2. ožujka 1991. Pobuna Srba protiv Hrvatske – ‘Pakrac je srpski, predajte oružje i bježite!’

Foto: snimka zaslona

Prije točno 28 godina u policijskoj postaji Pakrac razoružani su policajci isključivo hrvatske nacionalnosti, a sa policijske zgrade i zgrade općine skinuta je hrvatska RH i postavljena zastava Srbije. I na zgradi općine postavljena je zastava Srbije kao znak da pobunjeni Srbi ovaj dio Hrvatske smatraju – Srbijom.

Lokalni Srbi s oružjem u ruci koje im je dala JNA ili su oteli od TO, donijeli su “odluku” da se Pakrac i okolna mjesta pripoje tzv. SAO Krajini kao početak, a kasnije Republici Srbiji u jednu državu koju su sanjali velikosrbi, od kojih mnogi i dan danas sjede na najvišim položajima u Srbiji, te redovito napadaju Hrvate i Hrvatsku za ona nedjela koje su oni sami i poticali i činili. 

Cijena nije bila u pitanju: srpski imperijalizam i krvava masovna ubijanja bila su konstanta srbijanske politike u 20. stoljeću od Balkanskih ratova, preko I. i II. svjetskog rata sve do ovog posljednjeg rata kada su kao krvoločne zvijeri sa kokardom i petkorakom na glavi, naoružani do zuba, odlučili se ubijanjem i etničkim čišćenjem obračunati s Hrvatima zauvijek.

Cijena je bila: Hrvati moraju nestati sa zacrtanog zemljovida Srbije, a Pakrac je bio dio te zamišljene Srbije.

Oružani sukob u Pakracu – početak rata

Oružani sukob u Pakracu bio je prvi otvoreni oružani sukob hrvatskih regularnih snaga sa pobunjenim Srbima koji su razoružali 16 policajaca hrvatske nacionalnosti u policijskoj postaji Pakrac.

Prvu oružanu akciju protiv Republike Hrvatske, jer je napada Srba na Hrvate bilo i ranije kao u Petrinji, Kninu, Gračacu,  i dr.,  koordinirali su čelnici Srpske Demokratske Stranke (SDS). Policajci Hrvati su razoružani i poslani kući pod izlikom da će se na posao vratiti kada se „smiri“ situacija.

Uskoro se u srpsku pobunu uključila i JNA, piše 24 sata

“Oko 12.30 sati tadašnji načelnik postaje Jovo Vezmar sve nas je policajce pozvao na sastanak. Nas 30-ak se odazvalo sastanku, a svi mi smo otprilike znali što nam ima za priopćiti. On je započeo svoj monolog: “Drugovi policajci, baš dolazim sa sjednice vijeća gdje je donesena odluka da se Pakrac pripaja SAO Krajini te da više nisu prihvatljiva obilježja Republike Hrvatske i stoga vas molim da oni koje prozovem predaju oružje i odu svojim kućama kako bi se spriječilo krvoproliće, a kad se situacija smiri, bit ćete vraćeni na posao”, prisjetio se tog dana Stipan Grgić, jedan od heroja obrane Policijske postaje za požeško-slavonski 034 portal.

Pakrački Srbi razoružali hrvatske policajce i proglasili Pakrac srpskim gradom

On je ispričao kako su bili dramatični ti dani za sve hrvatske policajce i Hrvate koji su tada živjeli u Pakracu.

“Kad nam je on to obznanio nastao je muk. Vezmar je tada počeo čitati imena pakračkih policajaca koji moraju predati oružje i uputiti se svojim kućama. Za mene je to bila nebuloza pa sam se onako buntovan podigao i rekao kako ja svoje oružje ne dam nikome. Ja to oružje neću upotrijebiti, osim ako mi život ne bude ovisio o tome, ne daj Bože život moje supruge. Strašno ljut i frustriran, izašao sam u hodnik gdje sam vidio prizor koji je samo rasplamsao gnjev u meni. Hodnik je bio svojevrsna čekaonica srpskih rezervista pod punim naoružanjem, a sve to vrijeme naši su policajci razoružavani. Osupnut nepravdom pristajem predati svoje oružje, ali uz prijetnju da se već sutra vraćam po njega. Vjerujem kako nas četnički rezervisti nisu imali namjeru ubiti sad i ovdje, ali bilo je to samo pitanje vremena. Pri izlasku iz stanice, iznenađen brojem rezervista, vraćam se u postaju kako bih zatražio od načelnika pratnju do svog doma. Prolazeći kroz grad, zgranut sam brojem pripadnika srpskih rezervista. Čim sam došao kući, kroz glavu mi je prošlo kakve su se strahote mogle zbiti, ali tu je valjda Bog odigrao prave karte. Svojoj supruzi došao sam živ”, ispričao je Grgić.

