Oružane snage ustanika u NDH nisu bile jedinstvene i dijelile su se na dvije struje: Narodnooslobodilački pokret (NOP) i Četnički pokret, kojeg je na području istočne Bosne vodio zloglasni četnički vojvoda Jezdimir Dangić čije su postrojbe prije toga napravile pokolj i ubile više tisuća ljudi u Foči. NOP je tada raspolagao s oko 6000 naoružanih pripadnika, dok se u Četničkom pokretu ovaj broj kretao između 4000 i 5000 boraca, piše vecernji.hr.
Dana 16. veljače 1942. vođene su velike borbe oko Rogatice u kojoj je jedna domobranska postrojba bila u okruženju ustaničkih snaga. Inače, autor teksta mr. sc. Amir Obhođaš je magistrirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na temu Kopnene postrojbe NDH na Istočnom bojištu 1941.-1943. godine.
U ljeto 1941., nedugo nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske, na područjima nastanjenim srpskim stanovništvom izbio je ustanak širokih razmjera, a jedno od njegovih žarišta nalazilo se u istočnoj Bosni. Teško prohodno planinsko područje s rijetkim prometnicama, napućeno brojnim selima većinski naseljenima srpskim stanovništvom i prekriveno gustim šumama pružalo je idealne uvjete za vođenje gerilskog rata. Šume istočne Bosne zapravo su ostatci negdašnjih prašuma koje su nekoć prekrivale cijeli europski kontinent i vrlo su guste. Drveće doseže visine i do 50 metara te je i usred bijela dana u njima prilično mračno. Ustanicima su pružale sigurno utočište i prikrivale njihove pokrete, stoga ih je na ovakvom području bilo izuzetno teško nadvladati te je ustanak ovdje buktio nesmanjenim intenzitetom i tijekom zime 1941./1942. godine.
Oružane snage ustanika nisu bile jedinstvene i dijelile su se na dvije struje: Narodnooslobodilački pokret (NOP) i Četnički pokret, kojeg je na ovom području vodio Jezdimir Dangić. NOP je raspolagao s oko 6000 naoružanih pripadnika, dok se u Četničkom pokretu ovaj broj kretao između 4000 i 5000 boraca. Oba su pokreta bila dobro opskrbljena lakim pješačkim naoružanjem, koje je najvećim djelom dolazilo iz “Užičke republike“ (Srbija), tj. iz tvornice oružja u Užicama i koje je većinom raspoređeno među pripadnicima NOPa, a dio je poticao iz napuštenog i zaplijenjenog naoružanja bivše vojske Kraljevine Jugoslavije.
Kako su četnici s vremenom uspostavljati sve bolju suradnju s Talijanima dio njihovog naoružanja poticao je od talijanskih oružanih snaga. Oba su pokreta nadopunjavala zalihe zaplijenjenim oružjem do kojeg su došli zauzimanjem Doboja, Usore, Han Pijeska, Srebrenice, Vlasenice i Bratunca i tamošnjih posada Hrvatskog domobranstva. Do većine teškog naoružanja, u kojemu su ustanici inače oskudijevali, došlo se na ovaj način. U početku je između ova dva pokreta postojala dobra suradnja te je do sredine studenog djelovao i zajednički stožer (Operativni štab).
Međutim, četnici su 17. studenog uspostavili Privremenu upravu istočne Bosne i sklopili sporazum s talijanskim 14. zborom u Višegradu, što je dovelo do raspuštanja ovog stožera. Četnici su s Talijanima ostvarili prisnu suradnju koji su im u potpunosti prepustili nadzor nad Višegradom, Goraždem, Čajničem, Fočom i Kalinovikom, gdje je odmah nakon odlaska talijanskih posada izvršen pogrom nad muslimanskim stanovništvom i koji je potaknuo masovni zbjeg iz Istočne Bosne.
