Na današnji dan 17. travnja 1926. umro je Herman Bolle, slavni njemački arhitekt koji je većinu svog života proveo u Zagrebu i Hrvatskoj. Njemu možemo zahvaliti, između ostaloga, i današnji izgled Hrvatskog nacionalnog svetišta – Marije Bistrice.
Svetište u Mariji Bistrici postalo je nacionalno svetište još 1715. godine, kada je Hrvatski sabor podigao veliki zavjetni oltar. Time je Hrvatski sabor odobrio pobožnost hrvatskoga naroda prema Majci Božjoj Bistričkoj.
Papa Pio XI. (1922-1939) podijelio je 4. prosinca 1923. godine svetištu Majke Božje Bistričke naslov Manje Bazilike.
Svoje prvo najveće slavlje doživjela je Marija Bistrica 15. kolovoza 1971. godine kada je u njoj održan XIII. međunarodni marijanski kongres. Biskupi su te godine svetište proglasili Hrvatskim nacionalnim svetištem Majke Božje Bistričke.
No, Crkva u Hrvata doživjela je svoj najveći povijesni, crkveni i svenarodni događaj posjetom pape Ivana Pavla II. i proglašenjem blaženim zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija kardinala Stepinca 3. listopada 1998. godine.
Marija Bistrica – kako je dobila današnji izgled?
Porastom marijanske pobožnosti i zbog mnogih milosnih uslišanja po zagovoru Majke Božje Bistričke postala je svetišna crkva tijesna i premalena. Stoga bistrički župnik dr. Juraj Žerjavić (1875-1911), prema nacrtima arhitekta Friedricha von Schmidta i njegova učenika Hermanna Bolléa, dade proširiti i preurediti crkvu, župni dvor s arkadama, te iz stare crkve načini crkvu u stilu neorenesanse.
Hodočasnička crkva Majke Božje Bistričke (obnovljena i proširena u XVIII. st.) okružena je cinktorom. Kompleks je pregradio H. Bolle u duhu romantičkoga historicizma (1878–83), spajajući oblike gotike i baroka s njemačkom renesansom.
Crkva koju je Bolle zatekao u Mariji Bistrici bila je ranobarokna građevina iz 17. stoljeća, a on ju je dugim radovima od 1879. do 1885. godine pretvorio u historicističku građevinu njemačkog neorenesansnog stila.
Radovi su bili izrazito širokog opsega. Crkva je proširena 11 metara u duljinu i 4 metra u visinu, zvonik je podignut za dodatnih 10 metara. Dograđeno je novo svetište, prostorije sa njegove južne i sjeverne strane te dva prostrana oratorija nad njima. Proširen je cinktor, a sagrađene su i nove arkade sa sobama za svećenike hodočasnike.
U arkadama je Ferdo Quiquerez naslikao 22 slike bistričkih čudesa.
U crkvenom dvorištu sagrađene su kapelice svetoga Josipa i svete Katarine. Na obnovi su radili domaći seljaci i strani majstori, a materijal je dovožen iz bliže i dalje okolice.
Crkveno pročelje, arkade i razni svodovi u crkvi i izvan nje građeni su od tzv. kamena mačka iskopanog na Lazu. Takav kamen odlikuje jedinstven šupljikav izgled, on je tvrd i lagan, otporan na kišu i zimu. U Petrovoj Gori kod Lobora pronađen je kamen za stupove arkada i njihove lukove, za stupove u crkvi i kružne vijence. Fin kamen za oltare, kapitele, kipove i propovjedaonice dovožen je iz Vinice kod Varaždina, dok su brda oko Kašine dala tvrdi kamen za stupe i pločnike.
Povjesničar umjetnosti dr. Damjanović o ovoj obnovi piše: “Visoki stepeničasti zabat glavnog ulaza, brojni tornjići uz zgrade za hodočasnike, arkade oko unutrašnjeg dvorišta dvije otvorene kapele s prednje strane crkve, kao i novo raskošno pročelje crkve, toranj prekriven glaziranim crijepom te upotreba opeke i kvalitetnog kamena kao građevinskog materijala pretvorili su doista Mariju Bistricu u najslikovitije ostvarenje hrvatsko historicizma.”
Tijekom obnove bistričkog svetišta veliki potres pogodio je obližnji Zagreb. U potresu je oštećena i zagrebačka katedrala čiju obnovu je također vodio Herman Bolle.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
