25. veljače 1942. ustaše uhitile Andriju Hebranga – istina o slučaju Hebrang

Dana 25. veljače 1942. u  kući Ivana Srebrenjaka-Antonova u zagrebačkom Vrapču agenti Ustaške nadzorne službe uhitili su Andriju Hebranga.

Prilikom uhićenja pružio je oružani otpor kako bi Franciska Srebrenjak imala vremena za uništenje dokumenata. Nakon dva sata razmjene vatre ranjen je u glavu. Ozljeda je ozbiljna, tri dana bio je u komi, a kasnije je na desno oko razlikovao samo svjetlost i tamu. Nakon liječenja prebačen je u zatvor na Trgu Kulina bana (sada Trg žrtava fašizma), a u lipnju prebačen je u logor Stara Gradiška (Peto utamničenje.)

Dolje napisani tekst dijelovi su članka iz „Hrvatske revije“ 1983. izdane u Buenos Airesu u vrijeme zabrane slobode govora u Hrvatskoj (Jugoslaviji).

To je vrijedno svjedočanstvo, kako za one koji znaju nešto o slučaju Hebrang, a posebno za one koji nisu upoznati s time zašto je prvi čovjek Komunističke partije Hrvatske platio glavom.

Rođenje i kratki životopis Andrije Hebranga

Rođen je 21. siječnja 1899. u Bačevcu, općina Gradina, kotar Virovitica. Otac mu je bio Andrija a majka Cecilija. Kad mu je bilo trinaest godina stupio je u Hrvatski sokol. Za vrijeme Prvog svjetskog rata bio je u austrijskoj vojsci. Na bojištu je prvi put čuo o Oktobarskoj revoluciji i za nju se oduševio. U komunističke redove stupio je 1920. u Osijeku.

Poslije sramotnog zločina u beogradskoj skupštini 1928., Hebrang je bio uhićen od beogradskih vlasti i osuđen na dvanaest godina robije “zbog komunističke i separatističke propagande”. Svih dvanaest godina je izdržao u zatvorima Srijemske Mitrovice i Lepoglave. Prebacivali su ga tamo i ovamo prema potrebama režima.

Iz zatvora je izišao 15. veljače 1941. godine.

Nakon godinu dana slobode Hebrang je opet pao u zatvor. Dne 25. veljače 1942. uhapsila je UNS (Ustaška Nadzorna Služba) Ivana Srebrenjaka “Antonova”, koji je navodno radio za sovjetsku “obavještajnu” službu, a izdao ga je njegov suradnik Joco Đaković koji je bio uhićen nekoliko tjedana prije. Hebrang se taj dan nalazio u Srebrenjakovu stanu u Vrapču, te je i on uhapšen i teško ranjen pri upadu policije.

Hebrang je bio ranjen u sukobu i proveo je u bolnici i zatvoru sedam mjeseci. U rujnu iste godine on je, s još 32 zatvorenika, bio razmijenjen za dvojicu časnika UNS-e, Karla Wagnera i Mirka Vutuca.

Dvojica od zamijenjenih zarobljenika bili su odmah strijeljani, jer je komisija (partizanska) pronašla da su se slabo držali pred ustašama. Hebrang, zbog svoje uzničke hrabrosti i čvrstog držanja, kao i intelektualnog potencijala kojeg je nedostajalo u redovima Komunističke partije, postaje delegat za Centralni Komitet KPJ i sudjeluje u stvaranju ZAVNOH-a u lipnju 1943. u Otočcu.

Uskoro postaje glavna ličnost među hrvatskim komunistima – tajnik CK KPH.

Hebrang bio omražen kod Tita zbog naklonosti Hrvatskoj

Premda je Andrija Hebrang imao glavnu ulogu u Partiji u Hrvatskoj, ipak nije mogao skrenuti njen razvitak niti utjecaj na sudbinu Hrvatske kako je namjeravao. Njegovi planovi za Hrvatsku nisu se ostvarili, a s njime osobno osuđena je i njegova politika. Protuhrvatske snage su jače i lukavije od njega i njegova položaja u Partiji. Navest ćemo neke od njegovih “zabluda”, od kojih su neke bile “lakše”, a neke “teže” u očima njegovih neprijatelja, no iz svega se vidi da je njegov glavni grijeh bio što je bio Hrvat. Radi toga je izgubio glavu kao i mnogi drugi Hrvati.

