On je svojim djelom upravio svim kršćanima u svim stoljećima: poziv na ljubav kao apologetsko svjedočanstvo vjere.
Veliki apostol kršćanske ljubavi i milosrđa, sv. Vinko Paulski, rodio se u Akvitaniji 24. travnja 1581. godine. Do 15-te godine bavio se težačkim poslovima. G. 1595. stupi u franjevački kolegij u Dax da postane svećenik. Uči zatim u Tolosi, u Rimu i Parizu. Svećenik je postao g. 1600.
Kao župnik male župe Clichv na periferiji Pariza, kao kapelan za 8000 radnika na imanju obitelji Gondi, imao je prilike vidjeti veliko siromaštvo, glad, bijedu, napuštenost, bolesti, nepravde… Gledajući sve to, otkri svoj poziv. Odluči ponajprije skupljati milostinju za siromahe, bogate zvati na ljubav i milosrđe.
Zatim će okupljati osobe dobra srca, stvarati dobre ustanove, kojima je cilj pomagati bližnjemu u potrebi. Za pomoć siromaha ustanovljuje g. 1617. družbu „Službenice siromaha“, koje su se kasnije u Parizu i u velikim gradovima nazvale „Gospođe milosrđa“. One su i danas vrlo aktivne po svim stranama svijeta. Uz njih se ističu „Kćeri kršćanske ljubavi“ – družba djevojaka, koju je Svetac ustanovio uz pomoć sv. Lujze Marillac (g. 1633).
Danas je to najbrojnija redovnička zajednica u Crkvi.
Članovima svojih ustanova stavlja Vinko pred oči da u svakom patniku gledaju Krista. Oni će se posvetiti vršeći djela milosrđa. Njihovo djelovanje ima obuhvatiti siromahe, bolesne, sirote, starce, ranjenike i dr. Ne zaboravlja Vinko ni kažnjenike, zatvorenike; prodire među njih u zatvor, postaje im zagovornik, kapelan. Misli na mnoge kršćane u Africi koji robuju nevjernicima i šalje im misionare. Na srcu su mu napuštena djeca i preko svojih ustanova mnoge spašava od smrti. Za krajeve opustošene u 30-godišnjem ratu osniva u Parizu centre, gdje se sakuplja pomoć u novcu i naravi. Vinko je veliki organizator milosrđa, obnovitelj karitativnog duha u 17. st. On je svojim djelom upravio svim kršćanima, svim stoljećima, poziv na ljubav kao apologetsko svjedočanstvo vjere.
S nimalo manjom revnošću čini Vinko i djela duhovnog milosrđa. Gledajući kako je seoski svijet zapušten u vjeri, on okuplja revne svećenike koji će propovijedati od sela do sela. Tako ustanovljuje zajednicu svećenika – lazariste. Njihova glavna kuća u Parizu postaje jedan od najaktivnijih centara duhovne obnove u Francuskoj. Mnogo je radio na obnovi klera. On je jedan od najvećih reformatora klera u Francuskoj u 17. st. Da cilj postigne, brine se za duhovni život i naobrazbu svećenika, pokreće za njih (1633. g.) „Konferencije srijedom“; brine se za odgoj svećeničkog pomlatka, provodi obnovu propovijedanja, bori se protiv jansenizma…
Iscrpljen od napornog rada, umire u Parizu 27. rujna 1660. Klement XII. proglasio ga je (g. 1737) svetim; a Leon XIII. (g. 1885) općim zaštitnikom svih karitativnih udruženja.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
