Danas slavimo spomendan jednog od najvećih svetaca u povijesti Crkve, svetog Franje iz Asiza. Mnogo je lijepih pouka iz života sv. Franje. Ovdje donosimo nekoliko pouka koje nam mogu pomoći i potaći nas na promišljanje o našem životu:
1. O mogućem korijenitom obraćenju, te ulozi nedaća i poniženja
Sv. Franjo je živio u punini životom veoma imućnog mladića. Sin uspješnog trgovca tkaninama uživao je bogat i lagodan život, odrastao je kao dijete svog vremena, koristeći se blagodatima takvog života. Imao je urođen dar za vođu i privlačio je k sebi mlade ljude koji su provodili noći u razuzdanim zabavama. Njegov životopisac Toma Čelanski navodi: ‘Privlačio je s sebi cijelu svitu mladih ovisnih o zlu i naviklih na poroke.’ Imao je viđenja o uzvišenosti i postao je vitezom. Možda su ga strahote ratova i godina provedena u zarobljeništvu počele postupno obraćati. Papa je 1205. god. pozvao na Četvrti križarski pohod; Franjo je impulzivno kupio nov oklop i krenuo u rat. No možda su ga vlastita tjeskoba, a zasigurno i viđenje u kojemu ga je Bog grdio zbog njegova načina življenja naveli na povratak kući. Kod kuće su ga ismijali kao kukavicu a morao je pretrpjeti i silan gnjev svog zemaljskog oca.
Ova ga je životna kriza naposljetku dovela do dramatičnog obraćenja. Knjiga psalama veli: Prije nego bjeh ponižen, lutao sam, ali sada tvoju čuvam riječ. (Ps 119, 67). Svi poznajemo ljude čije nam se obraćenje ne čini izglednim. Međutim, Bog ih ipak može skrušiti i privući k sebi. Nadalje, ne smijemo nikada potcijeniti činjenicu da su nama mnogima nedaće i poniženje sastavni dio obraćenja. Ponekad se možemo osjećati kao da nas je Bog napustio ili da su nas ljudi koje volimo napustili. Zapravo, Bog možda radi nešto veoma važno. Naš najveći neprijatelj je ponos, a naš najblji prijatelj je poniznost. Poniznost i nedaće mogu biti i darovi u čudnovatom pakiranju. Nauči se uzdati u Božje puteve, iako oni ponekad bili bolni. Bog možda tako privuče nas i one koje ljubimo, k dubljem obraćenju.
2. O slobodi siromaštva i jednostavnosti
Franjo i njegovi prvi sljedbenici prigrlili su život korijenitog siromaštva. Njegovo je siromaštvo bilo tako veliko da su ga neki držali ludim i posve nerazumnim. Sv. Franjo je odgovarao: Da imamo ikakvu imovinu trebalo bi nam oružje i zakoni da ju obranimo. Neki je hagiograf rekao: Posjedovanje nečega bila je za Franju smrt ljubavi. Franjo je razmišljao i ovako: što možeš učiniti čovjeku koji ništa ne posjeduje? Čovjeka koji posti ne možeš izgladnjivati, ne možeš krasti od nekoga koji nema novaca, ne možeš uništiti nekoga koji mrzi prestiž. Bili su doista slobodni. Možda nećemo svi mi moći prigrliti korijenito siromaštvo zbog svojih obveza prema drugima. Međutim, trebali bismo sve više prakticirati jednostavnost života koja nas oslobađa od moći ovoga svijeta. Siromaštvo i jednostavnost su snažni i plodonosni darovi Božji. Naglašavamo da su oni darovi u čudnovatom pakiranju. Ali ako ih naučimo prihvaćati otkrit ćemo veću slobodu.
3. O ljubavi Božje Crkve i o najboljim načinima njene obnove
Za života sv. Franje, Crkvi je doista trebala obnova. Pohlepa, svjetovnost i sablazan bili su problemi među svećenicima i laicima. Hereze su cvjetale. Neki koji su opažali grijeh u Crkvi odabrali su mrziti Crkvu i napustiti ju. No drugi, poput Franje, čuli su Božji poziv, Boga koji nikada ne prestaje ljubiti Svoju Crkvu, i oni sami su ojačali svoju ljubav prema Crkvi pa su radili na njenoj obnovi. U svom je viđenju sv. Franjo naslutio Božji poziv: ‘Franjo, obnovi moju Crkvu’ Postupno je produbljivao razumijevanje tog Božjeg poziva i započeo je s obnovom pobrinuvši se najprije za obnovu svog vlastitog života.