Oružane snage NDH, Njemačke i Italije poduzele su niz vojnih operacija radi suzbijanja ovog ustanka, a dva najveća i najbolje organizirana poduhvata bili su „Operacija Romanija“ (15.25.1.1942.) i „Ozren II.“ (29.1.4.2.1942.), u jugoslavenskoj historiografiji poznate kao „Druga neprijateljska ofenziva“. Ove su dvije operacije izvršile združene hrvatskonjemačke snage i u ovim borbama ustanicima su naneseni znatni gubitci, ali im ustanak nije uspjelo u potpunosti ugušiti. Prodirući duž glavnih komunikacija hrvatskonjemačke snage brzo su ovladale prije izgubljenim mjestima (Rogatica, Han Pijesak, Sokolac, Olovo, Vlasenica, Srebrenica i Bratunac), uslijed čega je Vrhovni stožer NOPJa donio odluku da se glavninom svojih snaga povuče u dijelove istočne Bosne pod nadzorom talijanskih snaga. Preostale snage bile su prisiljene povući se dublje u planine, a među snagama NOPa počelo je osipanje i značajan broj njihovih pripadnika prešao je u redove Četničkog pokreta. Četnički pokret time je zadobio na snazi i posebno je ojačao na području Podromanije, Han Pijeska i Vlasenice te su nakon okončanja „Operacije Romanija“ i odlaska njemačkih snaga s ovog područja, ponovo počeli ugrožavati prometnice i napadati izolirane oružničke postaje.
Tako je prometnica između Sokolca i Han Pijeska bila u stalnom prekidu, a oružnička postaja Žljebovi zauzeta je 2. veljače. Ubrzo nakon toga zauzet je i Han Pijesak kao i gotovo sva sela u okolici Sokolca. Na ovom području dogodio se i jedan nenadani događaj o čemu je magazin „Vojna povijest“ opširnije pisao u osmom broju. U noći s 4. na 5. veljače u blizini Han Obhođaša (između Mokrog i Sokolca) padobranom se spustila četveročlana skupina koju je organizirala britanska obavještajna služba SOE. Skupina se sastojala od bojnika Cavan Elliota, poručnika Pavla Cernjanskog te dočasnika Petra Miljkovića i Roberta Chapmana. Skupini padobranaca sreća nije bila naklonjena i prema izvješću III. domobranskog zbora, već je 5. veljače uhvaćena od strane domobranske ophodnje. Među njihovom opremom pronađeno je 1000 zlatnika, 4 „Mausera“ 7,63mm s velikom količinom strjeljiva, 3 ručne bombe, radiopostaja i 4 para skija. Nakon saslušanja u stožeru III. domobranskog zbora predani su njemačkim vlastima u Sarajevu.
Snage NOVa i nadalje se bile djelatne na području planine Romanije i Jahorine, gdje su neprekidno ugrožavali cestovni pravac Sokolac – Rogatica, a domobransku su posadu u Rogatici doveli u gotovo potpuno okruženje. Tako je 2. veljače opskrbna kolona koja se kretala iz Sokolca prema Rogatici pala u zasjedu i tom su prilikom partizani zaplijenili 1 800 000 kuna namijenjenih tamošnjoj domobranskoj posadi. Do Rogatice su se uspjele probiti samo jedne saonice na kojima se nalazio uređaj za radiovezu i strjeljivo. Rogatica se našla u teškom položaju i u razdoblju od 3.6. veljače partizani su u više navrata napali na grad te je u ovim borbama tamošnja posada imala sveukupno 34 poginula i ranjena domobrana. Radi upućivanja pomoći opkoljenim domobranskim snagama u Sokolcu se 6. veljače prikupila I. bojna iz sastava 7. pješačke pukovnije (bez 2. satnije) i 1. satnija III. bojne Vojne Krajine (bojkra) koje su 7. veljače krenule u proboj obruča. Ove su se snage podijelile u dvije kolone. Desnu je sačinjavala 1./III. bojkra satnija, a u njezinoj pratnji nalazile su se i saonice s tvorivom za posadu u Rogatici, a lijevu I./7. bojna. Desna je kolona pod borbom napredovala do Kovnja, gdje se spojila s dijelovima