Zbog vjeronauka morao je i sam Tito pisati Hebrangu. “Neobično me je iznenadilo kako ste mogli u ZAVNOH-u donijeti takvo rješenje kojim se u Hrvatskoj uvodi, kao obavezan, predmet vjeronauka. To je vrlo gruba greška, za koju u prvom redu snosiš odgovornost ti i ostali drugovi”. Tito je oštro reagirao i na uspostavu Telegrafske Agencije Hrvatske (TAH). On javlja Andriji: “Smesta obustavite rad te vaše tzv. Telegrafske agencije Hrvatske, TAH. Što to uopće znači? Klizite pnom parom u separatizam.” Sličnu sudbinu je doživjela i parola koju su širili Hebrang i ZAVNOH, a glasila je: “Živjela slobodna i ujedinjena Hrvatska u bratskoj federativnoj zajednici sa slobodnom Srbijom i slobodnom Slovenijom”.

Za tu parolu Tito piše: “Ovo je prosto nevjerovatno kako ste mogli propustiti da tako ne pazite za ostale narode, i da izostavite riječ ‘Jugoslavija’.” U drugoj poruci Tito kaže: “Po našem dubokom uvjerenju, to nije slučajno, već je u skladu s vašom linijom, koja može imati katastrofalne posljedice ako se odmah ne ispravi po najvažnijim pitanjima”. Bakarić tumači ove Titove opomene: “Na šta se odnosila ova kritika? Eto, spominjete ovu parolu. Dakle, toje bila parola Hebranga i njegove jedne grupe koju je okupljao oko sebe. On ne spominje Jugoslaviju. U tom je on ne samo federalist, nego konfederalist. Zato spominje Hrvatsku, plus Srbiju, plus ovaj ili onaj, a nikakve druge zajedničke veze nema, to je s obzirom na međunarodnu situaciju, bilo krajnje opasno”.

Hebrang nije htio totalitarnu Hrvatsku po zamisli Tita i Partije

Churchillov sin koji je boravio u Hrvatskoj u proljeće 1944., Randolph Churchill, opisuje Hebranga da je “značajniji od ma koga, koga sam sreo u ovoj zemlji, osim, naravno Tita”. Ali on također opisuje kako ga je Hebrang vodio u crkvu na misu na uskrsnu nedjelju i kako Hebrang ugodno živi u tim ratnim danima. Na taj luksuz okomio se i Milovan Đilas. I to se prišilo Hebrangu da bi ga se prikazalo kao slabog revolucionara. A tko se ne sjeća Titova luksuza i života svih ostalih na vrhu!
Jedna od važnijih Hebrangovih “zabluda” bila je njegova politika prema hrvatskim nekomunistima, a posebno prema Hrvatskoj seljačkoj stranci. Hebrang je “zastupao koaliciju stranaka.

Tito je bio energično protiv”, kaže Bakarić. “Hebrang je tada bio mišljenja da HSS ima većinu u Hrvatskoj, i zbog toga im je podilazio. Mislio je za vodstvo nametnuti grupu Magovac-Gaži, kojoj bi on mogao iz kancelarije komandovati i s tim, s tim seljačkim rukovodstvom stvoriti čak i neku vladu koja je trebala biti radničko-seljačka vlada, odnosno koaliciona vlada KPH i HSS, gdje bi predsjednik bio HSS-ovac, Franjo Gaži”. (161) “Hebrang je na svim sjednicama Politbiroa CK naročito naglašavao snagu HSS-a i autoritet Mačeka, i tvrdio da treba vrlo oprezno postupati, da se ‘ne treba zaletavati’.”

Iz svega navedenog vidi se da je Hebrang htio “slobodnu i ujedinjenu Hrvatsku”, ali u nekoj vrsti konfederacije sa Srbima i Slovencima. On je zastupao politiku koalicije stranaka u toj slobodnoj hrvatskoj državi. Pristupao je prema HSS-i kao prema partneru i zato joj nije glumio, nego ju je otvoreno kritizirao, ako je to smatrao potrebnim. Na drugoj strani Tito i njegov CK radili su punom parom da što prije utope HSS u “narodnu frontu”. Seljačka stranka im je trebala u borbi za prevlast i da što lakše prevare narod, a i kao neka legitimacija širokogrudnosti prema Saveznicima. Ta lažna igra pokazala je pravo lice odmah nakon rata. Ukinuta je HSS i zabranjena svaka opozicija.

Hebrang smijenjen zbog „šovinizma prema Srbima u Hrvatskoj“

Hebrang je ostao dosljedan svojim principima i u svom radu. Bakarić to tome kaže: “Kritiku su saslušali (Hebrang i kolege mu), rekli da se slažu, vratili se natrag, a izmjena u politici nije bilo, jer je Hebrang imao opsesiju nekakve drugačije Jugoslavije, i opsesiju da je Maček nekakva silna snaga…”. Radi tih svojih uvjerenja i “separatističke” politike Andrija je bio smijenjen s dužnosti tajnika CK KPH.

