Čini mi se da nam i ovaj sveti pustinjak, prostorno i vremenski tako dalek, ima nešto veoma suvremeno reći, nama potrošačkom društvu što se razbacuje zemaljskim dobrima. Njegova se poruka slaže s onim što nam govore i neki naši trezniji i razboritiji suvremenici.
U prvo vrijeme, svetac je provodio vrijeme u samostanima. Jedan od njih bijaše prvi samostan u kojem se provodio redovnički život po pravilu sv. Pahomija. Drugi je bio samo u Phebou u Egiptu, a kojem je bila rezidencija poglavara i ekonoma družbe sv. Pahomija.
Nakon toga vremena Abraham je prešao preko rijeke Nila i nastanio se u Manufu, gdje je sagradio kolibu te u njoj živio kao pustinjak u potpunoj osamljenosti i odijeljenosti od svijeta. Živio je prema pravilu sv. Pahomija, ali koje shvaćaše i primjenjivaše veoma odlučno. Hranio se biljem, a noći bi provodio u pobožnom bdijenju. U času smrti bio je uz njega sv. Teodor, ljubljeni učenik i nasljednik sv. Pahomija u Phebou.
I sveti je pustinjak Abraham u očima svijeta bio jedan od „luđaka“, ali promatran očima vjere on je jedini mudar jer je pravo znao vrednovati ono što je čovjeku najpotrebnije. Trudio se svim silama da bude mudar prema mjerilima Evanđelja, prema primjeru poniznoga i siromašnoga Krista.
Čini mi se da nam i ovaj sveti pustinjak, prostorno i vremenski tako dalek, ima nešto veoma suvremeno reći, nama potrošačkom društvu što se razbacuje zemaljskim dobrima. Njegova se poruka slaže s onim što nam govore i neki naši trijezniji suvremenici.
Navest ćemo samo jednoga od njih, matematičara Mihajla Mesarovića, koji je napisao: „Ako ljudski rod želi i dalje živjeti, moramo u sebi razvijati osjećaj povezanosti s pokoljenjima što dolaze te biti spremni na svoj račun i budućim naraštajima prepustiti dio dobara ove zemlje. Ako svaki naraštaj sve ono što je moguće postići hoće samo za sebe, onda će biti kraj čovjeka“.
Pustinjaci i monasi izbjegavaju svijet zato što ga poimaju kao moć koja mami dušu na različite stranputice, kako je već omiljeni Isusov apostol Ivan zapisao u svojim poslanicama: požuda tijela (strasti), požuda očiju (svijet koji čovjek “guta” očima, htio ne htio, i stavlja stvorenje u prvi plan svoje duše i duha) i oholost života (sebeljublje). Ali pustinjaci ne napuštaju svijet materijalno, već ponajprije u mislima i duhu, te ostaju povezani s onima koji im dolaze po savjet, ohrabrenje, evanđeosku riječ i najvještaj Krista. Oni više nego itko drugi žive unutar sebe dvije Božje zapovijedi: “Ljubi Gospodina Boga svim srcem svojim!” i “Ljubi bližnjeg svog kao samog sebe!”.
Potrebno nam je danas, suvremenom i izgubljenom čovjeku 21. stoljeća, ići u duhovnu školu pustinjaka, koji su se zadovoljili onim najmanjim i osnovnim za život. Ne zato da bi napustili ovaj svijet, već da bi u današnjem prenaglašeno materijalističkom svijet Bog posložio kocke naše duše u čvrstu zgradu, nastambu koja će odolijeti svakoj neveri, pa i hipermaterijalizmu današnjice koji čovjeka mami da ode od njegovog bitka za koji je stvoren – ljubavi prema Bogu i čovjeku.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