posade iz Rogatice koji su joj bili krenuli ususret. Lijeva je kolona naišla na jači otpor uslijed kojega je bila prisiljena zanoćiti kod sela Kazare. Sutradan je bojna nastavila s prodorom, ali je kod sela Gučeva napadnuta s više strana. Napad je odbijen uz pomoć snaga iz Rogatice i bojna je u grad ušla u 13.30 sati. U borbama kod Gučeva I./7. bojna imala je 2 poginula, 2 ranjena i 7 nestalih domobrana. Usprkos ovim pojačanjima pritisak snaga NOPa na Rogaticu i nadalje je bio jak. Tako je 9. veljače jedan domobranski vod iz Gromila kraj Sokolca, upućen u izviđanje okolice puta prema Rogatici, upao u zasjedu kod sela Kula u kojoj je smrtno stradalo 12 domobrana, 33 su zarobljena, a samo jedan se je izvukao i vratio u Sokolac. Sutradan su u čišćenje ovog područja krenule dvije satnije iz sastava I. djelatne bojne Crne legije razmještene u Sokolcu, kojima je zapovijedao ustaški satnik Rafael Boban, ali su kod Kule dočekani jakom vatrom iz šume s obaju strana puta od strane partizanske Glasiničke bojne („bataljona“) iz sastava Romanijskog NOP odreda. Poslije višesatne borbe u kojoj su imali 3 poginulih i 20 ranjenih, I. bojna bila je prisiljena povući se u selo Gromile.
Istodobno se iz Rogatice prema Sokolcu uputila i I./7. bojna, koja je odmah po izlasku iz mjesta naišla na niz zasjeda od strane partizanskih snaga. Vodeći čitavim putem jake borbe, bojna je tek u 24.00 sata dospjela u Gromile uz gubitke od 2 poginulih i 12 ranjenih domobrana, a izgubljena su i 2 konja. Velike gubitke pretrpjela je i skupina od 90 oružnika i pripadnika seljačke milicije koja je 11. veljače prenosila hranu i strjeljivo iz Sokolca za selo Knežinu i pritom upala u zasjedu. Izgubljeno je 4000 naboja i sanduk bombi, a poginula su 4 i ranjena 12 pripadnika ove skupine. Kako je u III. domobranskom zboru postalo očito da se na području Romanije nalaze jake snage ustanika, odlučeno je da se pokrene veća operacija čišćenja, a prioritet je dan pravcu prema Rogatici. Zbog toga je u Sokolcu do 13. veljače prikupljena Zagrebačka konjanička pukovnija kojoj je pridodana 2. bitnica XI. topničkog sklopa (haubička) za potporu. Pukovnija je 14. veljače krenula u čišćenje podijeljena u dvije borbene skupine i odmah po izlasku iz Sokolca naišla na otpor. Lijeva borbena skupina probila se do sela Bandin Odžak, dok je desna borbena skupina zaustavljena kod Kule, gdje je naišla na dobro utvrđene položaje s rovovima i bunkerima sačinjenih od drveća i kamenja, koje protivnik nije napuštao ni nakon snažne i točne topničke vatre. Dolaskom večeri cjelokupna pukovnija prikupila se na području Kule gdje je zanoćila na otvorenom, osim 4. satnije II. konjičkog sklopa koju je tijekom borbe zapovjednik desne borbene skupine, bojnik Franjo Furtinger, uputio u krivom smjeru, zbog čega se ova satnija odvojila od glavnine i bila napadnuta s leđa i bokova. Ne mogavši se pridružiti svojoj glavnini zapovjednik satnije produžio je pod borbom prema Rogatici u koju se uspio probiti 15. veljače. Sutradan je pukovnija uspjela probiti obrambeni postav partizanske Glasiničke bojne kod sela Kula i nakon teške borbe napredovati do Han Stjenice. U selu je zatekla sve kuće u plamenu, tako da je ponovo morala noćiti na otvorenom na temperaturama koje su se spuštale do 20°C ispod ništice. Zbog velikoga snijega haubička bitnica nije mogla pratiti ovo napredovanje stoga je zamijenjena vodom gorskih topova 75mm. Oko ponoći odbijen je jedan partizanski protunapad izveden iz više smjerova.
