20. travnja 1872. Ljudevit Gaj – kako je agresivno velikosrpstvo utjecalo na odmak Hrvata od ilirskog imena?

Foto: www.os-ljudevita-gaja-zapresic.skole.hr

To novo južnoslavensko zajedništvo hrvatskih iliraca pod zajedničkim ilirskim imenom Srbi su odmah odbacili, jer nisu bili voljni odbaciti svoje staro narodno ime. Tada su hrvatski ilirci, koji su bili spremni odreći se hrvatstva u korist hrvatsko-srpskog zajedništva, shvatili da s beogradskim Srbima ne mogu ostvariti dogovor, te ilirski pokret u Zagrebu preobrazili u hrvatski narodni preporod.

Zbivanja u 19. stoljeću posebno su važna za razumjevanje hrvatsko-srpskih odnosa do današnjeg dana.

 

Ljudevit Gaj, umro na današnji dan 1872., književnik i vođa kulturnog, političkog i narodnog preporoda u Hrvatskoj. Pokrenuo je 1835. Novine horvatzke s književnim prilogom Danicza horvatzka, slavonzka y dalmatinzka. Objavio je u Budimu 1830. na hrvatskokajkavskom i njemačkom jeziku Kratku osnovu horvatsko–slavenskoga pravopisańa. Ta se knjižica (27 stranica) uzima kao početak hrvatskih preporodnih gibanja i premda u početku nezapažena, poslije je imala dalekosežne posljedice za stabilizaciju hrvatskoga slovopisa i za standardizaciju hrvatskoga jezika. Kada ju je pisao, Gaj je imao 21 godinu, ali je duboko razmišljao o položaju hrvatskoga naroda i o tome kako da se, usprkos nepovoljnim prilikama, taj narod kulturno i politički ujedini.

Gajeve zasluge za hrvatski standardni jezik nisu toliko u onome što je napisao, nego više u onome što je pokrenuo. Ujedinjavanje Hrvata u jednom latiničnom slovopisu bilo je prvi korak prema ujedinjavanju u jednom standardnom jeziku, a u toj je integraciji Gaj odigrao odlučujuću ulogu. Premda je Gaj u svojem programu imao zacrtano da osnovica »ilirskomu« jeziku bude cijela Ilirija, ilirski su gramatičari, ponajprije V. Babukić i A. Mažuranić, u svojim gramatikama normirali hrvatski jezik na novoštokavskoj jekavskoj osnovici s otvorenošću prema sveukupnosti pisane hrvatske književne baštine.

Zaslugom Gaja i njegovih suradnika hrvatski je jezik nakon višestoljetnoga izgrađivanja kodificiran i proglašen službenim jezikom u Hrvatskom saboru 1847. godine.

 

Hrvatsko-srpski odnosi polovinom 19. stoljeću – što se sudbonosno događalo?

Zbivanja u 19. stoljeću posebno su važna za razumjevanje hrvatsko-srpskih odnosa. Hrvatska je na početku 19. stoljeća bila dio Austrijskog Carstva, ali stjecajem povijesnih okolnosti, podijeljena između Ugarske – Banska Hrvatska i Slavonija te Austrije – Vojna krajina, Istra i Dalmacija.

Ta hrvatska rascijepkanost pod  tzv. dvije krune (ugarskom i habsburškom) u 19. stoljeću od samog početka stavila je Hrvatsku u inferioran položaj prema Srbiji koja je nakon 400 godina potlačenosti pod Turcima stekla atribute državnosti koji su potvrđeni na Berlinskom kongresu 1878. godine. Ispada, da je srbijansko robovanje pod Turcima i pokreti za oslobođenje na jugu Europe (Bugari, Vlasi u Rumunjskoj, Grci, Crnogorci, Srbi i dr.), za Srbiju značilo u vrijeme buđenja europskih nacionalizama značilo puno veći nacionalni dobitak nego višestoljetna hrvatska straža na granici prema Turcima.

