U selu Baćin (Hrvatska Dubica) nalazi se druga najveća masovna grobnica nastala za vrijeme Domovinskog rata nakon Ovčare. Na današnji dan 1991. srpska vojska smaknula je najmanje 56 civila, mahom žena i staraca. Osim toga, prema riječima dr. Jakše Raguža, dio ubijenih Hrvata bačen je u Unu, pa je konačan broj žrtava ovog pokolja čak 74 osobe.
U Sisačko-moslavačkoj županiji postoje 44 masovne grobnice gdje su bačeni ubijeni Hrvati, a dr. Raguž tvrdi da je ubijanje po isključivo etničkom ključu bilo želja da se stvori teritorij na kojem ne bi nitko živio osim Srba, te da spada u djelo genocida u cilju stvaranja velike srpske države, na teritoriju Hrvatske, bez prisutnosti Hrvata.
Kada su 1997. ekshumirani, čak su i sudski vještaci doživjeli šok. Potpuno zdrobljene lubanje, odvojena tijela, trup na jednoj strani, noge na drugoj, ruke na trećoj…isprepletena tijela ležala su jedna preko drugih. Natiskana. Izlomljena, deformirana i raskomadana u više dijelova, piše 24sata.hr
O zločinu u Baćinu kraj Hrvatske Dubice na Banovini premalo se zna, stravičan zločin široj javnosti gotovo je nepoznat, a počinitelji su nekažnjeni. A u Baćinu se nalazi druga najveća masovna grobnica u Domovinskom ratu nakon Ovčare.
Sve žrtve masovne grobnice su bili mještani Hrvatske Dubice i sela Cerovljani, a jedan žrtva je bila iz sela Uštice (općina Jasenovac).
Brutalan pokolj je bio puko iživljavanje srpske vojske nad Hrvatima
Pokolj je zapravo bio puko iživljavanje jer su ubijeni civili bili mještani koji zbog starosti ili drugih razloga nisu otišli. Ostali su u svojim domovima za razliku od većine drugih civila i branitelja dubičkog kraja koji su se povukli nakon pada Hrvatske Kostajnice u rujnu 1991. kada su srpske paravojne snage okupirale Hrvatsku Dubicu i okolna sela, uključujući susjedne Cerovljane i Baćin. Neki jednostavnonisu htjeli ostaviti svoju zemlju, svoje životinje, sve što su cijeli život mukotrpno stjecali.
Naivno su vjerovali da im se kao civilima ništa ne može dogoditi. Ostat će obrađivati svoju zemlju i brinuti o svom ‘blagu’.
Oni koji su ostali najprije supopisani da bi ih 20. listopada pozvali da dođu u Vatrogasni dom u Hrvatskoj Dubici s objašnjenjem da će neki biti razmijenjeni. Mještani Cerovljana pozvani su u Vatrogasni dom u svom selu.
Tijekom noći, uz pomoć prijateljskih veza s nekim od čuvara ili na intervenciju rodbine među mještanima srpske nacionalnosti, 14 ljudi je pušteno, a najmanje 56 preostalih civila odvedeno je na Skelište u Baćinu. Rečeno im je da ih vode na razmjenu u Glinu, a umjesto toga izveli su ih iz autobusa u Baćinu poredali ih uz rijeku Unu i na brutalan i hladnokrvan način ubili rafalima iz automatskog oružja.
To su napravile paravojne srpske snage, domaći Srbi sa Banovine. Jedinica za posebne namjene milicije SAO Krajine ‘Kaline’ iz Komogovine, pod zapovijedanjem Steve Borojevića Gadafija – direktno podređena Mili Martiću.
U grobnici, koja je otkrivena 1997. godine, bilo je 56 žrtava. Tada je identificirano je 36 žrtava, a 20 neidentificiranih pokopano je u zajedničkoj grobnici na katoličkome groblju u Hrvatskoj Dubici.