Dana 16. veljače nastavljeno je napredovanje prema Rogatici, a partizanske su snage počele primjenjivati ponešto neobične načine ratovanja. Jedna skupina partizana preobukla se u ženske muslimanske nošnje i pokraj ove skupine pukovnija prošla bez zadržavanja vjerujući da su u pitanju izbjeglice. Nakon prolaska pukovnije skupina je vatrom iz strojnica i ručnim bombama uništila roj iz zalaznice. U protunapadu konjaničke pukovnije veći dio ove skupine smrtno je stradao dok se ostatak raspršio po okolnim šumama. Spoj s posadom iz Rogatice ostvaren je u 17.00 sati kod Kovnja, a čišćenje okolice nastavilo se do pada mraka. Pukovnija je u Rogaticu dospjela u 21.30. sati.
Tijekom ovih trodnevnih borbi ukupni gubitci pukovnije iznosili su 143 poginula i ranjena pripadnika, među kojima i 13 časnika i 6 dočasnika.
Ovim gubitcima treba pripisati i gubitke pretrpljene prilikom evakuacije ranjenika, kad je 16. veljače kod Han Obhođaša prijevoz s ranjenicima pao u zasjedu. Pratnja koja se sastojala od 34 domobrana htjela je pružiti otpor, ali je bojnik Furtinger, koji je evakuiran zbog ozeblina, pod prijetnjom samokresa prisilio pratnju da se preda iako je protivnik bio malobrojniji, procjenjuje se na oko 15 20 ljudi. Upravo u tom trenutku slučajno su naišli dijelovi I. djelatne bojne iz sastava I. stajaćeg djelatnog zdruga – Crne legije, koji su se kamionima prebacivali prema Sokolcu i koji su odmah stupili u borbu. U nevjerojatnom raspletu ubijeno je 8 partizana, a ostali su se razbježali vodeći sa sobom 35 zarobljenih domobrana.
Bojnik Furtinger uhićen je zbog kukavičluka i pritvoren. Presudom Vrhovnog suda oružanih snaga osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 1 godine i 3 mjeseca, te gubitak čina. Nakon ovoga slučaja I. djelatna bojna dovršila je prikupljanje u Sokolcu i 17. i 18. veljače izvršila čišćenje područja sjeverno i sjeverozapadno od grada (Stari Grad – Šahbegovići – Pediše). Operacija je uspješno izvedena pri čemu je ustaška bojna imala 3 poginulih i 7 ranjenih, a izvijestila je da je protivnik imao oko 100 poginulih i 3 zarobljenih od kojih jedan komesar. Zatim je 20. veljače u zajednici s III. bojkra pristupila čišćenju pravca prema Rogatici. Kod sela Zavorine I. djelatna bojna naišla je na vrlo jak otpor koji je svladan uz potporu topništva. Protivnik je potisnut iza potoka Rakitnica, pri čemu je ustaška bojna imala 4 poginula i 6 ranjenih vojničara, dok je III. bojkra naišla na samo jednu manju zasjedu koju je svladala bez gubitaka i istog je dana dostavila tvorivo posadi u Rogatici. U borbama od 14.20. veljače očišćena je planina Glasinac od ustanika i osiguran je nesmetan promet na cesti Sokolac – Rogatica. „Crna legija“ 21. veljače povučena je u Sokolac, a Zagrebačka konjanička pukovnija upućena je prvo u Mokro, a zatim na Pale. Nakon što je očišćeno područje oko Rogatice i Glasinačke visoravni i osigurana prometnica Sokolac – Rogatica, na prijedlog ustaškog bojnika Jure Francetića pristupilo se čišćenju područja pravcem Sokolac – Žljebovi – Han Pijesak – Vlasenica. Snage određene za ovu operaciju podijeljene su u tri borbene skupine i to: na desnom krilu I. djelatna bojna Crne legije, u sredini 1. satnija IV. bojkra, vod gorskih topova i opskrbna