Sveti Franjo Saleški (1567 – 1622), biskup i crkveni naučitelj, jedan je od najpoznatijih učitelja duhovnog života i omiljeni duhovni pisac. Svojim djelima Filotea i Teotim (Rasprava o Božjoj ljubavi) koja su prevedena na gotovo sve svjetske jezike dao je velik doprinos katoličkoj duhovnosti. Posebnu pažnju u svom naučavanju posvetio je laičkom staležu, potičući sve ljude, bez obzira na zanimanje, na duhovni život i rast u svetosti.
Poradi sposobnosti povezivanja visoke naobrazbe i jednostavnog života, prožetog iznimnom jednostavnošću i duhovnošću, prozvan je “svecem džentlmenom”. U svakom je trenutku koristio svoju humanističku naobrazbu kako bi upravo preko nje pokazao Božju ljubav i ljepotu, a također je poticao narod da se usavršava u ljubavi i pobožnosti u onom poslu koji je pojedincu vlastit, odnosno da ne smatra kako je pobožni život namijenjen samo svećenicima i redovnicima. U tom smislu bodrio je ljude da žive svakodnevno životom predanja Bogu, jer samo na takav način može biti ljudska svakodnevica blagoslovljena, a čovjek istinski ostvaren.
Riječi svetog Franje Saleškog pogađaju srca ljudi i danas, pa pročitajmo što je ovaj velikan vjere i duha napisao o Božjoj ljubavi, ljudskoj nesavršenosti i sreći:
„Nemate razloga sumnjati da vas Bog više ne gleda s ljubavlju, jer On ljupko gleda uvijek i najveće grešnike, samo ako imaju i najmanju istinsku želju da se obrate. Njegovo srce je tako blago, nježno, popustljivo i ljupko prema bijednim stvorenjima, pod uvjetom da spoznaju svoju bijedu! I toliko je pažljiv prema bijednima, te tako dobar prema pokajnicima! Tko da ne ljubi takvo kraljevsko i očinski majčinsko srce prema nama?…
Naše nesavršenosti ne smiju nam se sviđati, nego nas potaći da kažemo s velikim apostolom: Jadan sam ti ja čovjek! Tko će me izbaviti od ovog smrtonosnog tijela? (Rim.7,24). Zato nas ne smiju ni čuditi ili obeshrabriti, nego pobuditi podložnost, poniznost, nepouzdanje u sebe, ali nikad obeshrabrenje ili gorčinu srca, a još manje sumnju u ljubav koju nam Bog daruje. Bog ne ljubi naše nesavršenosti i lake grijehe, nego ljubi nas, unatoč tim slabosti. Kao majka koja, iako osjeća žalost zbog slabosti i bolesti svog djeteta, ne prestaje ga ljubiti, nego ga čak ljubi nježnije i sućutnije. Tako i Bog, premda ga žaloste naše nesavršenosti i laki grijesi, ipak nas nastavlja nježno ljubiti. Stoga je David imao pravo reći: Smiluj mi se o Jahve, jer sam iznemogao, ozdravi me, jer dršću kosti moje (Ps. 6,2).
Stoga dosta, kćeri moja; živite sretna! Gospodin vas nastavlja gledati i čuvati, a čuva vas s toliko više ljubavi i nježnosti, koliko ste bolesnija. Ne dopustite da vaša duša dragovoljno hrani suprotne osjećaje, i kad vam dođu ne smatrajte ih dostojnim niti jednog pogleda. Udaljite spremno oči od njihove ružnoće, hrabrom poniznošću vratite se Bogu i govorite mu o neizrecivoj dobroti kojom On ljubi vašu bijedu, siromaštvo i ništavilo ljudske naravi, unatoč vašim nesavršenostima.” (sveti Franjo Saleški)
