29. studenoga 1943. Jajce – koje ideje ujedinjuje odluka o obnavljanju Jugoslavije

Na današnji dan 1943. godine u Jajcu (NDH) pripadnici partizanskog pokreta su formalno odlučili da će biti uništena Nezavisna Država Hrvatska i obnovljena država Jugoslavija nakon završetka rata. Dvije godine kasnije, točno 29. studenoga 1945. godine, u Beogradu je službeno obnovljena Jugoslavija na čelu s diktatorom Josipom Brozom Titom.

Zašto se može, bez rezerve, reći da je Jugoslavija bila realizacija velikosrpske ideje u praksi? Zašto su za opstanak Jugoslavije bili i četnici, i partizani, i komunisti, i Draža Mihajlović, i Josip Broz Tito, i Slobodan Milošević (koji je čak stvorio tzv. treću Jugoslaviju)?

Druga Jugoslavija raspala se 1991. u krvavom ratu kao i prva Jugoslavija, u ratu koji se ponovno vodio na tlu Hrvatske i BiH, kao i 1941. godine. Niti 1941. ni 1991. nije bilo rata na tlu Srbije, ali je rat bio itekako potican iz te države na razne načine. Pri raspadu svake Jugoslavije, Srbija ne samo da nije imala rata, nego je veliki broj Srbijanaca, četničkih i partizanskih boraca, došao iz Srbije ratovati i u NDH 1941-1945, i u Hrvatsku 1991-1995. godine (u datim povijesnim okolnostima). 

Povijesna slika tzv. srpskih zemalja nastala je na lažima prije svega predstavnika Srpske pravoslavne crkve tijekom 17. i 18. stoljeća i tako postala plodno tlo za velikosrpske megalomanije u 19. i 20. stoljeću. Realizacija tih ideja bilo je stvaranje prve Jugoslavije 1918. godine i njezina obnova 1945. godine. Jugoslaviju su Srbi smatrali proširenom srbijanskom državom u kojoj oni vladaju, pa su se na taj način i ponašali prema drugim narodima.

Velikosrpski projekti i njihove ideje u 19. stoljeću bile su pod utjecajem panslavizma iz kojeg je proizašao jugoslavizam. U to doba se ideološki i faktografski utvrđuju ideje velikosrpstva i potrebe širenja srbijanskog teritorija na susjedne zemlje.

I prvu i drugu Jugoslaviju, Velikosrbi su smatrali najvećim dijelom ostvarenjem svojih ideja Velike Srbije. Nakon što postojanje svake Jugoslavije postaje neizvjesno, Srbija i Velikosrbi uvijek pokreću pobune, ratove i genocid nad Hrvatima. To su učinili i 1941. godine, a osobito 1991. brutalnom agresijom na Hrvatsku uz etničko čišćenje hrvatskog naroda u dijelu Hrvatske koji je Srbija ratom i nasiljem htjela pripojiti svojoj državi.

Sedam stupova velikosrpstva, zbog toga su nužno upisani u temelje stvaranja prve Jugoslavije, ali i obnovu one druge Titove Jugoslavije.

Konceptualno ideja velikosrpstva ujedinjuje sve Srbe u istu državu. To je kroz najveći dio 20. stoljeća bila ideja Jugoslavije, ali s dominacijom Srba. Svako rušenje Jugoslavije bilo je primarno opstruirano od strane Velikosrba i bilo je uzrok pokretanja pobuna i ratova:

1. „Srbi svi i svuda“– velikosrpstvo Vuka Karadžića (1836.)

Pojavom modernih nacija, tradicionalnu ulogu ekskluzivnih čuvara velikosrpstva postupno preuzima mlada i tek stvorena srpska kneževina (srpsko velikodržavlje). Srbija je stotinama godina bila pod Turcima do pojave inteligencije i kulture tek u 19. stoljeću. Za razliku od Srba koji su imali jedini dodir s Turcima, europska kultura Hrvatima je bila imanentna kroz cijelu povijest: dodir sa zapadnom i mediteranskom kulturom. Srbija početkom 19. stoljeća, uz podršku Austro-Ugarske, postaje kneževina nakon srpskih ustanaka te dobiva autonomiju u okviru Turskog carstva.