Službeni razlog za to je bio: “zbog šovinističkog ispada u odnosu na Srbe u Hrvatskoj, zbog pogrešne politike u odnosu na ulogu Narodnog fronta, zbog pogrešne politike prema masama, koje su bile pod utjecajem Hrvatske seljačke stranke i zbog otupljivanja borbe protiv ustaša”. To se dogodilo 14. listopada 1944. Taj dan preuzeo je kormilo Partije u Hrvatskoj dr. Vladimir Bakarić koji je na tom položaju vjerno služio Beogradu.

Hebrang u Beogradu – persona non grata zbog hrvatstva

Po dolasku u Beograd Hebrang je bio imenovan ministrom industrije i predsjednikom Privrednog savjeta. Te iste godine 1945. bio je odlikovan “ordenom zasluga za narod prvog reda… za izvanredne zasluge na privrednom podizanju zemlje i uspešnom provođenju proljetne setve”. Naime, mislili su da se popravio! Ali ta slava nije dugo potrajala. Crni oblaci su se nad njim ubrzo počeli nadvijati. Vidjelo se da se Hebrang nije poklonio Beogradu, nego je i dalje ostao uspravan.

Rankoviću i njegovoj velikosrpskoj kliki uspjelo je konačno uništiti, ne samo politički, nego i tjelesno život Andrije Hebranga. Kazne su se počele redati. Bio je isključen iz Politbiroa, smijenjen s položaja ministra i predsjednika Privrednog savjeta, a 8. svibnja 1948. isključen je i iz Partije.

U javnosti je rečeno da “je on antipartijski i štetočinski elemenat, izdajnik i oruđe klasnog neprijatelja”. “Pošto je isključen iz ćelije KPJ, zauvijek je napustio i svoj stan u Užičkoj ulici, na Dedinju. Patrola Uprave državne bezbednosti, koja je tog dana zakucala na njegova vrata, lišila ga je slobode”.

Hebrang – smetnja velikosrpskoj (komunističkoj) Jugoslaviji

Hebrang je morao biti maknut, jer se nije poklonio velikosrpskoj Jugoslaviji. Strpan je u zatvor “br. 2″, bolje poznat pod imenom “Beogradska glavnjača”. Po nalogu Rankovića, Milatović ga je “ribao” preko deset mjeseci. Kroz cijelo vrijeme Hebrang se držao hrabro i ponosno. “On je poricao sve optužbe, ne priznavši nikakvu krivicu”.
Priznao ne priznao, Hebrangova je osuda bila jasna i bez suda.

Ivan Supek u svojoj knjizi Krivovjernik na Ljevici svjedoči da je Hebrang “bio nađen mrtav u ćeliji, obješen o svoj remen”. Pokojni Bruno Bušić je napisao da je Hebrang bio “zadavljen golim rukama na tvrdom zatvorskom ležaju”. (Hrvatski List, I, br. 4/5, 1978, 31).

Da li su ga objesili, zadavili ili su mu razmrskali glavu o radijator, ishod je bio isti. Hebrang je bio ubijen jer je bio Hrvat i to ga je koštalo glave.

Pri tome, ne mislimo prvenstveno „biti Hrvat“ znači popunjenu rubriku nacionalnosti, već borbu za pravo hrvatskog naroda na samobitnost. Tako Hrvat može biti netko kome u rubrici piše da po nacionalnosti nije Hrvat. Domovinski rat je to dokazao.

Zaključak

Hrvatima nisu pristupačni ratni arhivi i dokumentacija iz doba II. svjetskog rata i neposredno nakon pobjede komunista.
Andrija Hebrang je bio hrvatski rodoljub, koji je u okviru svoje ideologije i na svoj način pokušavao pomoći svom narodu u onim teškim vremenima, što ga je stajalo prvo položaja i onda života.

Tekstopisac iz 1983. završava riječima da Hebrangova tragedija daje Hrvatima jednu važnu pouku: za Hrvate i Hrvatsku ne može biti slobode i pravde sve dok se bude radilo na nekakvoj “pravednijoj” jugoslavenskoj federaciji ili konfederaciji. Samo Hrvati, ujedinjeni i izmireni u svojoj slobodnoj i samostalnoj državi Hrvatskoj, bez ikakvih državopravnih i političkih veza s drugim narodima današnje Jugoslavije, mogu živjeti kao potpuni ljudi i kao potpun narod.

Hrvatski Sabor rehabilitirao je Andriju Hebranga starijeg i jedna od glavnih prometnica u centru Zagreba nosi njegovo ime.