Uskoro se u srpsku pobunu uključila i JNA. Tadašnji predsjednik Predsjedništva SFRJ Borisav Jović ( dugogodišnji najbliži Miloševićev suradnik) je, bez dogovora s ostalim članovima Predsjedništva, odobrio slanje jedinica JNA u Pakrac. Upućeni su pripadnici JNA iz Bjelovara, Virovitice i Zagreba, a iz vojarne JNA u Bjelovaru je prema Lipiku krenula kolona od 10 tenkova.

Već sljedećeg dana uslijedila je i hrvatska reakcija. Postrojba specijalne policije je krenula iz Bjelovara i uklonila barikade na cesti prema Daruvaru. Pobunjeni srpski policajci su se na vijest o dolasku specijalne policije povukli brda.U brda Papuka i Psunja zajedno sa dijelom srpskog stanovništva iz Pakraca i okolice.

Miljenko Vrhovec, umirovljeni pripadnik Specijalne policije iz Bjelovara ispričao je : “Mladog, sa samo 22 godine kao pripadnika Specijalne policije poslali me u Pakrac. Bio sam oženjen tek dva mjeseca, nisam niti znao kuda niti u što idem. Kada smo došli na područje Pakraca pucali su na nas, nije mi bilo jasno kako je moguće da netko puca na policajca, niti na bilo koga, ali kada je pored mene pao ranjen moj kolega tada sam shvatio da je to borba za živu glavu. Na te dane sam jako ponosan i drago mi je što smo odnijeli pobjedu, jer pitanje je što bi s nama svima bilo. Otac sam troje djece i najsretniji sam što žive u miru, žao mi je moji suboraca koji su svoj život položili za današnju Hrvatsku. Dokle god budem živ uvijek ću govoriti o tim danima, kao i onima sa svih ratišta koja sam u Domovinskom ratu prošao.”

Laži srbijanskih medija i huškanje na rat protiv Hrvata

Srpski mediji su odmah počeli izvještavati o poginulim i ranjenim Srbima premda su u Pakracu ranjena tek tri hrvatska policajca. Tek nekoliko dana kasnije to je demantirano. Kad je hrvatska policija stigla u gradsko središte, po njima su zapucali pobunjeni srpski policajci sa položaja na brdu Kalvariji. Specijalci im odgovaraju i okršaj završava pobjedom hrvatskih specijalaca.

Zarobili su 32 pobunjena policajca i oslobodili policijsku postaju i uklonili srpske te vratili hrvatske zastave. Policijska postaja dobiva i novog zapovjednika Stjepana Kupsjaka.

No, srpski pobunjenici ne odustaju i iste noći spremaju novi napad na policijsku postaju. Hrvatske snage to doznaju te se u Pakrac šalju dva autobusa hrvatskih policajaca.Čim su izašli iz autobusa zasula ih je snažna puščana paljba sa položaja na okolnim brdima te iz strojnice sa tornja pravoslavne crkve. Napad na grad i okršaj hrvatske policije sa pobunjenicima potrajao je cijelu noć.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman uputio je 2. ožujka pismo Predsjedništvu SFRJ, u kojem je upozorio da hrvatske vlasti imaju dokaze kako su u pripremi pakračkih događaja, koji su završili razoružanjem hrvatskih policajaca, sudjelovali visoki oficiri JNA. I zaista, JNA je imala pripremljen plan napada na hrvatske policije u Pakracu.

JNA tada u Pakracu prvi put primjenjuje taktiku „tampon-zone“, koju će se nekoliko mjeseci poslije često upotrebljavati u Hrvatskoj. Postavili bi svoje snage između dvije strane,službeno „razdvajajući sukobljene strane“. Na taj način su zapravo onemogućavali daljnja djelovanja hrvatske policije.

Srpski pobunjenici su se jutro nakon okršaja razbježali u šume ili u sela kojima je pristup bio zapriječen barikadama koje su postavili pobunjenici. U pomoć im jepohitala oklopna postrojba JNA, no stigla je u grad prekasno i nije mogla spriječiti reakciju hrvatskog redarstva. Ipak, prolazak kroz grad je imao drugu svrhu a to je demonstrirati silu prolazeći kroz grad, zastrašiti Hrvate i ohrabriti velikosrbe.

Nakon smirivanja situacije, snage JNA povučene su s pakračkoga područja 18. ožujka.

Dokumentarni film koji govori o ratu u Pakracu, dr. Milanu Šreteru, logorima za Hrvate i genocidu kojim su trebali svi Hrvati biti etnički očišćeni iz Zapadne Slavonije:

Izvor: narod.hr/24sata.hr