Na današnji dan 30. rujna 1938. potpisan međunarodni sporazum između vodećih država zapadne Europe i njemačkog diktatora Adolfa Hitlera poznatiji kao Münchenski sporazum. On je „riješio“ pitanje Sudeta, regije u Čehoslovačkoj u kojoj su živjeli Nijemci. Bio je to sramotan dogovor između Velike Britanije i Francuske s jedne, te nacističke Njemačke s druge strane. Još je sramotnije da su Čehoslovačku raskomadale uz Njemačku i Mađarska i Poljska, pripojivši njene teritorije.
Nakon brojnih razgovora i diplomatskih nota odlučeno je da se „sudetsko pitanje“ riješi u Münchenu na sastanku na kojem će sudjelovati vođe najmoćnijih europskih država – Adolf Hitler, Benito Mussolini, Neville Chamberlain i Edouard Daladier.
Teška situacija u u Čehoslovačkoj 1938.
Kao i sve sljednice Habsburške monarhije, Čehoslovačka je bila višenacionalna država i od samog osnivanja imala je brojne probleme s manjinskim narodima. Iako naziv države upućuje na činjenicu da se država sastoji i da njome vladaju dvije nacije, u praksi su sve najvažnije funkcije obnašali pripadnici češkog naroda. Slovaci i ostali narodi (Mađari, Poljaci, Nijemci i Ukrajinci) gledani su s nepovjerenjem, a rijetki od njih su Čehoslovačku doživljavali kao vlastitu državu.
Neprestano su se pozivali na versajsko pravo na samoodređenje naroda dodatno naglašavajući to pravo kako bi od čehoslovačke vlade ishodili što bolje uvjete života ili pak da bi od Čeha i europskih državnika ishodili odcjepljenje od Čehoslovačke, odnosno pripojenje svojim matičnim državama. Čehoslovačke pregovaračke pozicije dodatno je otežavala činjenica da je svaka od manjina naseljavala područje koje je izravno doticalo njihove matične države.
Najdalje u svojim zahtjevima otišli su sudetski Nijemci koji su se namjerno vodili idejom zaoštravanja konflikta s čehoslovačkom vladom ne bi li na taj način stvorili uvjete za direktno miješanje njemačke vlade u unutarnju politiku čehoslovačke države. Vjetar u leđa davao im je osobno Adolf Hitler.
Sramotno rješenje „čehoslovačkog pitanja“
Britanci i Francuzi, nastojeći da izbjegnu rat pod svaku cijenu, brzo su se složili u pogledu ustupaka koje će učiniti na račun Čehoslovačke. Složili su se da svi teritoriji na kojima živi više od 50% Nijemaca moraju biti ustupljeni Njemačkoj.
U međuvremenu su Poljaci i Mađari, uvidjevši da će Njemačka dobiti dio čehoslovačkog teritorija, počeli isticati svoje zahtjeve. Mađari su zahtjevali da im se pripoji južni dio Slovačke, a Poljaci da se u Tješinu i okolici, gdje je živio velik broj Poljaka, provede plebiscit o samoodređenju. Čeholsovačka se sada nalazila u rascjepu između tri države i Slovaka, koji su su sve glasnije tražili autonomiju i otcjepljenje, pa joj je prijetilo da se u potpunosti raspadne.
Tako nezaštićena Čehoslovačka je dočekala Münchensku konferenciju koja za nju nije bila rasprava nego ultimatum.
Sporazumom je utvrđeno da okupaciju sudetskog „pretežno njemačkog teritorija“ njemačke trupe izvedu od 1. do 7. listopada, a nakon što međunarodna komisija odredi koji su još „pretežno njemački teritoriji“ i oni će biti okupirani.
U komadanju Čehoslovačke sudjelovale Poljska i Mađarska
Mađarska i poljska vlada iskoristile Hitlerov presedan kako bi i one tražile i na kraju dobile čehoslovački teritorij. Do proljeća 1939. autoritet vlade u Pragu je bio tako uzdrman da se u Slovačkoj, na njemački poticaj, razvio separatistički pokret. Koristeći to kao izgovor, njemačke snage su u proljeće 1939. okupirale Češku i uspostavile protektorat u sastavu Reicha, dok je Slovačka uspostavljena kao satelitska država.
Komadanje Čehoslovačke predstavljalo je šok i poniženje za zapadne sile koje su na gaženje sporazuma reagirale garancijom nezavisnosti i teritorijalnog integriteta Poljske i Rumunjske – država za koje se držalo da će predstavljati slijedeće mete njemačkog, odnosno mađarskog širenja i raskidanjem ugovora. U međuvremenu je, koristeći Hitlerov primjer, Mussolinijeva Italija izvršila invaziju i bez borbe uspostavila vlast uAlbaniji.