Kritičari Crkve u stanju su oštro kritizirati grijehe drugih ljudi, ali ne vide vlastite grijehe. Franjo je počeo raditi u vinogradu svog vlastitog života i zatim je nastavio blago propovijedati i pozivati na obraćenje, pokazujući to vlastitim primjerom svojim bližnjima. Pokret obnove se širio. Bio je to početak, veoma osoban. Prava obnova započinje sa mnom. Samo isticanje grijeha drugih ljudi ili Crkve, bez obzira koliko ti grijesi bili istiniti, rijetko ima dugotrajne učinke. Najbolja obnova započinje s osobnim obraćenjem. Osobno obraćenje širi se i na druge i obnova je u tijeku. Za deset godina u Franjinoj zajednici bilo je više od 5000 muškaraca ali i siromašne su klarise brojem uznapredovale. To djeluje. Bog me je zapalio, i ja mogu dalje širiti taj žar.
4. O jedinstvu sa svim stvorenjima i daru čudesnosti i strahopoštovanja
Danas postoji radikalna tendencija u nekim ekološkim pokretima gledati u čovjeku neprijatelja prirode umjesto sastavni dio prirode. Možda smo skloni gledati sebe kao uljeze u prirodi umjesto dionike i pripadnike te iste prirode. Međutim, za sv. Franju u prirodi postoji bratstvo. A u bratstvu postoje legitimne potrebe koje ispunjavamo jedni drugima. Priroda daje a mi zauzvrat pomažemo usavršiti prirodu. U svom najboljem izdanju činimo to kada pomažemo da se prinosi s naših polja uvećaju i urode većim obiljem plodova u okviru poljoprivrede i stočarenja. Također nastojimo ovladati bolestima i smanjiti razorne učinke neukrotive prirode, kao što su pošasti i slično. Istina je da smo često skrivili nepotrebno zagađenje i slično. No ipak nismo neprijatelji prirode, nego pripadnici i braća svijeta prirode.
Sv. Franjo nam može pomoći u nalaženju ravnoteže. On je zasigurno iskazao osjećaj zahvalnosti za Božja stvorenja te duboko čuđenje i strahopoštovanje prema svim Božjim darovima. Mi također trebamo razviti dubok osjećaj za ljepotu Božjeg djela i poštivanje nas samih kao dijela Božjeg stvaranja. Na prvog videu niže dolje nalazi se meditacija utemeljena na pjesmi i molitvi sv. Franje poznata pod imenom Hvalospjev suncu. Ova meditacija zorno predstavlja veličanstvenost Božjeg stvaranja.
5. O potrebi evangelizacije muslimana
Možda mislimo da je borba s muslimanskim svijetom nova stvar. U svom je životu sv. Franjo odlučio otići u Siriju i obraćati muslimane tijekom Petog križarskog rata. Usred bitke Franjo je odlučio učiniti najjednostavniju stvar, otići ravno k sultanu i sklopiti mir. Zarobili su njega i njegova pratitelja te ih odveli k sultanu Melek-el-Kamelu. Franjo je izazvao muslimanske učenjake na provjeru istinske vjere vatrom; no oni su odbili. Franjo je predložio da će prvi ući u vatru pod uvjetom da ako izađe iz nje neozlijeđen sultan će morati priznati Krista kao pravog Boga. Ponudu su odbili, ali je sultan bio toliko impresioniran da je dopustio Franji propovijedati njegovim podanicima. Iako Franjo nije uspio preobratiti sultana, posljednje sultanove riječi Franji asiškom bile su: Moli se za mene da se Bog udostoji otkriti mi koji su zakon i vjera Bogu najugodniji. Ovo Franjino djelo i njegov pokušaj zbližavanja s muslimanskim svijetom imali su dalekosežne posljedice, koje su se osjećale dugo nakon njegove smrti, jer nakon pada križarskog carstva, jedini će franjevci među svim katolicima smjeti ostati u Svetoj zemlji i biti će priznati ‘čuvarima Svete zemlje’ u ime kršćanstva.
U vremenima poput današnjih kada se javljaju ekstremistički oblici Islama treba nam više nego ikada hrabrosti sv. Franje da odlazimo u islamski svijet i nastojimo ih dovesti Kristu. To će biti težak posao i uspjeha će možda biti malo. Ali Bog nas poziva na vjernost, a ne na uspješnost. Konačni uspjeh ovisi o Bogu. Mi, katolici imamo posebnu ulogu u ovoj evangelizaciji budući da muslimanski svijet dijeli s nama štovanje prema Mariji, Isusovoj majci, Majci Božjoj.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