Tako je već 1836. godine samouki i samozvani filolog Vuk Karadžić izradio prvi velikosrpski projekt pod imenom „Srbi svi i svuda“, baziran na unifikaciji štokavskog jezika, što su prilično naivno pod njegovim utjecajem prihvatili kasnije i hrvatski ilirci stvarajući time podlogu velikosrpskoj frazi o srpsko-hrvatskom jeziku. Pod tim imenom izdan je i poznati spis iste godine, a objavljen je u povećem zborniku radova s naslovom „Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona“.

Taj Karadžićev velikosrpski projekt ostavio je najdublje tragove u političkom i kulturnom životu srpskog naroda u 19. i 20. stoljeću i zapravo je jezgra budućeg srbijanskog „lebensrauma“, koji je svoje ostvarenje našao u ostvarenju Jugoslavije.

2. „Načertanije“ (1844.) – ucjepljenje ideje velikosrpstva u kolektivnu svijest Srbije

„Načertanije“ su izrađene 1844. godine i temeljni su spis velikosrpske politike 19. stoljeća. U njima je Ilija Garašanin odredio da je dugoročni cilj Srbije stvaranje i obnova Dušanova carstva (koje je propalo smrću cara Dušana nakon svega 9 godina njegovog carevaja, a postojalo svega 25 godina kada je doslovno nestalo!).

Osim toga, carigradski patrijarh bacio je anatemu (ekskomunikaciju) na to „carstvo“ i cara Dušana ne priznajući tu tvorevinu kao legalnu carevinu, a cara Dušana je prokleo i smatrao heretikom.

To je bila prva temeljna ideja „Načertanija“, a druga je bila ujedinjenje svih Srba („sojedinjenje vasceloga srpstva“), što je bilo u 20. stoljeću ostvareno kroz prvu i drugu Jugoslaviju pod dominacijom Srba, a Hrvatima kao drugorazrednim narodom. Zbog toga je svaki oblik baš hrvatskog nacionalizma bio najžešće proganjan u obje Jugoslavije.

Te su se ideje Karadžića i Garašanina kulturno-političkom agitacijom ucijepile u nukleus i kolektivnu misao srpskog naroda, pa su stoga ideje širenja Srbije na račun Hrvatske 1991. godine, i BiH 1992. godine bile gotovo općeprihvaćene u Srbiji.

3. „Srpske zemlje“ (1891) – država Srbija i imperijalne ideje

Ovaj dokument ima dva dijela: jedan tada aktualni s balkanskim aspiracijama Srbije na Makedoniju i Kosovo, i jedan dugoročni na zapad prema Hrvatskoj i BiH.

Važno je istaknuti da su na ovoj etnografskoj karti, rađenoj za europske diplomate, spomenuti mnogi narodi kao Bugari, Makedonci, Muslimani, Albanci, Slovenci, ali Hrvati nisu spomenuti.

Nepostojanje Hrvata bila je temeljna laž velikosrpstva od samog početka!

Ova malo poznata studija iz kraja 19. stoljeća jedan je od ključnih projekata velikosrpstva. To je već vrijeme nastanka države Srbije kada je Berlinskim kongresom 1878. podijeljena Europa.

Treći velikosrpski program stvoren je dakle poslije Berlinskog kongresa i priznanja državnosti Srbije i Crne Gore. Srbi su okupaciju BiH od Austro-Ugarske shvatili kao katastrofu. Upravo je BiH bila stožerna točka širenja ideje velikosrpstva u 20. stoljeću, a i danas živi kroz Republiku Srpsku.

Ponovno se afirmira Vukova ideja o svim štokavcima Srbima i nepostojanju Hrvata.

Memorandum završava riječima koje su komunisti i Jugoslaveni pripisivali Titu: „Tuđe nećemo, a svoje ne damo. To neka znaju neprijatelji Srpstva. Prijateljima Srpstva pak dovikujemo: evo vam ruke da dogovorno i složno radimo na boljoj budućnosti.“

4. Memorandum „Suvremeno srpsko pitanje“ (1915.) – pred stvaranje Jugoslavije

Napravljen na temeljima prethodnih dokumenata, ovaj memorandum je samo nastavak istih ideja i, što je važno, u jeku I. svjetskog rata.

