Hrvatska se zaista može ponositi pripadnosti europskoj uljudbi, a jedan od dokaza tome je da su na današnji dan davne 1643. udareni temelji Hrvatskog državnog arhiva. Nažalost, hrvatska arhivska građa je u prošlosti bila dostupnija nego danas.
Problemi s arhivama počelu su u komunizmu koje je željelo potpuni nadzor arhiva, a sličnu politiku su nastavili HDZ i SDP i nakon stvaranja neovisne Hrvatske. Novi HDZ-ov Zakon o arhivskoj građi donesen u lipnju 2018. izazvao je kod građana zabrinutost o smjeru kojim ide Hrvatska, a Zlatko Hasanbegović ga je nazvao ‘podmuklim, protulustracijskim kukavičjim jajem od zakona’.
Hrvatski sabor od 17. st. sustavnije radi na popisivanju i zaštiti najvrijednijega gradiva Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Temeljem saborske odluke 1643. zemaljski blagajnik Ivan Zakmardi de Diankovec daje izraditi na zemaljski trošak posebnu škrinju povlastica Kraljevine u koju se, zajedno s popisom, pohranjuju zemaljske isprave, zakoni i povlastice.
Razvoj Hrvatskog državnog arhiva kao središnje hrvatske arhivske ustanove odvijao se paralelno s razvojem sustava zaštite nacionalne arhivske baštine. U srednjem vijeku isprave i spise Kraljevine Hrvatske čuvali su banovi, banovci, protonotari i Zagrebački kaptol.
Time su postavljeni temelji današnjega Hrvatskog državnog arhiva.
Hrvatski Sabor se još od davnina bavio propisima o arhivskoj građi
Kako su banovi, banovci i protonotari službene spise zadržavali kod sebe, Sabor s vremenom donosi niz propisa o predaji službenih spisa u Arhiv Kraljevine te 1744. odluku o imenovanju Ladislava Kiralya prvim zemaljskim arhivarom. Godine 1745. daje mu posebnu uputu, prvu kod nas poznatu, o sređivanju, izlučivanju, signiranju, popisivanju i čuvanju spisa Kraljevine. Kako se Škrinja privilegija čuvala u sakristiji zagrebačke katedrale, Sabor 1752. zahtijeva da se premjesti u sabornicu na Markovu trgu što je i učinjeno 1764. godine. 1770. godine Hrvatski sabor donosi posebne mjere zaštite tih prostorija u kojima su se, osim škrinje i Arhiva Kraljevine čuvali i spisi Zagrebačke županije i Sudbenoga stola.
U vrijeme Hrvatskog kraljevskog vijeća (1767-1779) u Banskoj Hrvatskoj započinje sustavno odvajanje tekućeg kancelarijskog gradiva od onoga koje ima povijesni značaj. Sređuju se i popisuju arhivi najvažnijih grana uprave, kaptolski arhivi i Arhiv Kraljevine.
Ivan Kukuljević Sakcinski i moderna arhivistika
Od sredine 19. st. započinje proces prerastanja Kraljevinskoga arhiva u samostalnu ustanovu za čuvanje i obradu arhivskoga gradiva. Ban Josip Jelačić imenovao je 1848. Ivana Kukuljevića Sakcinskog upraviteljem Arhiva. U skladu s novim pristupom arhivskome gradivu kao sastavnome dijelu kulturne baštine neke zemlje, prvom restitucijom arhivskoga gradiva iz inozemstva (1849-1853) u Arhiv je iz Budimpešte vraćen dio spisa hrvatske provenijencije: spisi grofova Zrinskih, knezova Frankopana i drugih hrvatskih plemićkih obitelji (Neoregestrata acta), spisi ukinutih isusovačkih, pavlinskih i drugih samostana u Hrvatskoj koji su se čuvali pri Ugarskoj komori, spisi Hrvatskog kraljevskog vijeća te hrvatski spisi Kraljevskog Ugarskog namjesničkog vijeća itd.
Po nalogu ugarske vlade ban Khuen-Hédervary je starije i važnije spomenute spise 1885. ponovo vratio u Budimpeštu. Za Ivana Kukuljevića započelo je i sustavno objavljivanje arhivskoga gradiva kao povijesnog izvora.
Nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe (1868) Kr. Zemaljski arhiv postaje pomoćni ured Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinske zemaljske vlade koja 1870. donosi Zakon o Zemaljskom arhivu u Zagrebu s odredbama o korištenju gradiva.
Tako se Arhiv otvorio javnosti, poglavito znanstvenoj.
Arhivi danas – protulustracijsko kukavičje jaje?
U lipnju ove godine saborski su zastupnici sa 72 glasa za, 15 suzdržanih i 20 protiv prihvatili Zakon o arhivskom gradivu i arhivima.
Bilo je to djelo HDZ-ovo vladajuće većine.
Od 67 amandmana, od kojih je najviše podnio Most, prihvaćen je samo jedan, kako su rekli Mostovci potpuno beznačajan, dok je HDZ-ova Vlada sve ostale odbila.
Sporno u tom zakonu za dio zastupnika bilo je pomicanje datuma do kojeg je gradivo dostupno s obzirom na to da je raniji zakon omogućavao dostupnost do 22. prosinca 1990. bez ograničenja, 30 godina od nastanka, uz neke mjere zaštite osobnih podataka. Novim zakonom arhivi su dostupni do 30. svibnja 1990. godine.
Mostov Nikola Grmoja je tada istaknuo da se zatvaraju dosjei ljudi koji su bili žrtve, a radi se o čak 80.000 dosjea premda se, kako je rekao, do progonitelja može doći samo preko onih koji su proganjani. Također je naglasio da se zapravo zatvara period tranzicije iz komunističkog u demokratski sustav kada su se mnogi iz tog bivšeg režima prebacivali u novi sustav i zauzeli važne pozicije u društvu.
Da je promjena datuma problem, istaknuo je i Zlatko Hasanbegović u ime Neovisnih za Hrvatsku istaknuvši da je to zapravo ključna točka ‘ovog podmuklog, protulustracijskog kukavičjeg jaja od zakona’.
‘To je trenutak kad se petokraka pretvara u hrvatske grbove i kad je začeta hrvatska država, već duboka država konglomerata različitih poslovnih, paraobavještajnih, političkih i ideoloških interesa koja je zarobila hrvatsko društvo i državu sve do naših dana’, rekao je tada Hasanbegović.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