kolona te na lijevom krilu ostatak IV. bojkra. U sastavu IV. bojkra nalazili su se većinom domobrani starijih godišta, koji su mobilizirani pozivom na vojnu vježbu kojoj je trajanje već bilo isteklo, dok su I. djelatnu bojnu sačinjavali dobrovoljci mlađih godišta, a u svom su sastavu imali dva minobacača 82mm za potporu. Operacija je otpočela 26. veljače u 08.00 sati. Prostorom desno od puta Sokolac – Han Pijesak nastupala je I. djelatna bojna, a dvije borbene skupine IV. bojkra napredovale su lijevom stranom. Odmah po izlasku iz Sokolca, borbena skupina na lijevom krilu naišla je kod sela Nadići i Brajkovići na položaje koje su držali dijelovi Romanijskog NOP odreda i dijelovi 1. proleterske brigade, a ustaška bojna zaustavljena je ispred sela Vidrići koje su zaposjeli četnici. Sve su borbene skupine naišle na jak otpor uslijed kojih je napredovanje zaustavljeno. U ovim borbama I. djelatna bojna imala je ranjena 2 časnika i 10 vojničara, a IV. bojkra 2 časnika i 14 domobrana.
Sutradan je nakon topničke pripreme nastavljeno s napredovanjem, I. djelatna bojna zaobišla je Vidriće i nastavila prodor prema Žljebovima, dok je zauzimanje uporišta u Vidrićima ostavila IV. bojkra. Vidrići su se nalazili na uzvisini ispred koje je bio brisani prostor, a samo selo bilo je dobro utvrđeno nizom rovova i postava s teškim i lakim strojnicama. Pod zaštitom zaprečne topničke vatre domobrani su krenuli u napad preko brisanoga prostora, koji se pružao u dužini od preko 1000 metara i pri tome pretrpjeli teške gubitke. Napad je odbijen, a IV. bojkra imala je 25 poginulih i ranjenih. Među ranjenima nalazio se i pobočnik zapovjednika, bojnik nadporučnik Domitrović. Međutim, kako je I. djelatna bojna četnicima u Vidrićima odsjekla odstupnicu prema Žljebovima i Han Pijesku, njihove su snage pod okriljem mraka napustile položaje u selu u koje je IV. bojkra ušla u jutarnjim satima 28. veljače. Nakon kratkoga zadržavanja napredovanje je nastavljeno, a selo je spaljeno. Istoga je dana I. djelatna bojna nakon teških borbi uspjela zauzeti selo Žljebove pri čemu je pretrpjela znatne gubitke: poginula su 2 ustaška časnika i 7 vojničara, a 20 ih je ranjeno. Zauzimanje Žljebova omogućilo je IV. bojkra da nastavi napredovanje bez otpora. Ipak, moral domobrana bio je prilično nizak, na što je utjecala jaka zima i temperature koje su se noću spuštale i do ispod 30°C. Kako je oprema bila loša i neodgovarajuća, a obuća trošna, svaki je drugi domobran imao ozebline, dok su ušiju svi imali na pretek. Osim toga, domobrani su bili zlovoljni jer su zapravo dobili poziv na vojnu vježbu čije je trajanje odavno isteklo, a o nekoj zamjeni nije bio ni govora, te je stega u postrojbi održana na primjerenoj visini prvenstveno zahvaljujući trudu i zalaganju zapovjednika bojne podpukovnika Julija Fritza i satnika Veljka Jakaše, koji su zajedno s domobranima dijelili sve njihove nedaće. Bojkra se u večernjim satima spojila s ustaškom bojnom u selu Žljebovi i sve tri borbene skupine razmještene su na položaje oko sela. Noć je protekla mirno i bez borbenih djelovanja. Tijekom noći dovedena su dva zarobljena četnika u stožer na ispitivanje, koje je Francetić nakon saslušanja pustio na slobodu s porukama za četničko vodstvo.
