Pogledamo li današnje predsjednike država, premijere i utjecajne ljude u politici europskih i svjetskih zemalja i njihov odnos prema kršćanskim vrijednostima, uočavamo kako je malo među njima onih koji do njih uopće drže, a pogotovo je malo onih koji su spremni kršćanske vrijednosti javno isticati, promovirati ih i ondje gdje se napadaju braniti.
U Europi kao zagovornike kršćanskih vrijednosti i morala možemo ubrojiti tek Poljsku otkada je na vlasti PiS, dok u svijetu ipak postoji niz zemalja kao Zambija, Peru, Uganda…
Naprotiv, češće upravo među njima pronalazimo one koji takve vrijednosti žele u potpunosti istisnuti i u tim su nastojanjima nerijetko glasni i borbeni. Proporcionalno tome, često možemo čitati kako se uz takve osobe vezuju razne afere, zloporabe položaja, korupcija i razni drugi oblici nemoralnosti.
Povijest nas prisjeća kako su svojevremeno mnogi kraljevi, kraljice i plemenitaši bili predvodnici u nastojanju oko svetosti vlastitog života, a također i oni koji su se trudili kršćanske vrijednosti unijeti u svaku poru društvenog života. Neki su to činili izravnije, drugi posrednije.
Jedna od takvih svetih žena je zasigurno i kraljica Izabela Aragonska, koja je živjela u 13./14. st. Život ju nije baš mazio, nego je, unatoč prividnoj časti plemenitašice, podnosila mnoge nevolje, koje ju nisu pokolebale u borbi za dobro.
Tako je, kao kći aragonskog kralja Petra III., već s dvanaest godina bila prisiljena ući u brak s portugalskim kraljem Dionizijem, kako bi se na takav način osigurali politički interesi. Ne samo da je bila ponižena što bez ljubavi mora ući u brak, nego je to poniženje morala stalno podnositi, jer joj je suprug imao mnoge ljubavnice i više izvanbračne djece.
Iako je zasigurno zbog toga u srcu osjećala veliku tugu, nije postala malodušna niti se nastojala osvetiti suprugu, nego je, naprotiv, svoju energiju usmjerila na nesebično pomaganje drugima, dok je istovremeno vršila pokoru i neprestano molila za obraćenje kralja. Štoviše, s velikom je ljubavlju prihvatila nezakonitu djecu svoga supruga i odgajala ih kao svoju.
Sv. Izabela Aragonska i kralj Dionizije imali su dvoje djece: sina Alfonsa i kćer Konstanciju. Kad je odrastao, Alfons je podignuo bunu protiv vlastitog oca, a samo posredovanjem sv. Izabele spriječeno je krvoproliće. No, i zbog toga je morala osjetiti gorčinu. Naime, kralj Dionizije je vjerovao kako je majka stala na stranu svoga sina, pa ju je zbog toga dao prognati. Ipak, kasnije je uvidio kako je pogriješio, pa ju je primio natrag, i to uz najveće počasti, moleći ju oproštenje.
Kralj se uskoro teško razbolio, a sveta Izabela se s tolikom ljubavlju i nježnošću skrbila za njega, da ga je na takav način potaknula na obraćenje, te je umro kao iskreni vjernik 1325. god., dvije godine nakon sukoba sa sinom Alfonsom.
Kao udovica, sveta se Izabela još više posvetila pomaganju bližnjima, prodala je svu svoju imovinu i darovala ju siromasima, a sama je obukla franjevački habit trećoredice, te potom ušla u samostan klarisa u Coimbri, gradu u središnjem Portugalu.
Još je jednom morala posredovati u mirenju, kada se njezin sin, tada kralj Alfons IV., sukobio sa svojim zetom – kastiljskim kraljem Alfonskom XI., jer se ovaj loše odnosio prema svojoj ženi. Iscrpljena od tog puta, razboljela se i umrla 4. srpnja 1336. god.
Tijelo su joj prenijeli u Coimbru, a grob joj je uskoro postao hodočasničko mjesto, na koje su dolazili mnogi, koji su toj velikoj i samozatajnoj ženi htjeli iskazati poštovanje i ljudsku čast, istovremeno moleći od nje zagovor kod Boga. Papa Urban VIII. proglasio ju je svetom 1625. god. Spomendan joj je na dan smrti – 4. srpnja.
