Prvi politički ugovor između Kraljevine Srbije i Jugoslavenskog odbora (JO) potpisan je 20. srpnja 1917.za vrijeme dok su hrvatski vojnici ginuli po bitkama I. svjetskog rata.
Bilo je to na grčkom otoku Krfu, gdje su srpski kralj, prestolonasljednik i vlada bili u egzilu. Dokument je u povijesti ostao zapamćen kao Krfska deklaracija. Potpisali su je predsjednik srpske vlade Nikola Pašić i predsjednik JO Ante Trumbić.
Iako je dotad izbjegavao bilo kakve obveze spram Odbora i dogovora o uređenju buduće države, Pašić je promijenio politiku zbog novonastale situacije u Prvom svjetskom ratu. Naime, u Rusiji je zbačen car koji je bio najveći srpski zaštitnik, u rat je ušao SAD koji nije bio potpisnik Londonskog ugovora (tim ugovorom Dalmacija južno od Šibenika ide Srbiji, a drugi dio hrvatske obale Italiji), a srpska vojska nalazila se u teškoj situaciji na solunskoj fronti. Uza sve to, Jugoslavenski odbor imao je sjedište u Londonu gdje se odlučivalo o političkim aspektima rata i uređenju Europe nakon njega, pa je Pašić odlučio osigurati srpske pozicije ako kod Antante prevlada jugoslavensko rješenje.
Težnje Hrvata za konfederalnom Austro-Ugarskom
Nakon smrti cara Franje Josipa, u Austro-Ugarskoj je na prijestolje 1916. došao novi car Karlo. U svibnju 1917. Hrvati iz Dalmacije i Slovenci Svibanjskom deklaracijom predložili su da se Austro-Ugarska preuredi na trijalističkom principu, tj. da se uz Austriju i Ugarsku stvori treća jedinica koja bi obuhvatila sve južnoslavenske zemlje u Monarhiji (Sloveniju, Hrvatsku, BIH i Vojvodinu). Svibanjska je deklaracija, predviđala rješavanje hrvatskoga pitanja unutar Austro-Ugarske; no taj prijedlog nije bio prihvaćen. Nikolu Pašića uznemiravala je ideja ujedinjenja bez Srbije i Trijalizam koji su zahtijevali hrvatski političari tražeći rješenje unutar Dvojne Monarhije. Zbog toga je žurio napraviti sporazum sa Jugoslavenskim odborom koji praktički nije imao nikakav legalitet i legitimitet u hrvatskom narodu.
Velikosrpstvo Nikole Pašića – dvoličnost srbijanske politike do danas
Članovi Jugoslavenskog odbora zastupali su narodno jedinstvo, pravo samoodredbe naroda, ravnopravnost u organizaciji buduće države i integralno ujedinjenje, a Nikola Pašić ideju velikosrpstva, te je u sjedište izbjegličke srbijanske vlade na otoku Krfu, pozvao predstavnike Jugoslavenskog odbora. Nakon mjesec dana pregovaranja Nikola Pašić, kao predstavnik srpske vlade i Ante Trumbić, kao predstavnik Jugoslavenskog odbora, potpisali su Krfsku deklaraciju, prilično nejasan i dvosmisleni dokument. Krfsku deklaraciju prihvatili su sa zadovoljstvom oporbeni srbijanski političari i predstavnici Jugoslavenskog odbora, koji su vjerovali da će nova država osigurati južnoslavenskim narodima punu slobodu i ravnopravnost, međutim deklaracija je svojom kompromisnošću omogućila Srbiji nadređivanje nesrpskim narodima i zapravo je predstavljala samo proširenu Srbiju
Bila je to jedna od niza velikosrpskih prevara i laži. Nikola Pašić kasnije je cinički izjavio kako je sve učinjeno radi inozemstva.
Hrvati nisu imali u to vrijeme većega neprijatelja od Nikole Pašića i njegove radikalske vlade. Pašić je prihvatio ideju „južnoslavenskog ujedinjenja“ tek onda kad je bio posve siguran u to da će pod njezinim okriljem biti stvorena „Velika Srbija“. On je to, uostalom, i prije, a i nakon „ujedinjenja“ otvoreno iznosio, uz tvrdnje da se „Srbija neće utopiti u nikakvoj južnoslovenskoj državi“, a i svi drugi potezi njega i njegovih diplomata, također su išli u istom smjeru.
Jugoslavija – pomoćno sredstvo za ostvarenje Velike Srbije
Srbi su Kraljevinu SHS (i kasnije Jugoslaviju) od početka shvaćali kao pomoćno sredstvo za postizanje svoga osnovnog cilja: »Velike Srbije«; naime, kralj Aleksandar i Nikola Pašić ideju ujedinjenja prihvatili su tek kad su bili sigurni da se ona može iskoristiti upravo u tom smislu.
Od Pašića se ništa drugo nije niti moglo očekivati, budući da je bio promotor velikosrpskih projekata od dolaska na čelo Radikalne stranke, kao i na dužnost ministra vanjskih poslova Kraljevine Srbije, a potom i Države SHS (Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca).
Prijetvornost, laž i bešćutna želja za ostvarenjem svojih poltičkih ciljeva ostala je konstanta velikosrpske politike od Nikole Pašića do danas. Privremena smirivanja i kompromisi bili su samo vrijeme za dobivanje novih poticaja i stjecanje pozicija za ostvarenje tih ciljeva. Tako je ostalo do današnjeg dana.
Hoće li Hrvati i njihovi predstavnici povjerovati da je danas drugačije kada je srbijasnki narod na čelo svoje države na slobodnim izborima izabrao četničkog vojvodu i sljedbenika poltike Nikole Pašića Tomislava Nikolića? Hoće li povjerovati u proeuropsku politiku Vučiča, bivšeg tajnika Radikalne stranke istog tog Nikole Pašića i Vojislava Šešelja?
Bilo bi dovoljno samo čuti ime zastrašujuće ime te stranke: Radikalna. I onda se zapitati: Radiklna je u svezi čega i prema kome i kakvim ciljevima? Jedini radikalizam te stranke bio je i ostao: Velika Srbija po svaku cijenu.
