24. travnja sveti Fidelis – kako su njemački katolici bili progonjeni od protestanata?

Vjerski progoni obično su trajali dok jedan ili više uzroka nije ugušen. Pošto su o Križarskim ratovima i Inkviziciji ispisane tone materijala, red je da se pokaže i ona druga skrivana strana povijesti: progoni katolika od strane protestanata.

Što prosječan katolik ili protestant znao o progonima, fanatizmu i zločinima protestanata? Malo ili ništa. To je gotovo redovito pridržano za katolike, na sličan način kao fašizam za Hrvate. 

Neupitno je da su prvaci protestantizma – Luther, Calvin, Beza, Knox, Cranmer i Ridley – branili pravo svjetovnih  vlasti da kazni ‘zločin krivovjerja’.

Tako protivnik crkve Rousseau otvoreno tvrdi: „Reformacija je od kolijevke netolerantna, i njeni tvorci su bili svestrani progonitelji …“

Auguste Comte također piše: „Netolerancija protestantizma je sigurno ne manje bila tiranska nego što se to inače toliko predbacuje katolicima.“(Philosophie Positive, IV, 51)

Pojam “protestanti” potječe od Speyerskog protesta evangeličkih staleža na mjesnoj skupštini Speyera koji se dogodio: 1529. godine protestirali su protiv ukidanja Speyerske odluke iz 1526. kojom je zemljama u kojima je provedena reformacija, bila obećana pravna sigurnost pozivajući se u svojim protestima na slobodu vjeroispovjesti za pojedinca. Svjetovni vladari su se bojali za jedinstvo svojih katolicizmom prožetih područja vladanja, gdje se poistovjećivalo vlastito područje moći s područjem moći Pape.

S druge strane, na područjima kojima su vladali protestanti brutalno su bili mučeni i ubijani brojni katolici samo zato što su priznavali Papu kao svoga poglavara. Vrlo važan razlog velikog broja ratova je bio protestantizam. Osobito je to bio Tridesetogodišnji rat, u kojem su sudjelovali i Hrvati, koji je zahvatio cijelu Europu, a naročito Njemačku. Tek Augsburškim vjerskim mirom 1555. i Vestfalskim mirom iz 1648. je protestantizam zadobio konačno službeno priznanje.

U svim događajima argument za progonstva zbog hereze, počinjenih od katolika, nema ni mrvu više vrijednosti od sličnog argumenta za protestante. Kod oboje bilo je onih koji zaslužuju osudu s obzirom na to, i što vrijedi za jedne također vrijedi i za druge. (Stoddard, str. 204 – 205, 209 – 210)

Većina Nijemaca prihvaća protestantizam – šire se progoni katolika

Reformacija Martina Luthera u XVI. stoljeću preplavila je Njemačku, a posljedica je bila da je preko dvije trećine njemačkog stanovništva prešlo na protestantizam. Bilo je samo pitanje vremena da li će istim putem poći još i ono što je ostalo vjerno Katoličkoj crkvi. Napetost je u Europi između katolika i protestanata sve više rasla te se izrodila najprije u hugenotske ratove, a zatim u strašni tridesetogodišnji rat. U tom burnom, nemirnom i napetom vremenu proveo je svoj zemaljski život i sveti Fidelis, koji se rodio godine 1573. u Sigmaringenu, a poginuo za vrijeme Tridesetogodišnjeg rata 24. travnja 1622. u Seewiesu.

Kako su katolici u Njemačkoj bili manjina, a manjini je uvijek teže, njihova je lozinka bila: “Valja izdržati!” Nadali su se da će s vremenom i njima osvanuti bolji dani. Na ustrajnost i izdržljivost bodrio je godine 1612. i kapucinski provincijal svoju subraću govoreći im: “Ne obazirući se na prijetnje i nasilja krivovjeraca vršimo svoju dužnost propovijedajući i poučavajući, a trudimo se i nastojmo da se zalutali vrate natrag u krilo prave Crkve! Neka nas sve potaknu na radosno služenje ona naša subraća u Švicarskoj koji su nedavno, Krista radi, dvoreći okužene našli smrt u Gospodinu.”

Doktor prava Marko Roy  postao otac Fidelis

Mladi i sposobni pravnik doktor Marko Roy, kako se zvao otac Fidelis prije stupanja u kapucine, promatrajući teške prilike katolika odluči ostaviti svoju karijeru te se isključivo posvetiti dušobrižničkom radu. Krista radi izabrao je teži životni put. Postao je siromašan kapucin. Učinio je taj hrabri korak stojeći pod dubokim dojmom onih kapucina koji su dvoreći okužene i sami poumirali. Njihov ga je primjer osvojio i uputio na put herojskoga služenja. A želio je svojim služenjem utirati putove sjedinjenja među rastavljenim kršćanima.

