Velečasni Ratko Grgić rođen je 25. svibnja 1944. u Varešu. Srpska vojska ga je odvela 23. lipnja 1992. iz župnog ureda u Novoj Topoli, od tada mu se gubi svaki trag.
S ponosom možemo reći da Hrvati u Domovinskom ratu u Hrvatskoj i BiH nisu ubili niti jednog pravoslavnog svećenika ili muslimanskog vjerskog vođu. Srbi su ubili devet svećenika i časnih sestara, a Armija BiH dva franjevca u Fojnici.
Provokacije Srba su bile svakodnevne, a i napadi; kako na župni ured, tako i na samostan časnih sestara (Klanjateljice Krvi Kristove) u kom je bilo dvadesetak sestara. Srpski vojnici zapucali su na radnika koji je popravljao crkveni toranj; zapucali su na župnu kuću i polupali prozore; ulazna vrata su izrešetana mecima; bačena je granata na župnu kuću i napravila rupu na zidu promjera 60 cm; bačena je sumporna bomba pred crkvena vrata; više puta je isključivan telefon; jedne noći je ukradeno 25 tona loživog ulja iz cisterne; na pomoćnoj zgradi župne kuće napisano je, uz četiri slova S, i ovo: “Hrvate ćemo pobiti, ovo je Srbija!”.
Ratko je sve ove događaje dojavio biskupu Franji Komarici i on je ubrzo došao s dva europska promatrača i prevoditeljem. Razgledali su sve i Ratko im je ispričao za provokacije. Dok im je pričao, primijetio je na susjednoj kući, na balkonu, više Srba. Kad je biskup s ostalima otišao, došla je srpska milicija i pitala: “Kakve se tu nepoznate osobe kreću i što hoće?”. Ratko je odgovorio: “Bio je moj pretpostavljeni, dva europska promatrača i prevoditelj. A tko vam je to dojavio?”. Oni su odgovorili: “Ljudi iz susjedstva!”. Otada je biskup Komarica češće dolazio i pozivao telefonom, ukoliko nije bio isključen. Govorio je Ratku da će biti proglašen mučenikom još za života. Sestre i braća su ga zvali da dođe u Vareš, ali on im je odgovorio: “Ne! Kapetan posljednji napušta brod!”. Tu su bile časne sestre i župljani. Rodbina se sjeća da je posljednji put s njim razgovarala preko telefona, netom prije nestanka. Po njegovu glasu primijetili su da je Ratku bilo svega dosta.
Uskoro su došla četiri vojna policajca i odvela Ratka u nepoznatom smjeru. Župnu kuću su opljačkali i devastirali.
Biskup Komarica se raspitivao o Ratkovoj sudbini kod vojnih i civilnih vlasti Republike Srpske, i pismeno i preko međunarodne zajednice u BiH, ali bez uspjeha. Njegova rodbina se raspitivala i davala osobne podatke službenicima međunarodnog i općinskog Crvenog križa, također bez uspjeha. Od dana kada je odveden do danas ništa se ne zna o Ratku Grgiću, svećeniku iz Vareša.
Velečasni Dragan Čuturić, Ratkov kolega i prijatelj: “Mučenici umiru nestajući, kao što svijeća nestaje goreći. Gdje je vlč. Ratko Grgić danas? Kod svog Gospodina! Njega je volio, za Njega se žrtvovao. Njega je ljudima navješćivao. Na kraju životne utrke, svoj život je okrunio slavom mučenika. Slijepa mržnja ljudi tame predala ga je vatri, a on je postao baklja koja svima nama svijetli!”.
