grupacijom, pod formalnim zapovjedništvom Ministarstva obrane RH, u drugoj polovici srpnja u Zadru, koje su navodno provodili lokalni mještani i policija nakon uvida u osobne dokumente.
Izvršio je nekolicinu diverzija na širem benkovačkom području, koje se nalazilo pod kontrolom kninskih vlasti. U jednoj od takvih akcija je 31. srpnja i poginuo nedaleko sela Vrane u biogradskoj općini, pod još uvijek nerasvijetljenim okolnostima.
Uslijed složenosti situacije, te sve izvjesnijeg izbijanja otvorenih ratnih djelovanja na prostoru sjeverne Dalmacije, hrvatski vojni vrh je 1. kolovoza 1991. uputio dvije bojne 4. A splitske brigade ZNG-a u Kruševo, nadomak Obrovcu, kako bi učvrstile obranu ovog mjesta. Već 3. kolovoza 1991. ove postrojbe se izravno sukobljavaju s jedinicama srpske Teritorijalne obrane i „Milicije SAO Krajine“. Ovime je, nesumnjivo, na promatranom području započeo pravi ratni sukob, odnosno agresija, kojoj se krajem kolovoza i početkom rujna 1991. otvoreno priključuju jedinice JNA, koje u suradnji s pobunjenicima i uslijed nadmoći u ljudskim i tehničkim resursima relativno lako zauzimaju hrvatski teritorij. No, to bi mogla biti tema jednog drugog, posve novog rada.“
Cijeli rad Razvoj hrvatsko-srpskih odnosa na prostoru Benkovca, Obrovca i Zadra u predvečerje rata (ožujak – kolovoz 1991. godine), Slaven Ružić
Tekst se nastavlja ispod oglasa