S obzirom na to da je ovaj rat bio poveden između Austro-Ugarske i Srbije, glavno težište velikosrpskog dokumenta bačeno je na hrvatske zemlje Hrvatskog kraljevstva s naglaskom na Bosnu, Hercegovinu, Srijem i velike dijelove Hrvatske.

U dokumentu se nastoji uvjeriti međunarodna javnost, prije svega ruska (i britanska), da je na ovim teritorijima ostalo živjeti jako malo hrvatskog stanovništva pa se rade popisi za Bosnu, Hercegovinu, Bansku Hrvatsku, Dalmaciju i Slavoniju. Podrška se tražila prije svega od Rusije kojoj se Srbija okrenula od Austro-Ugarske, te pomoć za stvaranje velikog jugoslavenskog carstva na čelu sa Srbijom. Hrvati se spominju, ali ne kao poseban narod već kao „Srbo-hrvati“. Pisci memoranduma uvjeravaju da bi posrbljena jugoslavenska tvorevina bila brana od njemačkog utjecaja na jug.

Iz tog vremena u Srbiji postoji jaka mržnja prema Germanima jer im je Austrija postala najveća prepreka prema širenju Srbije na Zapad. Svoju mržnju od Bugara, Srbi su okrenuli prema njemačkom narodu, i naravno nacionalno svjesnim Hrvatima koji su bili protivnici jugoslavenstva.

5. Srpska Krajina (1939.) – Jugoslavija je realizacija velikosrpskih ideja!

Kraljevina Jugoslavija odmah je prema Hrvatima uvela teror i ubijanja, te je hrvatsko pitanje postalo jedno od važnijih nacionalnih pitanja u postratnoj Europi.

Srbi su vidjeli Jugoslaviju kao konačnu realizaciju svojih velikosrpskih ideja, državu koja je imala na čelu srbijanskog kralja (Srbija nije imala plemstvo nakon pada pod Turke, kralj je bio iz obitelji trgovaca svinjama). Državna represija bila je tako velika da je situacija u Jugoslaviji stalno bila na rubu građanskog rata. Hrvatski narod, koji još nije bio pacificiran jugoslavenskim komunizmom kao danas, bio je vrlo buntovan i tražio je svoja narodna prava na sve moguće načine.

Nakon odličnih rezultata HSS-a na izborima 1938. godine, vođa hrvatskog naroda dr. Vlatko Maček uvjetuje stvaranje Banovine Hrvatske koja je imala 65.456 km2.  To je uzrokovalo dizanje na noge Srba (već viđeno prije Domovinskog rata!) koji su živjeli u Banovini Hrvatskoj, a bilo ih je 19%. Veliki dio Banovine Hrvatske činili su krajevi s većinskim hrvatskim stanovništvom u BiH.

Najveći dio Srba u Hrvatskoj iskazuje spremnost da u sprezi s Beogradom, SPC-om i vojskom spriječi osnivanje Banovine Hrvatske. Tako je stvoren i Pokret za stvaranje Srpske krajine 1939. godine koji je imao i svoj pisani dokument.

Glavni grad te Krajine trebao je biti Bihać (zanimljivo je da je taj grad i područje oko njega bio najveći trnu u oku velikosrbima u zaokruživanja okupiranih dijelova Hrvatske i BiH).

Taj novi pokret u Jugoslaviji dobio je snažnu velikosrpsku dimenziju pod imenom „Srbi na okup!“. Stvorena je ekstremna šovinistička psihoza o ugroženosti Srba i mržnja prema bilo kojem obliku hrvatske autonomije. Sve je bilo vrlo slično događanjima pred Domovinski rat.

Vojska Kraljevine Jugoslavije i SPC pomažu ovaj pokret, a Srbi se 1939. naoružavaju, baš kao i 1990. godine. Središta tog pokreta postaju Knin i Vukovar, a njihov cilj je odcjepljenje „srpskih kotareva“ od Banovine Hrvatske, te ulazak u ne-hrvatske banovine u Jugoslaviji. U tom smislu situacija je 1939. bila vrlo slična onoj iz 1990. godine.

