Na današnji dan, 18. travnja 1874., u Ogulinu je rođena Ivana Brlić-Mažuranić, hrvatska književnica koja je priznata u Hrvatskoj i svijetu kao jedna od najvažnijih spisateljica za djecu.
Potječe iz poznate intelektualne građanske obitelji Mažuranića. Otac Vladimir Mažuranić bio je pisac, odvjetnik i povjesničar. Djed joj je bio slavni političar, hrvatski ban i pjesnik Ivan Mažuranić, a baka Aleksandra Mažuranić, sestra književnika Dimitrija Demetra.
Školovala se privatno i stekla izvrsnu naobrazbu, među ostalim i u poznavanju stranih jezika, pa su joj i neki od prvih književnih pokušaja na francuskome. S obitelji se iz Ogulina prvo preselila u Karlovac, a zatim u Jastrebarsko.
Majka sedmero djece koja je pronikla u dječju dušu
Kao majka sedmero djece imala je priliku upoznati se s dječjom psihom i tako razumjeti čistoću i naivnost njihova svijeta. Odgojena u narodnome duhu, uz supruga Vatroslava uključuje se u javni život u krugovima prvaka narodnoga pokreta, osobito u protumađaronskom pokretu.
Ivana Brlić-Mažuranić počela je pisati poeziju, eseje i dnevnike vrlo rano, ali su joj prvi radovi objavljeni tek početkom 20. stoljeća. Zbirku pripovjedaka i pjesama za djecu Valjani i nevaljani izdala je 1902. u vlastitoj nakladi. Priče i tekstovi poput serije obrazovnih članaka naslovljenih Škola i praznici objavljivani su redovito od 1903. nadalje. Pravu pozornost književne publike skreće 1913. romanom za djecu Čudnovate zgode i nezgode šegrta Hlapića. U ovoj napetoj priči siromašni šegrt Hlapić bježi od svoga gazde, a zgode na kraju prevladaju nezgode. Napisala je pjesničku zbirku Slike (1912.), pedagoški intoniranu Knjigu omladini (1923.), zapise o obiteljskome rodoslovlju Iz arhiva obitelji Brlić u Brodu na Savi (Obzor, 1933-34.) koje ujedinjuje u trima knjigama (1934., 1935.), povijesno-pustolovni omladinski roman Jaša Dalmatin, potkralj Gudžerata (1937.) te prevodila s njemačkoga i francuskoga.
Njezinim krunskim djelom kritičari smatraju zbirku pripovjedaka Priče iz davnine, objavljenu 1916., djelo koje sadrži motive mitološke mudrosti običnoga svijeta, inspirirane slavenskom mitologijom. Ova knjiga kroz bajku ponovo vraća u život izgubljeni svijet pretkršćanskih vjerovanja Hrvata. Likovi poput Kosjenke i Regoča, Stribora, Jaglenca, Rutvice, Palunka, Vjesta, Potjeha, Malika Tintilinića, Svarožića i Bjesomara utjelovljenja su ljudskih moralnih osobina i osjećaja, kako vjernosti, ljubavi i dobrostivosti, tako i nestalnosti i slabosti. Želja za bogatstvom i čežnja za dalekim svjetovima kao simboli ljudske žudnje za istinom i znanjem često se pojavljuju u njezinim pričama.
Predložena za Nobelovu nagradu
Akademija ju je dvaput (1931., 1938.) predlagala za Nobelovu nagradu za književnost, primivši je 1937. za svoga (dopisnoga) člana, kao prvu ženu kojoj je dodijeljena takva čast. Kritika je njezinu prozu smatrala jedinstvenom sintezom životnog idealizma, naravnosti izraza i delikatnosti rijetkoga humora (A. G. Matoš) pa su je, premda je pisala za djecu, hvalili kolege (A. B. Šimić, D. Domjanić) i književni povjesničari (A. Barac). Školska knjiga d.d. ustanovila je književnu nagradu Ivana Brlić-Mažuranić 1971. radi promicanja književnoga stvaralaštva za djecu i mladež.
Često nazivana hrvatskim Andersenom (zbog svoje virtuoznosti kao pripovjedača za djecu) i hrvatskim Tolkienom (zbog posezanja u fantastični svijet mitologije), Ivana Brlić-Mažuranić svojom originalnošću i svježinom ravnopravno stoji rame uz rame s velikanima dječje književnosti. Djela su joj prevedena na sve važnije svjetske jezike.
Knjige prevedene na benglaski, kineski, perzijski…
Čudnovate zgode i nezgode šegrta Hlapića prevedene su, među ostalim, i na bengalski (prevoditelj dr. Probal Dashgupta), hindi, kineski (prevoditelj Shi Cheng Tai), vijetnamski (pojedina poglavlja), japanski (prijevod Sekoguchi Kena) i perzijski jezik (prijevod Achtar Etemadi). Najveći dio prijevoda na egzotične jezike tekao je posrednim putem, preko esperantista. Posljednji je esperantski prijevod djelo Maje Tišljar, a pri prijevodu Zgoda na bengalski, perzijski i japanski posredovala je i Spomenka Štimec, najvažnija hrvatska književnica koja piše na esperantu.
Priča o šegrtu Hlapiću je, u malo dorađenom obliku, prenesena i na filmsko platno, odnosno na temelju njega je napravljen crtani film te snimljen igrani film.
