Povijest zapadne civilizacije puna je, između ostalog, sramotnih i neljudskih čina. Dok nešto što je bilo nemoguće dogoditi se u to vrijeme u ‘zaostaloj’ Hrvatskoj, čak i u vremenu puno prije 20. stoljeća, na Zapadu se to događalo kao normalna svakodnevnica.
Bilo je to i posljedica dominantnih ideja darwinizma i eugenike koje su tada prevladavale na “modernom” Zapadu, kao i ostataka misli razvijene kolonijalnom i robovlasničkom politikom baziranoj na vrijednosnom kategoriziranju čovjeka po protubožjim načelima.
Na današnji dan 1916. život si je oduzeo Ota Benga, Pigmejac iz Konga koji je kao “antropološki izložak”, poput životinje, bio zatvoren u kavez Zoološkog vrta u Bronxu, New York.
U ovu zastrašujuću priču o ponižavanju ljudskog bića, svodeći ga na razinu životinje, uključene su SAD i Belgija.
Godine 1903. godine samoprozvani misionar i istraživač, te lažni zabavljač Samuel Phillips Verner saznao je da će se sljedeće godine odražavati veliki svjetski festival u St. Louisu, na kojem su organizatori željeli proslaviti američki imperijalizam i pokazati napredak ljudskog društva, od “crnih primata do najviših civilnih organizacija”, piše express.hr
Verner je odmah uvidio da tu ima prostora za njega i zaradu, te se brzo obratio Williamu Johnu McGeeu, predsjedniku novoosnovanog društva antropologa, koji je izjavio da mu trebaju Pigmejci. Verner je za 10.500 dolara i titulu specijalnog agenta obećao da će dobaviti sljedeće pigmejce: jednog muškarca, jednu odraslu ženu, dvoje djece, još četiri pigmejaca, po mogućnosti odraslih ali mladih, te vrača ili svećenika, po mogućnosti starog.
Sve dozvole su dobavljene od kralja Belgije Leopolda II., te je krajem 1903. Verner krenuo iz njujorške luke. 20. ožujka ‘nabavio’ je prvog Pigmejca – Ota Bengu, iako je naknadno pričao različite priče o tome kako je došao do njega.
Dva mjeseca nakon što se domogao Ote, Verner se s još osam mladića neodređene dobi vratio u New Orleans. Prema listi putnika najmlađi je dječak imao tek 12 godina, dok je Benga navodno imao 17 (iako su ga naknadno ‘postarali’).
Čovjek iz Afrike u Zoološkom vrtu sa životinjama
Gotovo dvije godine poslije, Verner se dogovorio s Williamom Templeom Hornadayjem, osnivačem i kustosom njujorškog Zoološkog vrta (danas poznatog kao Bronx Zoo), da jedan od izložaka bude i Ota Benga. I tako se 8. rujna 1906. godine u nastambi s majmunima pojavio Pigmejac koji nije znao što ga je snašlo. Narod je, naravno, pohrlio vidjeti ‘izložak’ pored kojeg je sad pisalo da ima 23 godine i koji je djelovao kao da se zabavlja s orangutanima, a djelovao je drugačije i po tome što je imao naoštrene zube, što je bio običaj njegovog plemena.
Kad je sljedeći dan priča objavljena u novinama, prvi su glas kršćani, na čelu sa svećenikom Jamesom Gordonom koji nije mogao vjerovati svojim očima. Premda je ropstvo ukinuto 40 godina ranije, ovo je bio očit dokaz da je rasizam i dalje živ u američkom društvu. Jer kako drugačije objasniti činjenicu da je u kavez zatvoren crni čovjek kojemu se djeca grohotom smiju, a kojeg odrasli ljudi s više ili manje neugode proučavaju kao neko svjetsko čudo.
Na ovom slučaju uvelike se dokazalo koliko je još duboko rasizam bio ukorijenjen u američko društvo, jer su brojni tzv. stručnjaci i znanstvenici dijelili mišljenje da je riječ o primatskoj, niže vrijednoj vrsti koju vrijedi zatvoriti i izučavati, što je razljutilo mnoštvo crnog stanovništva.
Tko se pobrinuo za poniženog Bengu? Svećenici!
Dok je u zoološki vrt dolazilo sve više ljudi, istovremeno Benga se počeo sve više povlačiti u sebe. Prebacivali su ga u različite dijelove zoološkog vrta, te su ga čak i puštali da, uz pratnju naoružanih čuvara, šeće okolo. Ljudi su se naguravali, izrugivali, djeca su ga gađala stvarima poput majmuna., pa je i on polako gubio živce. Nekoliko puta su čuvari upotrebljavali silu kako bi ga vratili u kavez, gdje bi zatim satima sjedio besciljno gledajući pred sebe.
Svećenik Matthew Gilbert koji je kao napisao da je spektakl oko Bengovog zatočeništva izazvao osudu afroamerikanaca diljem SAD-a i dodao je da “jedino predrasude protiv crne rase mogu dovesti do toga da se tako što može dogoditi u ovoj zemlji”. Zaključio je: “U nekoliko sam prilika putovao u inozemstvo i uvjeren sam da se tako što ne bi toleriralo niti jedan dan u bilo kojoj drugoj civiliziranoj zemlji.”
Rastao je broj prosvjednika, te nije djelovalo kao da će strasti oko ove situacije početi jenjavati. Iako je svećenik Gordon molio da Hornaday pusti Bengu u njegovo sirotište za crnce, u kojem bi se dobro brinuli za njega, tvrdokorni osnivač zoološkog vrta nije popuštao. Sve do 28. rujna, 20 dana nakon što je prvi put prikazan, kad je bez ikakve medijske pratnje Benga pušten na slobodu i tiho odveden u sirotište u Brooklynu.
Benga u sirotištu i samoubojstvo pucnjem u srce
Tu je naučio nešto engleskog jezika te je dobio osnove obrazovanja, nakon čega je u siječnju 1910. godine poslan u Virginiju, gdje se pridružio Mary Hayes Allen, udovici sa sedmero djece, čiji je pokojni suprug djecu podučavao umjetnosti, nečemu što ni bijeli pokrovitelji obrazovanja među crncima obično nisu podržavali.
Benga je uživao u slobodi i igri s djecom iz obitelji i susjedstva.
U obližnjim šumama je djecu podučavao lovu i igrama iz svojeg djetinstva te im je ‘pričao’ o životinjama s kojima se on susretao dok je odrastao, poput slonova. Djelovao je kao da se udomaćio i navikao na ondašnji život iako je znao pokazivati znakove žudnje za domovinom.
Jedini je problem bio što se nije imao gdje vratiti jer ga nije čekala obitelj, a i zemlju je u potpunosti opustošio i uništio belgijski kralj Leopold. Do 1916. godine, Benga je potpuno izgubio zanimanje za išta oko sebe. Dana 19. ožujka je skupio drva i zapalio vatru oko koje je zaplesao uz pjevanje i zapomaganje. Drugi dječaci su već ranije vidjeli ove njegove rituale, ali ovaj put kao da je bio puno tužniji nego ikad prije.
U zoru sljedećeg dana, digao se prije sviju, uzeo skrivenu pušku i pucao ravno u svoje ionako slomljeno srce.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