6. Homogena Srbija (1941.) – genocidni plan koji je provodila jugoslavenska vojska JVO (četnici)

Jugoslavija je propala u travanjskom ratu 1941. gotovo bez borbe, a jugoslavenska vojska bila je osramoćena. Time je i Mačekova ideja o rješavanju hrvatskog pitanja unutar Jugoslavije doživjela slom.

Realizacija Moljevićevog projekta Homogena Srbija iz 1941. temeljila se na etničkom čišćenju i ubijanju Hrvata i muslimana u NDH, kao i prisilnom preseljenju stanovništva.

Taj projekt nastao je već u lipnju 1941. godine, a oslonac za njega bila je razbijena vojska Jugoslavije i četnički pokret. Konačni cilj bio je stvaranje Velike Srbije na teritoriju NDH. Ta Srbija trebala je biti homogena država bez nesrpskog stanovništva, a cijela jadranska obala trebala je biti očišćena od Hrvata (Dubrovnik bi dobio autonomiju).

Za te ciljeve borila se jugoslavenska vojska: službena vojska Vlade Jugoslavije u Londonu zvala se Jugoslavenska vojska u otadžbini (JVO) na čijem je čelu bio jugoslavenski general Draža Mihajlović, koji je ujedno bio i ministar obrane u toj vladi. Ta vojska poznata je pod imenom četnici i borili su se za obnovu Jugoslavije na čelu sa srpskim kraljem. Jednako tako i nimalo slučajno, i 1991. godine jugoslavenska vojska JNA borila se za očuvanje Jugoslavije, čineći pri tome strahovite zločine isključivo nad Hrvatima.

To je dokaz da je svaka jugoslavenska vojska u stvarnosti bila – velikosrpska.

7. Memorandum SANU (1984.) – Ako Jugoslavija propadne, na njenom tlu stvorit će se država Velika Srbija

Godine 1984. godine, u vremenu nakon smrti diktatora Tita, dok je u Jugoslaviji, nestankom tog glavnog čimbenika njezine kohezije, vlada politička kriza, akademici „Srpske akademije nauka i umjetnosti“ (SANU) sastavila je „Memorandum o „aktualnim društvenim pitanjima“, dokument koji će izvršiti snažan utjecaj na jačanje velikosrpske ideje i provedbu genocida u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Pod punim nazivom „Memorandum grupe akademika Srpske akademije nauka i umetnosti o aktuelnim društvenim pitanjima u našoj zemlji“ dokument su sastavili: Pavle Ivić, Atonije Isaković, Dušan Kanazir, Mihajlo Marković, Miloš Macura, Dejan Medaković, Miroslav Pantić, Nikola Pantić, Ljubiša Rakić, Radovan Samardžić, Miomir Vukobratović, Vasilije Krestić, Ivan Maksimović, Kosta Mihajlović i Stojan Čelić. Javnosti je bio upućen preko novina „Večernje novosti“ – u dva nastavka, 24. i 25. rujna 1986. godine.

Glavna ideja Memoranduma SANU bila je da svi Srbi moraju živjeti u istoj državi. To je do tada bila Jugoslavija, a ako ona propadne to će biti i Velika Srbija. Bio je to ideološki okvir za agresiju i zločine Srbije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. I ovdje su bitan čimbenik bili Srbi iz Hrvatske i BiH, kao okidač za pobunu i pokretanje krvavog rata. Najveća maska bila je krilatica da se želi očuvati Jugoslavija i da Srbi žele živjeti u Jugoslaviji. Zbog pragmatičnosti i ostvarivanja ideje velikosrpstva, a ne želje za Jugoslavijom, država pod imenom Savezna Republika Jugoslavija opstala je čak do 2003. godine, kada je konačno promijenila ime u Srbija i Crna Gora.

Najveću cijenu života u Jugoslaviji platio je hrvatski narod – bio je to najteži dio njegove povijesti gdje je došao do samog ruba egzistencije na političkom, kulturnom i narodonosnom planu. Jedina institucija koja je čuvala hrvatski identitet u drugoj Jugoslaviji pred naletom komunizma i velikosrpstva bila je Katolička crkva.

Iz svega toga zaključujemo kako je povijest pokazala da je svaka Jugoslavija bila u svojoj biti – velikosrpska tvorevina.