S obzirom na pregovore koje su četnici vodili s njemačkim i talijanskim zapovjedništvom u Višegradu i da se već tijekom „Operacije Romanija“ moglo osjetiti stanovito kolebanje u četničkom pokretu, očigledno da je ovo puštanje bilo sračunato na podrivanje protivnikovog morala. Prema nekim kasnijim saznanjima, navodno je učinak bio dobar i da je jedno selo htjelo predati oružje, što je oštrim mjerama spriječio zapovjednik četničke obrane Han Pijeska kapetan Dragoslav Miletić Račić.
Navečer je iz njemačkog zapovjedništva u Sarajevu stigla zapovijed da se I. djelatna bojna ima povući natrag u Sokolac. Kako je bilo očigledno da IV. bojna neće biti u stanju samo održati postave oko Žljebova, radiovezom zatražena je izmjena ove zapovijedi, ali bez uspjeha. U jutarnjim satima 1. ožujka zapovijed je izvršena, ali je Francetić odmah produžio za Sarajevo gdje je uspio ishoditi opoziv i iste je večeri I. djelatna bojna krenula natrag za Žljebove. Bojna je u klancu pred Žljebovima naišla na zaprjeku, koju je u noćnim borbama uspjela probiti i pred zoru izbiti pred selo gdje je u tijeku bio jak napad četničkih snaga. Napad je počeo u 03.00 sata 2. ožujka i u njemu su učestvovale sve četničke jedinice s odsjeka Han Pijesak – Vlasenica. Ustaška bojna uspjela je probiti vanjski obruč i ući u selo, te je u zajednici s IV. bojkra izvršila protunapad podržan snažnom minobacačkom i topničkom vatrom. Obruč je ubrzo u potpunosti slomljen i četnici su se počeli neorganizirano povlačiti preko guste šume, a iza njih ostala je gomila leševa porazbacanih po snijegu. Pri gonjenju su domobrani umalo zarobili zapovjednika četničke 6. satnije („čete“) Radivoja Pušonju, koji je u ovim borbama bio ranjen u nogu, ali je unatoč tomu odbijao predaju, te se sam raznio ručnom bombom radije nego da ode u zarobljeništvo.
Sveukupni gubitci četnika u ovom napadu bili su 62 poginula i nepoznat broj ranjenih, dok su na hrvatskoj strani smrtno stradali 5 domobrana i 2 ustaška vojničara, a ranjeni su 1 domobranski časnik, 18 domobrana i 5 ustaških vojničara. Zaplijenjene su 62 puške i 2 lake strojnice. Dodatni gubitci zabilježeni su sutradan 3. ožujka kada je prema Sokolcu upućena kolona s ranjenicima i koja je kod sela Košutica upala u zasjedu. Pri tome je u ranjeničkoj koloni 7 smrtno stradalih, a 30 ih je ranjeno. Među poginulima nalazio se i ranjeni poručnik Blažeković, koji se ustrijelio kako ne bi četnicima pao u ruke.
Istoga dana, u Žljebovima su otpočele pripreme za nastavak napredovanja prema Han Pijesku. Napad je počeo 4. ožujka i do podneva je zauzeto selo Mačkovac kojeg su branili pripadnici Srpskih dobrovoljačkih odreda s područja Srbije. Prodor je dalje nastavljen bez zastoja i poslijepodne je zauzeto selo Kram gdje su ostatci Srpskog dobrovoljačkog odreda potpuno razbijeni. U ovim su borbama hrvatske snage imale 2 poginula, te 4 ranjena, dok se gubitci Srpskog dobrovoljačkog odreda ne navode, ali je iz fotografija koje su dio izvještaja vojnog izvjestitelja Julija Rogulje, vidljivo da je najmanje 5 pripadnika dobrovoljačkog odreda zarobljeno i da je njihov zapovjednik Borivoje Mirić tom prilikom smrtno stradao.