Hrvatska je nacionalni romantizam dočekala kao rascjepkana zemlja (Dalmacija i Istra pod Bečom, banska Hrvatska, Srijem i Slavonija pod Peštom, militarizirana Vojna Krajina kao posebno izdvojen teritorij pod upravom Beča, a tzv. Turska Hrvatska, stari hrvatski etnički teritorij zapadno od Vrbasa pod upravom Turaka i Carigrada). Četiri stoljeća na granici s Turcima dovelo je Hrvate u težak narodni i nacionalni položaj u vrijeme formiranja modernih nacija u 19. stoljeću.

Budući da je to vrijeme rađanja modernih nacija u Europi, i na području Hrvatske bilježi se gospodarski napredak i rađa građansko društvo, koje je početkom 30-ih godina 19. stoljeća nositelj hrvatskog narodnog preporoda, poznatog u početku pod imenom ilirski pokret (dok 1843. nije zabranjeno ilirsko ime), kojim je određen hrvatski nacionalni program.

U tom programu iskazana je prvenstveno želja i borba za kulturno, prosvjetno i nacionalno objedinjavanje hrvatskog naroda, i njegovu nacionalnu i političku samostalnost te težnja za ujedinjenje hrvatskog naroda i potom svih Južnih Slavena, za koje se tada još držalo da su potomci Ilira, u zajednicu ravnopravnih naroda, kako bi se mogli lakše osloboditi i očuvati od hegemonije velikih sila. To novo južnoslavensko zajedništvo hrvatskih iliraca pod zajedničkim ilirskim imenom Srbi su odmah odbacili, jer nisu bili voljni odbaciti svoje staro narodno ime. Tada su hrvatski ilirci, koji su bili spremni odreći se hrvatstva u korist hrvatsko-srpskog zajedništva, shvatili da s beogradskim Srbima ne mogu ostvariti dogovor, ilirski pokret u Zagrebu preobrazili u hrvatski narodni preporod.

 

Srbi nude Hrvatima i Slovencima jugoslavensko zajedništvo na čelu sa – Srbijom!

Sredinom 19. stoljeća sa svim “revolucionarnim” pomacima, imamo nagli napredak građanskih prava i povećanje vjerske snošljivosti i u Hrvatskoj. Tada su Srbi Hrvatima i Slovencima počeli nuditi novo jugoslavensko zajedništvo, kojem bi na čelu bila Srbija. Taj srpski program u Hrvatskoj poduprli su primjerice Josip Juraj Strossmayer, đakovački biskup i dr. Franjo Rački, ali na načelu ravnopravnosti.

U Hrvatskoj se od sredine 19. stoljeća, na temeljima antiaustrijske oporbe i na tragu ideje južnoslavenskog jedinstva, u hrvatskim političkim i kulturnim krugovima, osnivaju jugoslavenski orijentirana društva i ustanove (primjerice Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti /JAZU/ u Zagrebu 1866., kao prva ustanova te vrste i tog imena na cijelom slavenskom jugu) te političke stranke koje se zauzimaju za južnoslavensko ujedinjenje ili za političku samostalnost Hrvatske unutar Austro-Ugarske.

 

Samozvani filolog Vuk Karadžić objavljuje velikosrpske namjere – odgovor Ante Starčevića u Gajevim novinama!

U Beogradu je 1849. objavljen rad Vuka Stefanovića Karadžića Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona, što je izazvalo veliko nezadovoljstvo, poglavito među hrvatskim kulturnim djelatnicima. Budući da je u Beču 1850. održan tzv. Bečki književni dogovor i da se Vuk, na tipičan srbijansko-bizantinski način, nametnuo da izradi podsjetnik za zajednički jezik, prijetila je opasnost da takvom politikom Hrvati izgube i jezik i ime.

Da je ta opasnost bila opravdana, pokazali su i članci u Beogradskim novinama i Srpskom dnevniku 1852. godine.

