“Pomirimo se i pobratimo (Hrvati op.), te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga. Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša Domovina, zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše, a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo.”
(dr. Ante Starčević)
Dr. Ante Starčević, političar, književnik i filozof, rodio se u Žitniku, kod Gospića, 23. svibnja 1823,. a umro u Zagrebu 28. veljače 1896. Pučku školu pohađao je u Klancu, kod Gospića, a ostalo školovanje nastavio je u Zagrebu, Senju i Budimpešti. Godine 1846. postigao je doktorat filozofije, a godine 1848. prekinuo je bogoslovne studije u Budimpešti i vratio se u Hrvatsku. godine 1861. do 1871. i od 1878. do 1896. bio je narodni zastupnik u Hrvatskom Saboru.
Kao književnik pisao je pjesme, novele, eseje, satire i književne kritike i prevodio je sa stranih jezika na hrvatski. Njegovi prozni radovi prožeti su dubokim filozofskim mislima, a “Pisma mađarolaca” ubrajaju se u najbolju satiru u ondašnjoj hrvatskoj književnosti. Vrstan je poznavatelj hrvatske književne baštine, pa je 1850. priredio za tisak latinicom glagoljaški kulturni spomenik “Razvod istrijanski” iz 1325.
Već u to vrijeme ima izgrađen pogled na hrvatski jezik, pa se protivi jezičnim koncepcijama Srbina Vuka Karadžića i njegovih sljedbenika u Hrvatskoj. S njima, kao i općenito sa srpskim kulturnim krugovima, vodi oštre polemike o jeziku i odbacuje Bečki književni dogovor iz 1850. godine.
No,glavno područje Starečevićeve djelatnosti je politika. Zajedno s dr. Eugenom Kvaternikom i Petrom Vrdoljakom osnovao je godine 1861. Stranku prava, a kada je ta stranka pod utjecajem dr. Frana Folnegovića iznevjerila pravaška načela on je napušta i zajedno s dr. Josipom Frankom, Eugenom Kumičićem, dr. Milom Starčevićem i drugim istomišljenicima 22. listopada 1895. osniva Čistu stranku prava.
Dr. Ante Starčević, skupa s Eugenom Kvaternikom, utemeljitelj je moderne hrvatske državotvorne misli i neumorni borac za obranu hrvatske nacionalne samobitnosti i uspostavu hrvatske državne nezavisnosti. Tomu je posvetio cijeli svoj život.
U sveslavenstvu, jugoslavenstvu i srpstvu vidi smrtnu pogibelj za hrvatski narod, pa im se prvorazrednim političkim i znanstvenim argumentima u mnogim svojim člancima i znanstveno–političkim raspravama (Ime Serb, Bi li k slavstvu ili ka hrvatstvu, Pasmina Slavoserbska po Hervatskoj, Stranke u Hervatskoj i sl.) suprotstavlja. ističe veličinu i značenje hrvatskoga narodnoga imena, u kojemu se zrcali hrvatska narodna duša i na kojemu treba graditi narodnu budućnost. U državotvornom smislu protivi se bilo kakvim zajedničkim poslovima i s Austrijom i s Ugarskom ili bilo kime drugim. Za nj je Hrvatska pravno nezavisna država, a ako se ta nezavisnost i stvarno ne poštuje, onda je to posljedica sile i bezakonja, što ga nad Hrvatskom provode Austrija, Ugarska i kraljevi iz Habsburške dinastije. Nezavisna hrvatska država, po Starčevićevu učenju, politički je imperativ, bez koje nema sreće i napretka. Narod koji ne teži za državnom nezavisnošću i nije narod, nego je samo puk, množina čeljadi. Starčević tu hrvatsku državu vidi na cijelom hrvatskomu povijesnomu području, ali, naravno, s pristankom stanovništva koje na tomu području živi. S tim u svezi je i njegovo poimanje naroda. On narod ne izjednačuje s pripadnošću bilo kojoj vjerskoj zajednici, nego ga promatra u povijesnoj perspektivi. Po njegovu učenju, promjena vjere ne mijenja narodnosnu pripadnost. Zato je bosanskohercegovačke muslimane, u skladu s povijesnim činjenicama, smatrao sastavnim dijelom hrvatskoga naroda.
Ali Starčevićeva politička djelatnost se ne iscrpljuje u obrani hrvatske nacionalne samobitnosti i državne nezavisnosti. On se zalaže za socijalno pravednu, demokratsku i pravnu državu, u kojoj će osobna prava i slobode svakog čovjeka biti zaštićeni i zajamčeni. To se može postići samo u državi uređenoj na moralnim načelima. Moral je za Starčevića temelj svakog uređenog društva, a naročito države.
U Starčeviča nije bilo nesklada između njegova osobnog života i onoga što je u politici propovijedao. Po tomu i po svojim moralnim nazorima on je jedinstvena pojava u europskoj politici svojega doba, a možda i danas. Za ta svoja uvjerenja on je bio spreman i patiti.
Cijeli život proveo je u oskudici, dijeleći sa siromasima svoju zaradu, a neprekidno proganjan od ondašnjih vlasti i u nekoliko navrata zatvaran.