Godine 1612., kad je bio zaređen za svećenika, otac je Fidelis napisao kratak spis pod naslovom Vježbe serafske pobožnosti. Bile su to zapravo njegove privatne bilješke, iz kojih odsijeva njegova vatrena duša, kojoj je bilo mnogo stalo do pomirenja i sjedinjenja rastavljene i zavađene kršćanske braće. On u tim bilješkama ovako moli i vapi: “Predobri Oče milosrđa, smiluj se ovome svijetu te od vjere otuđene narode privedi natrag k spoznavanju istine! Ne dopusti da toliki ljudi koji su Tvoja slika odu u propast! Ne dopusti da predragocjena krv Tvoga Sina za njih bude uzalud prolivena! Pred Tobom, Gospodine, oplakujem tu svoju braću koja su daleko od Tebe i kad bih mogao, kako bih rado s njihovim duhom u Tebe vjerovao, s njihovom voljom Tebe ljubio i svim Ti silama nepokolebivo služio. No ja ne mogu ništa drugo do željeti i plakati te svoju tako žarku želju pred Tvoje uzvišeno veličanstvo izlijevati. Gospodine, plačem zbog Tvoje braće, koja su od Tebe tako daleko!”

Teški sukobi katolika i protestanata – vrijeme napetosti, fanatizma i mržnje

U teškim vremenima napetosti, fanatizma i mržnje jedino još ljubav može biti lijek i melem na rane. To je dobro znao dobri otac Fidelis pa je Gospodina za herojsku ljubav ovako molio: “O preslatki i predobri Isuse, očuvaj me, da bih te ljude, makar me još više mrzili i progonili, prezirao, omalovažavao i nedostojnima držao ili se od njih odvraćao! Ne dopusti mi da ikad upadnem u mržnju, pa čak niti u neku preosjetljivu ogorčenost i ne daj da ikad zdvajam nad njihovim poboljšanjem!”

Kad čitamo tu molitvu, možda se moramo zastidjeti samih sebe jer smo često prema onima koji nam što na žao učiniše, preosjetljivi, nesposobni oprostiti, zaboraviti uvredu. A takav stav nije evanđeoski. Isus nas uči da praštamo, da zaboravljamo na nepravde, da molimo za progonitelje, da činimo dobro i onima koji nam čine zlo. Sveci su shvatili taj nauk. Shvatili su ga jer su bili duhovno veliki. Malo, sićušno, uskogrudno srce ne može to razumjeti. Zbog toga bi u sličnim prilikama naša molitva morala biti da Gospodin raširi naša srca i učini ih sličnima svome srcu.

Otac Fidelis – dao bih žrtvu života za jedinstvo kršćana!

Fidelis od Sigmaringena imao je veliko ljudsko i kršćansko srce. Zato je tako znao i moliti. Jedan njegov subrat svjedoči o njemu: “U svim je životnim prilikama njegov duh bio uzdignut k Bogu: u žegi i studeni, u gladu i žeđi, u opasnostima i nevoljama, bilo da se nalazio u samostanu bilo izvan njega.”

Papa Grgur XV. apostolskom konstitucijom Inscrutabili Divinae Providentiae osnovao je 22. lipnja 1622. Kongregaciju za širenje vjere, koja se danas zove Kongregacija za evangelizaciju naroda. Ta ista Kongregacija, još dok je bila samo komisija, povjerila je manjoj braći kapucinima švicarsku pokrajinu Reciju, u koju je sve više nadirao protestantizam. Kapucinima je bila zadaća propovijedanjem i pastoralnim radom to spriječiti. Za taj je posao bio određen i otac Fidelis, koji će na taj način postati prvomučenik kako svoga reda tako i spomenute misijske Kongregacije. On je za to bio i spremljen jer je svojim molitvama za sjedinjenje kršćana htio pridodati i žrtvu života.

Polje njegova rada bilo je u današnjoj Švicarskoj, tamo oko Seewisa ili Doline livada.

Bijes protestanata – otac Fidelis ubijen od protestantske rulje za vrijeme Mise

Fidelis je dvjema stvarima naročito navukao na se gnjev protestanata: obraćenjem baruna Rudolfa von Salisa i zbog dekreta što ga je izdao guvernator Baldiron, koji je katolicima išao veoma u prilog. Taj je dekret u onome kraju sam i proglasio.

Stoga 23. travnja 1622. skupina protetanata iz Seewisa pođoše u Gruesch i, lažno se predstavljajući želju za obraćenjem, na prijevaru dovedoše u svoju crkvu oca Fidelisa da im ondje propovijeda. On se hrabro odazvao, iako je u srcu slutio da će to tragično završiti. Izjavio je: “Za pravu vjeru sam spreman i umrijeti. Šalju me da je propovijedam, a ja, iako moram držati da sam nevrijedan mučeničke krune, znam ipak sigurno da mi ju je Gospodin već pripravio.” Uspevši se na propovjedaonicu opazio je ondje napisano: “Propovijedat ćeš još danas i nikad više!” I doista je njegova propovijed bila prekinuta.

U crkvi je nastao metež. Jedan je inovjerac pucao u njega, ali ga nije pogodio. Otac Fidelis je sišao s propovjedaonice te izišao iz crkve. Ondje ga je opkolilo 25 naoružanih ljudi te s mačevima i željeznim štapovima nahrupiše na njega i ubiše ga. Otac je Fidelis molio: “Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!” I tako se ispunila njegova molitva koju je svaki dan upravljao Gospodinu: da ga nikad ne bi uvrijedio teškim grijehom i da bi poginuo kao mučenik. Bilo je to 24. travnja 1622.

Mučenikovo tijelo počiva danas u katedrali u Churu. Godine 1729. Fidelis je proglašen blaženim, a 29. lipnja 1746. Benedikt XIV. uvrstio ga je u broj svetaca.