Na današnji dan slavimo svetog Franju, jednog od najvećeg svetaca u povijesti Crkve.
Sveti Franjo rodio se početkom 1182. u Asizu kao sin trgovca Pietra di Bernardonea i majke Pike. Kao dječak i mladić bavio se prodajom sukna, kao i njegov otac. Volio je svečanosti i raskoš. Uz te manje savršene prirodne kvalitete imao je i boljih: tankoćutnu osjećajnost, samilost prema siromasima, a bio je i ćudoredno neporočan. Aktivno je sudjelovao u oružanim sukobima između Asiza i Peruggie. Već u tom razdoblju njegova života mogle su se nazrijevati neke klice Božjega poziva.
Kad je Franjo došao iz zarobljeništva iz Peruggie te se oporavio od podulje bolesti, iako se nešto u duši bijaše već promijenio, pokušao je ipak poći za slavom. Uputio se stoga prema pokrajini Pugli, a zaustavio u Spoletu. Uzrok tome bijaše tajanstveni glas u snu, koji ga je pozivao da slijedi radije gospodara nego slugu.
Franjo se tada vratio natrag u Asiz. Da svlada ono što mu po naravi bijaše odvratno, dao se na djela herojske ljubavi prema siromasima i gubavcima. U jesen 1205. bijaše opet u rodnom Asizu. Tada je u crkvici svetog Damjana tri puta čuo zov Raspetoga: “Franjo, pođi i popravi mi crkvu jer, kako vidiš, sva je u ruševinama!” Obnovio je crkvicu svetog Damjana te ondje povučen provodio vrijeme u molitvi. Kao pokornik i Bogu posvećena osoba izjavio je: “Čujte me i shvatite dobro! Do ovog sam časa svojim ocem nazivao Petra Bernardonea, odsad s većim pouzdanjem mogu reći: Oče naš, koji jesi na nebesima, u tebe stavljam sve svoje blago i nadu i zalog svog ufanja.”
Potreseni Franjinim postupkom i riječima, samo nekoliko dana kasnije pridružiše mu se prvi sudrugovi novoga načina života. Franjo ih je godinu dana poučavao, a onda počeo slati na propovijedanje. Sastavio je prvu kratku Formulu života. To je pravilo usmeno potvrdio papa Inocent III. 1209. je godina utemeljenja Reda manje braće. Potvrdivši franjevačko pravilo, Papa je ovlastio prvu dvanaestoricu male braće da posvuda propovijedaju Evanđelje. Tad je vjerojatno i sveti Franjo bio zaređen za đakona, pri čemu je i ostao.
Nakon što je osnovao i drugi franjevački red – klarise – odjenuvši prije toga u redovničko odijelo svetu Klaru, Franjo je 1219. uspio doći u Svetu zemlju, gdje je propovijedao u prisutnosti sultana. Na taj je način svojim sinovima otvorio prostrano polje misionarskoga rada na Bliskom istoku. Vrativši se s Istoka, Franjo se bavio unutarnjom organizacijom svoga reda. U to je vrijeme unutar franjevačke zajednice među Franjinim učenicima nastala rasprava koju su neki životopisci možda i uveličali. Crkveni povjesničar Lortz piše o tome: “Nikada se u tijeku crkvene povijesti nije pokazala tako sjajno tajanstvena snaga najživotnije poslušnosti kao u Franji.”
Franjo je dvije godine prije smrti primio svete rane. Teško bolestan, dao prenijeti u crkvu svete Marije anđeoske, na mjesto gdje je jasno upoznao svoj životni poziv. Položen na golo tlo, umro je uz pjevanje 141. psalma u subotu 3. listopada 1226. Toma Celano piše: „Smrt je pjevajući primio“. U svojoj slavnoj “Pjesmi brata Sunca” smrt je nazvao “sestricom”, on ju je kao takvu radosno i dočekao.
Papa Grgur IX. dvije godine nakon Franjine smrti proglasio ga je svetim. Isti je Papa odredio da mu se pokraj Asiza podigne dvostruka veličanstvena bazilika. U nju je 1230. bilo preneseno svečevo tijelo. Danas se Franjino tijelo čuva u donjoj bazilici na povišenom mjestu.
Sveti Franjo je čovjek čije je djelo milosrđa i ljubavi promijenilo do tada poznati svijet i čija neprolazna slava ostaje za sva vremena, kako u njegovoj braći franjevcima, tako i u onima koji ga nasljeđuju.
Franjevački red u hrvatskom narodu ima posebnu karizmu i poštovanje zbog svojih nebrojenih djela požrtvovnosti, predanja i ljubavi prema hrvatskom kršćanskom puku.
