Završetkom Prvog svjetskog rata, Kraljevina Italija odmah je nakon primirja, koje je 3. studenog 1918. sklopila s formalno još postojećom Austro-Ugarskom, krenula svojom vojskom u zauzimanje Istre i velikih dijelova Dalmacije. To su joj sile Antante, kao nagradu za njezin pristup u savezništvo s Antantom i ulazak u rat protiv svojih bivših saveznika: Austro-Ugarske i Njemačke, obećale tajnim Londonskim ugovorom iz 1915. Nastupajući kao saveznička vojska Antante, talijanska je vojska zauzela 4. studenog 1918. Pazin, Mali Lošinj, Rijeku i Zadar, 5. studenog Pulu, 6. studenog Šibenik, i tako dalje. Do sredine studenog okupirala je čitavu Istru, a do kraja studenog i Dalmaciju u znatno većem opsegu od onoga koji joj je bio obećan tajnim Londonskim ugovorom.
Usporedo s talijanskom vojnom okupacijom tekla je i vojna okupacija srbijanske vojske, čiji su odredi zaposjeli neke vojvođanske, bosanskohercegovačke i hrvatske gradove s obrazloženjem da imaju zadaću štititi red, mir i sigurnost. Ta područja koja je zaposjela srbijanska vojska poklapala su se s velikosrpskom zamišlju proširene Srbije. Srbijanski je državni vrh računao: ako ne dođe do dogovora o pripajanju cijele Države Slovenaca, Hrvata i Srba Kraljevini Srbiji, da će taj od srbijanske vojske zaposjednuti teritorij sjeverno od Save i Dunava i zapadno od Drine ostati i dalje u sastavu tako prošrene Srbije.
U toj je, za nju preteškoj situaciji, Država Slovenaca, Hrvata i Srba pristala da se 1. prosinca 1918. bezuvjetno sjedini s Kraljevinom Srbijom pod državnim imenom: Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, u kojoj je vrhovna, vladalačka moć i nadalje ostala u rukama srbijanske kraljevske dinastije Karađorđević.
Pitanje razgraničenja između Kraljevine Italije i Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca našlo se i u razmatranjima Konferencije mira, koja je započela radom 18. siječnja 1919. u Parizu. Kako je jedan od glavnih pregovarača na toj konferenciji, Woodrow Wilson, predsjednik SAD-a, bio nesklon priznavanju tajnih međunarodnih ugovora, jer se to kosilo s pravom od njegovih četrnaest mirotvornih točaka, koje je proklamirao 8. siječnja 1918., zbog čega nije mogao biti sklon ni priznavanju Londonskog ugovora, nastali su prijepori u pitanju razgraničenja između Kraljevine Italije i Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, koji se nikako nisu mogli uskladiti. Zbog toga je konferencija zaključila da se pitanje razgraničenja, počev od sredine veljače 1920., izuzme iz njezine nadležnosti i prepusti izravnim pregovorima između tih dviju kraljevina.
Izravni pregovori pregovaračkih delegacija Kraljevine Italije i Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca vođeni su najprije 11. svibnja 1920. u Pallanzi, zatim od 5. do 16. srpnja 1920. u Spa, zaključno, od 8. do 12. studenog 1920. u Rapallu. Prema tom sporazumu, potpisanom 12. studenog 1920. u Rapallu, Italiji su pripali cijela Istra (bez jednog dijela Kastavštine), otoci Cres, Lošinj, Lastovo, Palagruža i uz njih okolni otočići te grad Zadar s okolicom. Nešto kasnije, Rimskim ugovorom od 27. siječnja 1924., Italije je stekla i grad Rijeku s bližom okolicom.
Progoni i nasilje nad Hrvatima od Istre do Dalmacije
U razdoblju od 4. studenog 1918. do 12. studenog 1920. talijanski je okupacijski režim primijenio mnogobrojna nasilja nad Hrvatima, osobito u Istri: odvodili su u konfinaciju pojedine hrvatske domoljube (radnike, seljake, učitelje, svećenike, odvjetnike…) i to na talijanske otoke Lipari, Ponza i Sardinija, otpuštali su radnike i službenike pulskog Arsenala i drugih industrijskih pogona, napadali su hrvatske prosvjetne i kulturne ustanove (čitaonice, knjižnice, škole, domove i društva), onemogućavali nastavak rada hrvatskih srednjih i osnovnih škola, fizički su zlostavljali nepoćudne pojedince u gradovima i selima. Zbog tih su nasilja tisuće istarskih Hrvata, neki i sa svojim obiteljima, već su tada emigrirale.
Nakon Rapallskog ugovora i provedene aneksije Italiji pripalih dijelova hrvatskog tla, a pogotovo od dolaska fašista na vlast i uspostave fašističkoga pokreta u državi (od 1922. i dalje), nasilja u Istri i na ostalim anektiranim hrvatskim prostorima postala su stalnom politikom talijanskoga fašističkog sustava. Cilj je bio istjerati autohtono hrvatsko stanovništvo ili ga talijanizirati. Slična je politika bila i prema Slovencima u područjim današnje zapadne Slovenije koje je okupirala Italija.
Ukinute su gotovo sve hrvatske osnovne škole. Talijanski jezik postao je službenim u svim javnim ustanovama. Pljačkane su, devastirane ili spaljene mnoge hrvatske ustanove kao i pojedine hrvatske obiteljske kuće te selo Šegotići na Proštini u južnoj Istri. Nastavljeno je konfiniranje Hrvata nepoćudnih vladajućem režimu. Izricane su mnogobrojne zatvorske kazne. Hrvatska su imena i prezimena talijanizirana. Stvarane su fašističke odgojno-
-obrazovne organizacije koje su imale za svrhu što sustavniju i bržu asimilaciju hrvatske djece i mladeži. Uvedeni su izgoni pojedinih Hrvata preko granice. Uz postojeće sudove organiziran je i Specijalni sud koji je osudio na dugogodišnju robiju velik broj istarskih Hrvata (presudama u Puli 1929. i u Trstu 1930), a petorica su osuđena na smrt. Nametnut je Hrvatima teško podmiriv porez, zbog čega je niz hrvatskih seljaka – ovrhama i javnim dražbama – ostao bez svojih kuća i imanja. U Istru, Rijeku, Zadar i na Lastovo planski su dovođeni Talijani s Apeninskog poluotoka (više od 30.000 samo u Istru) kako bi se što prije izmijenila narodnosna struktura okupiranih i pripojenih područja u korist Talijana. Hrvatske su novine bile zabranjene. Mnogi su hrvatski mladići, ročnici, kao rezervisti, bili mobilizirani i upućivani na ratišta u Albaniju (1935/36), u Španjolsku (1936–1939) ili u nove talijanske vojne pohode u Albaniji (1939), u Grčkoj (1940) i drugdje.