Josipa Tepšić u pokolju izgubila oca, majku, strica i tetu
“Ubijeni su moja majka Katarina (58), otac Josip (65), stric Nikola (69) i teta Ana (68). Svi pod prezimenom Blinja jer su se dvije sestre udale za dva brata. Živjeli su kuća do kuće u Cerovljanima. Ubijena je cijela jedna obitelj. Oca su odmah identificirali jer je uz sebe imao osobnu iskaznicu. Mama je identificirana pet godina kasnije DNA analizom , a njezina sestra Ana godinu dana kasnije također preko DNA. Stric Nikola nikad nije pronađen,pretpostavlja se da je ubijen s ostalim žrtvama iz baćinske grobnice a da je tijelo bačeno u Unu”, priča Josipa.
Zadnji put je vidjela svoje roditelje 13. srpnja 1991. godine kada je autobusom iz Zagreba gdje je živjela došla u Cerovljane. Htjela ih je nagovoriti da dođu u Zagreb. Pokušavala je, ali nije uspjela.
Ostavši na rodnoj grudi svi oni, zajedno sa ostalim Hrvatima Baćina i okolnih sela, su pobijeni bez milosti, od ljudi koji su stanovali u susjednim kućama i selima.
Za zločine u Baćinu 2013. Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Rijeci osudilo je na ukupno 125 godina zatvora sedmoricu pripadnika srpskih postrojbi i ondašnje vlasti na tom području. Suđeno im je u odsutnosti. Branka Dmitrovića na 15 godina, Slobodana Borojevića na 15 godina, Milinka Janjetovića na 20 godina, Momčila Kovačevića na 20 godina, Stevu Radunovića na 20 godina, Veljka Radunovića na 20 godina i Stevana Dodoša na 15 godina, no svi osuđeni nisu dostupni hrvatskom pravosuđu.
Općina Hrvatska Dubica, u suradnji sa Sisačko-moslavačkom županijom, Ministarstvom hrvatskih branitelja i Ministarstvom kulture Republike Hrvatske, uredila je potkrovlje zgrade Hrvatskog doma u Baćinu, kao Spomen sobu Domovinskog rata – Memorijalni prostor. Spomen soba nalazi se u središtu Baćina, svega par stotina metara od masovne grobnice.
Brojni zločini u općini Hrvatska Dubica – ubijeno 99 civila
“Tonisu jedine žrtve s područja općine Hrvatska Dubica. Na drugim lokalitetima ubijeno je ili se još vode kao nestali, znači sveukupno, uz ovih 56 civila, čak 138 ljudi (od toga 99 civila). To su bili uglavnom civili, a manji broj je i hrvatskih branitelja”, kaže Tomislav Mateljak, bivši načelnik općine Hrvatska Dubica.
Sudski vještak prof. dr. Dušan Zečević, dugogodišnji predstojnik Zavoda za sudsku medicinu u Zagrebu sudjelovao je 1997. na ekshumaciji žrtava iz masovne grobnice i njihovoj identifikaciji. On je s još četvoricom kolega došao iz Zagreba u Baćin, postavili su šatore i krenuli raditi ekshumaciju za koju kaže da mu je bila jedna od najtežih. Žrtve su bile zakopane plitko i nagurane bagerom jedni preko drugih, kaže nam, pa je ekshumacija i identifikacija bila jako teška.Kao da se radi o lutkama, ali otrcanim lutkama.
“Sjećam se dobro, bio je krasan sunčan dan, lijepo vrijeme, ali je posao bio izuzetno težak. Mukotrpan. Naime, grobnica se nalazila odmah uz samu obalu rijeke, puno tijela na malom prostoru koja su ležala jedna preko drugih. Kako su tiskana bagerom jako plitko to su bila trula isprepletena mrtva tijela, malo i smrznuta i bilo ih je jako teško izvlačiti. Nastao je velik problem kod njihovog vađenja, a bilo je iznimno teško spojiti i dijelove a i razdvajati dijelove. Bager odvoji komad noge, ruku, pa je to teško spajati”, prisjeća se prof. Zečević koji je nakon ekshumacije u Baćinu izvršio pregled 11 tijela.
