4. travnja 1949. godine osnovana je Organizacija Sjevernoatlantskog ugovora koja se naziva još i Sjevernoatlantski savez, poznatiji po kratici NATO (od engleskog naziva North Atlantic Treaty Organisation). NATO je međunarodna je organizacija vojno-političke prirode osnovana na današnji dan potpisivanjem Sjevernoatlantskog ugovora (znan po mjestu potpisivanja i kao Washingtonski ugovor) između dvanaest država tadašnjeg zapadnog (kapitalističkog) bloka, predvođenih SAD-om.
Neposredno nakon okončanja Drugog svjetskog rata, cijeli se svijet (pa tako i Europa) našao podijeljen na dva ideološko – geopolitička bloka, kapitalistički Zapad pod utjecajem stare anglo – američke imperijalističke politike, i komunistički Istok pod utjecajem staljinističkog totalitarnog Sovjetskog Saveza. Bilo je to doista mračno vrijeme, koje će kasnije zadobiti svoj kolokvijalni naziv “Hladni Rat”, kako ga i danas nazivamo. I dok se Moskva tijekom (posljednje ratne) 1945. i 1946. djelomično suzdržavala od otvorenog političkog djelovanja, u državama u kojima je imala utjecaj, tijekom 1947., a posebno 1948., postalo je jasno da se sovjetska vojska, ne samo nema namjeru povući, već da ima namjeru krenuti i dalje.
NATO osnovan s ciljem sprečavanja komunističke ekspanzije SSSR-a
U ratom razrušenoj Europi širenje komunističke ideologije moglo se ostvariti na dva načina. Prvi je bio izazivanje “spontanih” revolucija nezadovoljnih radničkih masa, predvođenih komunističkim partijama. Iako je bilo nekoliko pokušaja, najveći je uspjeh ostvaren u Grčkoj, gdje je 1946. započeo građanski rat, predvođen tamošnjom komunističkom partijom. Iako su grčke snage do kraja 1949. uspjele ugušiti pobunu, bilo je očito kako bi se u osiromašenoj Europi ideje komunizma lako mogle proširiti. Zbog toga je u srpnju 1947. pokrenut Plan europske obnove, poznatiji kao Marshallov plan. U naredne će četiri godine Sjedinjene Američke Države europskim državama dati pomoć u vrijednosti oko 13 milijardi američkih dolara.
Drugi način širenja komunizma bio je znatno opasniji. Naime, neposredno nakon okončanja Drugog svjetskog rata, SAD-e i skoro sve europske države, barem one koje nisu pale pod sovjetski utjecaj, provele su masovnu demobilizaciju vojnih snaga i otkazale narudžbe oružja i vojne opreme. S druge strane, Sovjetski Savez nije izvršio smanjivanje oružanih snaga, već ih je nastavio intenzivno jačati, kako brojčano tako i tehnički. Nakon što su učvrstili okupacije istočnoeuropskih država, 24. lipnja 1948. započela je blokada zapadnog Berlina. Bio je to početak najveće političke krize od okončanja Drugog svjetskog rata i trajat će sve do 11. svibnja 1949. Berlinska blokada s jedne je strane ubrzala stvaranje Savezne Republike Njemačke, a s druge, formiranje velikog obrambenog saveza koji će Zapadnu Europu štititi od moguće sovjetske najezde.
Početak NATO saveza
Svojevrstan početak bio je Brusselski (Bruxelleski) sporazum kojem su 17. ožujka pristupile Belgija, Francuska, Luksemburg, Nizozemska i Velika Britanija. Cilj je bio razvijanje zajedničkih sustava obrane i jačanje međusobnih veza kako bi se zajednički oduprle ideološkim, političkim i vojnim prijetnjama nacionalnoj sigurnosti. Znajući da njihovi gospodarski i vojni kapaciteti nisu dostatni da ih obrane od sovjetske prijetnje, ove su države odmah započele i pregovore sa Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadom s ciljem stvaranja novog vojnog saveza, utemeljenog na zajedničkim obvezama i sigurnosnim jamstvima Europe i Sjeverne Amerike. Države potpisnice Brusselskog sporazuma pozvale su Dansku, Island, Italiju i Portugal da se uključe u taj proces. Dvanaest država s obje strane Atlantskog oceana 4. travnja 1949. godine u Washingtonu su potpisale Sjevernoatlantski ugovor, uspostavivši savez kako bi se suprotstavile prijetnjama iz komunističkog dijela svijeta, te sprječavanje širenja komunizma na ostali dio Europe. Države potpisnice obvezale su se na međusobnu obranu u slučaju vojne agresije na bilo koju državu članicu. Tako je stvorena Organizacija Sjevernoatlantskog ugovora (NATO).