Na temelju Vukova shvaćanja i stajališta slavista Pavela Šafarika ondje se tvrdilo da su svi štokavci Srbi, čime su Hrvatima negirali pravo na vlastiti jezik, te da su Hrvati “ukrali jezik Srbima”, odnosno da Hrvata zapravo nema.

Na to je s hrvatske strane oštro u Gajevim Narodnim novinama (27. IX. 1852) odgovorio dr. Ante Starčević, pravnik, književnik i političar (predsjednik Stranke prava). Ustvrdio je da postoje i ime i jezik i narod i kultura Hrvata, da Hrvati pišu samo svojim materinskim jezikom, a sve one Hrvate koji su se privremeno, zbog “sloge bratimske” odrekli hrvatstva u korist ilirstva i jugoslavenstva, pozvao je da se vrate svojim hrvatskim korijenima.

Starčević je zastupao misao hrvatskoga državnoga prava i program stvaranja potpuno samostalne Hrvatske izvan Habsburške Monarhije, što je njegov stranački kolega Eugen Kvaternik bezuspješno pokušao ostvariti Ustankom u Rakovici 1871. godine. Starčević se narugao srpskoj megalomaniji da sve što vidi i što im se svidi proglase srpskim. I više drugih autora (npr. B. Šulek, M. Bogović. A. V. Tkalčević) pobijaju Vukov jezični pansrbizam, a nakon njegove smrti i Đuro Daničić, najugledniji srpski filolog, odustao je od njegovih teza i čak ih je pobijao.

Ipak, i dalje je u to vrijeme srpski jezični nacionalizam ostao dominantan u srbijanskoj i prečanskoj srpskoj kulturnoj javnosti.

 

Pritisak Srba na Hrvatski Sabor – „hrvatski ili srpski jezik“, „jugoslavenski jezik“ ili „hrvatski jezik“?

I dok se Hrvatski sabor bori za novu ustavnu definiciju hrvatskoga državnog prava u Monarhiji i za sjedinjenje hrvatskih zemalja, srpski zastupnici su 1866. postavili pitanje priznanja srpskog naroda u Hrvatskoj, ali kao “političkog naroda” Trojednog Kraljevstva.

Tražili su također u svemu potpunu jednakost narodnog prava hrvatskih Srba s Hrvatima u Hrvatskoj, i u nacionalnom i u jezičnom pogledu, čime su se zaoštrili hrvatsko-srpski odnosi.

U novinskim raspravama protuhrvatskim tekstovima u novosadskoj Zastavi, pokrenutoj 1866., isticao se Svetozar Miletić izabran u tada hrvatskoj Rumi u Srijemu(1826.-1901.), kao zastupnik Srba u Hrvatskom saboru. Polazeći od Vukove teorije kako su svi štokavci Srbi, koju su prihvaćali mnogi srpski prvaci, Miletić je, kao najistaknutiji predstavnik Srba u Saboru, nijekao Hrvatsku kao Trojedinu Kraljevinu i protivio se hrvatskom državno političkom djelovanju te osvješćivanju Slavonije i Dalmacije.

Naime, Miletić ih je u skladu s tadašnjim novosadskim i beogradskim velikosrpskim krugom, vidio ove hrvatske zemlje kao – srpske zemlje.

Za Srbe u Hrvatskoj zahtijevao je autonomiju, državnopravno priznanje, reorganizaciju županija radi povoljnog zastupanja Srba u Saboru, građanska prava, zajamčen školski, kulturni i crkveni život te dvojno ime za stanovništvo u Hrvatskoj.

Hrvatski sabor je 1867. prihvatio saborski članak da je službeni jezik u Hrvatskoj i Slavoniji “hrvatski ili srpski” i ravnopravnu uporabu latinice i ćirilice, te jednoglasno prihvatio izjavu da “Trojedna kraljevina priznaje narod srpski, koji u njoj stanuje, kao narod s narodom hrvatskim istovjetan i ravnopravan!