Sveta Izabela se časti kao zaštitnica mira, dobrotvora, problematičnih brakova, žrtava preljuba, krivo optuženih, udovica, kraljica, trećoredica i drugih, a svakako ju valja stavljati za poseban uzor svima onima koji su danas na nekoj važnoj političkoj funkciji i imaju priliku izravnije pridonijeti da se u društvo unose kršćanske vrijednosti.
Mr. Snježana Majdandžić-Gladić
Vjeroučiteljica u Osijeku i urednica portala Vjera i djela
Dodatak – Sveti vladari Europe koji su posvetili svoje narode i Stari kontinent:
Nekada je Europa bila mjesto gdje su živjeli i vladari koji su imali iskrenu i čistu vjeru u Boga, te ljubav prema čovjeku (naravno, bilo je i onih drugih):
Jedan od njih je bio sveti Luj IX, kralj koji je imao izrazito izražen smisao i osjećaj za siromahe, pa ih je svakog dana ugošćivao i jeo s njima za svojim stolom, prao im noge, oblačio i skrbio za najslabije i najmanje.
Ljetopisci ističu Lujev način života: odbijanje raskoši, skromnost u odijevanju, umjerenost u jelu, velikodušnost prema siromasima, naglašen osjećaj za pravdu, duboka religiozna osjetljivost, intenzivna molitva.
Bio je posvećen vladar koji nikada nije propusti svetu pričest, a često je u crkvi satima se molio Bogu.
Nedavno smo na našem portalu pisali i o svetoj lozi ugarskih kraljeva, zaista neobičnoj pojavi brojnih svetih kraljeva, prinčeva i princeza kroz nekoliko generacija, čiji blagoslov možda mađarski narod i danas osjeća kroz svoje današnje vladare. Kraljevska ugarska loza dala niz svetaca i blaženika Katoličke crkve koji su oplemenili Crkvu i narode nad kojima su imali vlast. Prvi ugarski kralj Stjepan I. je svetac Katoličke Crkve, zatim tu su sveti Ladislav, sveti Emerik (sveti Mirko) i drugi. Dvoje djece kralja Bele IV., dvije princeze, su živjeli na glasu svetosti i kanonozirani su sveci Katoličke Crkve, kao i jedna kćerka Kunigunda blaženica. Jedna od tih svetih kćeri rođena je na našem Klisu i poznata je kao sveta Margareta Kliška.
Najpoznatija ugarska svetica je svakako princeza sveta Elizabeta Ugarska, zaštitnica franjevačkog reda i jedna od žena s najdojmljivijom posvećenim svetačkim životom u povijesti Crkve.
Sveti Eduard bio je kralj Engleske i čovjek koji nije mislio samo na sebe, već i na tolike druge sto su živjeli u oskudici i bijedi. Životopisci ističu i kraljevu krepost čistoće, što onda baš nije bila jaka strana vladara. Pripovijeda se o brojnim hodočašćima na njegov grob i o čudesima po njegovu zagovoru. Kad su mu 1102. ponovno pregledali tijelo, našli su tijelo svetog kralja potpuno sačuvano.
Tu je i sveti Kazimir, sin kralja Poljske i Litve, prijestolonasljednik, koji je bio veliki protivnik ratova, spavao na golom tlu, postio, noći provodio u molitvama i usred raskalašenog dvorskog života pružao primjer svetosti i kreposti
Poznat je i moderni sveti vladar: Karlo I. Austrijski, blaženik Katoličke Crkve, koji je sjeo na prijestolje Austro-Ugarske monarhije 1916. u vrijeme I. svjetskog rata. Bio je veliki pomiritelj naroda, blage naravi i vrlo kreposnog života.
Popis velikih kraljeva i vladara koji su svoj život posvetili ljubavi prema Bogu i vjeri u Krista možete pročitati ovdje:
https://en.wikipedia.org/wiki/List_of_royal_saints_and_martyrs#Saints_2
Tekst se nastavlja ispod oglasa
