Na današnji dan 1443. umro je Ivan Stojković, svećenik dominikanac i predsjedatelj čuvenog crkvenog sabora u Konstanzu. Francuski povjesničar Touron nazvao ga je „sretnim genijem svoga doba“. Jedan je iz plejade nepoznatih hrvatskih velikana koji svjedoče o veličini i bogatoj baštini hrvatskog naroda. Ta svijest, koju je potrebno obnoviti, namjerno je zatirana za vrijeme komunističke Jugoslavije.
Smatralo ga se vrhunskim govornikom. Zalagao se za reforme u Katoličkoj crkvi. On se smatra najvažnijim teologom crkvenog Sabora u Baselu. Bio je veliki poznavatelj patrologije i srednjovjekovne književnosti. Kao humanist posjedovao je veliku knjižnicu s brojnim vrijednim grčkim rukopisima (manuskriptima).
Njegove rukopise rabili su Johannes Reuchlin i Erazmo Roterdamski.
Ivan Stojković, rođeni Dubrovčanin, poznatiji je pod latiniziranim imenima Ioannes Stoycus i Ioannes de Ragusio. Radikalni su ga husiti na Baselskom saboru 1433. oslovljavali »Ivanom Slavenom iz Hrvatske« odnosno »svojim zemljakom iz Dubrovnika grada u Hrvatskoj« (Joannes Sclavus de Carvatia … Conterraneus noster de Ragusio, quae est civitas in Carvatia). Bio je dominikanac i laureat Padovanskog (1414–17) i Pariškog sveučilišta (1417–20), čiji je profesor i ambasador kod pape Martina V. (1417–31) i cara Sigismunda. Rektor sveučilišta »u gradu svjetlosti« u pismu Dubrovčanima (1422) hvali humanost i intelektualne vrline uglednog im sugrađanina »magistra Ivana Stojkovića, člana Reda braće propovjednika „prepun ne prolaznog bogatstva nego znanja, ovjenčan doktoratom… mnogobrojne su vrline i veliko poštenje ovog izuzetnog muža, koji u tome nadvisuje mnoge svoje suvremenike“. Francuski pak povjesničar Antoine Touron ističe da je bio »sretan genij, pravedan, iznadprosječan, posjedujući sigurno pamćenje, živu i plodnu maštu, izuzetnu sposobnost izražavanja, a njegovo čelično zdravlje omogućavalo mu je i najotpornije poslove, tako da je mogao udovoljiti svojoj prirodnoj težnji da sve čita i sve proučava« (usp. Histoire des hommes illustres de l’Ordre de Saint Dominique, sv. III, Pariz, 1746., str. 247).
Bogat i raznovrstan Stojkovićev osobni knjižni fond nadahnjivao je plejadu europskih erudita humanističkog usmjerenja, među kojima su Erazmo Roterdamski, Beatus Rhenanus, Johann Reuchlin, Trithemius, Oecolampade i drugi, što je dokaz znanstvene širine učenog Dubrovčanina, koji svoju humanističku opredijeljenost duguje prije svega intelektualnoj otvorenosti Pariškog sveučilišta.
Više o ovom velikom Hrvatu i svećeniku možete pročitati OVDJE.