Priznata su im sva individualna prava, ali ih nije mogao priznati političkim narodom jer bi to značilo priznanje nositelja posebne državnosti na hrvatska područja, što su stalno tražili i velikosrpski ideolozi, svojatajući dio hrvatskoga područja.

Sabor je potom, na pritisak srpskih zastupnika, prihvatio novi nadnacionalni naziv za jezik – “jugoslavenski jezik”, koji je u Beču, dobivši ga na potvrdu, Ivan Mažuranić, dvorski kancelar, izbrisao i napisao “hrvatski jezik”, što je kralj Franjo Josip I. prihvatio, pa je to ušlo u Ugarsko-hrvatsku nagodbu 1868. i ostalo do 1918. godine.

Svetozar Miletić je, nakon sklapanja Austro-ugarske nagodbe (1867.) i nestanka nade za poboljšanje položaja Srba na području ukinute tzv. Vojvodine srpske, iznio program ujedinjenja sveg srpskog naroda na ruševinama AustroUgarske i Otomanskog Carstva, te stvaranja Južnoslavenske ili Balkanske Federacije pod vodstvom Srbije – jedna od inačica velikosrpskog programa razvijana od Ilije Garašanina do današnjih dana.

 

Tako je počeo hrvatsko-srpski spor koji traje do danas…a Mažuranić postao “srbofob”!

Slijedila ga je Ujedinjena omladina srpska, osnovana 1866. u Novom Sadu iz učeničkih društava, koja je djelovala među srpskim građanstvom i inteligencijom u Vojvodini, ali također u Srbiji i Hrvatskoj. Ona je Srbima smatrala Hrvate štokavce u Hrvatskoj i BiH, a zagovarala je revolucionarnu akciju oslobođenja i ujedinjenja svih Srba te obnovu Dušanova Carstva u budućoj jedinstvenoj državi, koju oni zamišljaju kao Veliku Srbiju.

Tako počinje hrvatsko-srpski spor, koji će uz oscilacije trajati do naših dana, a stalni poticaj mu je, nažalost, davala uglavnom službena velikosrpska politika širenja (i Srpska pravoslavna crkva) na štetu okolnih naroda, prvenstveno Hrvata.

Mažuranić je tada zaradio epitet “srbofoba” jer je ukinuo srpsku crkveno-školsku autonomiju, provedenu u to vrijeme pri reformi školstva.

To će bitno utjecati i na političke odnose između Hrvata i Srba, posebice kad su Srbi zahtijevali poseban položaj u Hrvatskoj i srpsko ime za jezik, s krajnjim ciljem izjednačavanja Hrvata i Srba (kao “političkog naroda”) u Trojednoj Kraljevini, ali i na suradnju u zajedničkoj borbi protiv Beča i Pešte. Uz sve oscilacije i iskušenja komponenta međusobne suradnje trajno će biti prisutna kod dijela Srba u Hrvatskoj.

Od toga vremena postupno jača srpsko građanstvo u hrvatskim gradovima, posebice u Zagrebu, koji ubrzo, uz Novi Sad, postaje najznačajnije gospodarsko, kulturno i nacionalno središte Srba Habsburške Monarhije. Potkraj 19. i početkom 20. stoljeća odnosi između Hrvata i Srba bili su na velikim iskušenjima, a na njih je najviše utjecala velikosrpska politika, koja će sve više dolaziti do izražaja huškajući Srbe protiv Hrvatske, a Hrvate stavljajući u antagonizam prema agresivnom i militantnom velikosrpstvu.

Izvor: Velikosrpska politika prema Lici u 19. i 20. stoljeću, Zdravko Dizdar

Cijeli znanstveni rad Zdravka Dizdara, s izvanrednim i argumentiranim osvrtom na velikosrpsku politiku u hrvatskim zemljama u 19. stoljeću, možete pročitati ovdje

Izvor: narod.hr