Daljnje napredovanje tu je obustavljeno i pristupilo se utvrđivanju položaja oko sela. Iščekivalo se da će protivnik izvršiti protunapad, no noć je protekla mirno i bez posebnih događanja. Sutradan, 5. ožujka, nastavljeno je napredovanje prema Han Pijesku koje su četničke snage pokušale zaustaviti na ravnici ispred Debele Međe. Bila je to posljednja preprjeka prije Han Pijeska koji je zauzet istoga dana. U ovim borbama snage NDH imale su 3 poginula i 4 ranjena. U želji da se uspostavi željeznička veza Han Pijesak – Olovo, ustaški bojnik Francetić pokrenuo je 6. ožujka čišćenje prostora prema Pjenovcu, ali je kod sela Berkovine naišao na jak otpor, te je uslijed teškog terena i velikog snijega odustao od daljnjeg izvođenja ovog poduhvata. Nakon tri mirna dana bez borbi, što je iskorišteno za utvrđivanje postava oko Han Pijeska, 10. ožujka u 06.15 sati uslijedio je napad jakih četničkih snaga. Nakon cjelodnevne borbe posadi Han Pijeska odsječena je veza prema Sokolcu i ove su se snage našle u potpunom okruženju. Tijekom ovih borbi snage NDH imale su 4 smrtno stradalih i 7 ranjenih, a kod protivnika je nepobitno utvrđeno da je imao 7 poginulih i nepoznat broj ranjenih.
Sutradan je posadi u Han Pijesku upućena popuna hranom i strjeljivom iz Sokolca, a njima ususret krenule su 3 satnije ustaške bojne pod zapovijedanjem ustaškog satnika Bobana. Srušeni most preko tjesnaca kod sela Košutica onemogućio je daljnje napredovanje opskrbnoj koloni, a u povratku prema Sokolcu naišli su na zasjedu u kojoj je poginuo 1 ustaški vojničar, ranjena su 3 vojničara i 1 domobran, te i sam zapovjednik opskrbne kolone, satnik Pavao Slade. Ova vijest dostavljena je Bobanovoj skupini bacanjem poruke iz zrakoplova na što su se njegove 3 satnije utvrdile u Žljebovima. Potrebno tvorivo za posadu u Han Pijesku dostavljeno je naknadno zračnim putem. Dana 12. ožujka popravljen je srušeni most kod Košutice i sljedeći dan uspostavljena je veza Sokolac – Han Pijesak i opskrba je dostavljena kopnenim putem. Unatoč tomu njemački general u Sarajevu Johann Fortner zapovijedio je napuštanje Han Pijeska i povlačenje IV. bojkra i ustaške bojne na crtu Kram – Žljebovi – Košutica. Povlačenje je izvršeno 14. ožujka, nakon čega je na ovom bojištu nastupilo privremeno zatišje.
Iako oružane snage NDH nisu uspjele zadržati Han Pijesak u proteklim borbama, koje su vođene po neprohodnom terenu i u izuzetno teškim vremenskim prilikama, četničkom pokretu u istočnoj Bosni naneseni su ozbiljni gubitci, dok je glavnina snaga NOPa potisnuta od vitalnih komunikacija i odbačena dublje prema jugoistoku Bosne.
Mr. sc. Amir Obhođaš rodio se 1969. godine u Brežicama. Godine 1998. godine završio je dvopredmetni studij geografije i povijesti u Zagrebu. Nakon završenoga studija kratko je radio kao profesor povijesti u Srednjoj poljoprivrednoj školi u Zagrebu. Sudjelovao je u Domovinskome ratu kao pripadnik 144. brigade Hrvatske vojske. Godine 1999. zaposlio se u Hrvatskome državnom arhivu na mjestu arhivista u Središnjem fotolaboratoriju gdje je radio na poslovima sređivanja fotografskih zbirki i pripremi za mikrofilmiranje i digitalizaciju arhivskog gradiva. Načelnikom odsjeka Mikroteke i fototeke i zamjenikom pročelnika Središnjeg fotolaboratorija u Hrvatskome državnom arhivu imenovan je 2005. godine. Godine 2010. stekao je zvanje magistra znanosti iz humanističkih znanosti, polje povijest, na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je obranio magistarski rad na temu “Kopnene postrojbe NDH na Istočnom bojištu 1941.-1943. godine”.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