Uzrok smrti su bile uglavnom strijelne rane, govori, a ozlijeđivanja tijela nastala su prilikom ukopa na tako grub način. Dodaje kako je to bio puno teži posao nego onaj koji su on i njegova ekipa radili na Ovčari i to baš zbog tog načina na koji su tijela pokopana.
“Idući cestom od Hrvatske Dubice prema Baćinu, neposredno prije prve seoske kuće, s lijeve je strane ceste zemljište širine 30 do 50 metara do rijeke Une, u naravi livada i obala rijeke, poznat kao Skelište jer je ondje nekad bio skelski prijelaz koji je povezivao obale Une. Upravo ondje ekshumirano je 56 tijela, uglavnom stanovnika Hrvatske Dubice i Cerovljana”, priča dr.sc. Jakša Raguž sa Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu prema čijem elaboratu je izrađena postava u Spomen sobi u Baćinu.
U listopadu 1991. srpske okupacijske vlasti, govori Raguž, sastavile su popis preostalih Hrvata u Hrvatskoj Dubici i Cerovljanima nakon čega im je zapovjeđeno da se 20. listopada 1991. okupe u vatrogasnim domovima u ovim dvama mjestima.
Ubijeni po etničkom ključu – samo zato što su Hrvati
“Većina je poslušala, dok su neki privedeni na silu. Svi su zatočeni te su se držali pod oružanom stražom. Tijekom noći, s pomoću prijateljskih veza nekolicina je puštena tako da je u domovima ostalo najmanje 56 osoba , sve redom civili, mahom starci i starice te bolesne osobe. Sutradan su odvezeni u Baćin i iskrcani na Skelištu gdje su ih pripadnici Milicija SAO Krajine poubijali iz automatskih pušaka. Tijela su ostavljena ležati nekoliko dana, nakon čega ih je 56 zakopano bagerom. Pretpostavlja se da su tada na Skelištu ubijena 74 civila i da je dio tijela bačen u Unu”, objašnjava Raguž, inače autor znanstvenog rada ‘Masovne grobnice u Hrvatskom Pounju iz Domovinskog rata – prinos viktimološkim studijima’.
“Jedna je osoba srpske nacionalnosti a ostali su Hrvati. Uvidom u osobne dosjee žrtava uočio sam da jevećina žrtava bila dosta lošeg zdravstvenog stanja, dio ih je bio kronično bolestan (srčane, plućne i bubrežne tegobe, visok tlak, astma), neki su bolovali od epilepsije i karcinoma a dosta ih je invalidno i teško pokretno(reuma, umjetni kukovi, oštećene i ukočene noge te kralježnica) Ako se uzme u obzir i poznaje životna dob onda je posve jasno da ovi ljudi nisu ni na koji način predstavljali opasnost za srpsku okupacijsku vlast na dubičkog području i da je jedini razlog za likvidaciju bila njihova etnička pripadnost”, tumači Raguž.
“Taj zločin samo jedna od niza epizoda uništavanja hrvatskog stanovništva preostalog u dubini okupiranog teritorija. Takvi su slučajevi i Joševica kad su ubijena 22 civila, Kostrići gdje su poubijani svi mještani u jedno jutro, Bruška kad je poubijan cijeli zaseok Marinovića u jednom masakru, Široka Kula i Glinsko Novo Selo gdje su ubijeni i spaljeni u podrumima svi zatečeni Hrvati, Lovas itd. Povodi za provedbu uništavanja stanovništva su mogli biti različiti, no cilj je uvijek bio isti – potpuno uništenje svih nesrba, genocid, kako bi se dobila potpuna etnička homogenost teritorija koji se namjeravalo uključiti u Veliku Srbiju. Tako su i mještani Cerovljana i Dubice postali žrtve provedbe genocidnog projekta stvaranja velike srpske nacionalne države”, svjedoči dr. Raguž.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