S vremenom je sve više zemalja pristupalo Savezu, prepoznajući u njemu mogućnost obrane slobode te očuvanja stabilnosti i napretka.
Tako se NATO-u 1952. godine pridružuju Grčka i Turska, tri godine kasnije, 1955., i Savezna Republika Njemačka, a 1982. Španjolska. Sigurnost koju jamči NATO savez omogućila je mir i stabilnost kojima se, kao temeljnim preduvjetima, stvarao temelj europske ekonomske suradnje i integracije.
Pad Berlinskog zida – novi izazovi
Padom Berlinskog zida NATO se našao pred novim izazovom. Prestao je postojati Varšavski pakt, a raspao se i Sovjetski Savez. U vrijeme bipolarne podijele svijeta uloga i zadaće NATO-a bile su jasne i povijesno opravdane. Završetkom gotovo polustoljetnog neprijateljstva, neki su analitičari smatrali kako NATO više ne treba postojati te kako bi se troškovi ulaganja u naoružanje mogli znatno smanjiti. Mnoge države članice smanjile su financijska davanja za obranu, ali ubrzo se pokazalo kako se trajni mir na europskom kontinentu nije ostvario.
Na području bivšeg Sovjetskog Saveza izbilo je nekoliko regionalnih sukoba koji su uglavnom nastali zbog etničkih netrpeljivosti. Sukobi u jugoistočnoj Europi također su znatno poremetili sliku o Europi kao prostoru mira i suradnje, a postojao je i opravdan strah od širenja tih sukoba. Tada su države članice Sjevernoatlantskog saveza shvatile da je i dalje potrebno njihovo djelovanje kroz kolektivnu obranu i sigurnost u postkomunističkoj Europi.
Danas se smanjila opasnost od konvencionalnog vojnog sukoba i masovne uporabe teško naoružanih postrojbi, ali, pojavili su se novi izazovi koji sve članice stavljaju pred nove dileme na koje treba pronaći adekvatan odgovor.
Nove su prijetnje po naravi drukčije od onih iz doba Hladnog rata. Nove su zadaće NATO borba protiv novih prijetnji: terorizma, proizvodnje i proliferacije oružja za masovno uništenje, opasnosti koje prijete iz takozvanih neuspjelih ili slabih država te mora djelovati preventivno kako bi se u budućnosti spriječile takve opasnosti.
Posljednjih godina NATO uspostavlja načine borbe protiv suvremenih opasnosti koje ugrožavaju sigurnost i stabilnost. Upravljanje krizom (“crisis management”) i mirovne operacije za očuvanje i održavanjem mira (“peacekeeping” i “peace-support”) neki su od načina djelovanja suvremenog Sjevernoatlantskog saveza u odgovoru na nove izazove.
I Hrvatska u novim članicama NATO saveza
Nakon pada komunizma i završetka Hladnog rata, Sjevernoatlantskom savezu pridružile su se zemlje bivše članice nekadašnjeg Varšavskog ugovora. Tako su članicama Saveza 1999. godine postale Češka, Mađarska i Poljska. Uspješan primjer prve tri postkomunističke članice potaknuo je i druge da se čvrsto opredijele za pristupanje Savezu kao najbolji način ostvarenja dugoročne stabilnosti. Savezu 2004. godine pristupaju Bugarska, Rumunjska, Slovenija, Slovačka, Estonija, Litva i Latvija, a pozivnicu za članstvo na samitu u Bukureštu 2008. godine dobile su Hrvatska i Albanija, koje su ušle već sljedeće 2009. Godine.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
