Kada su se borbe stišale, a hrvatski branitelji povukli iz Lipika od 118 rasnih grla lipicanaca ostalo je živih 88 konja. Nedostalo ih je 30. Dvadeset šest ih je nakon oslobođenja Lipika u prosincu 1991. pronađeno i otkopano u jami nedaleko od Filipovca, baš na današnji dan 1992. godine.
Ostali rasni konji su ukradeni i odvedeni u Srbiju.
Još uvijek se čini da lipičko-pakračkom dolinom odjekuju rafali pomahnitalih četnika koje su predvodili njihovi kolovođe s petokrakama na glavni, potomci partizana i Titove JNA armije. Posvuda se uokolo čulo propinjanje i udaranje kopitima konja izbezumljenih vatrom, zapaljenim štalama, eksplozijama granata, bijegom uspaničenih ljudi pred zloglasnom četničkom kamom. Njištanje lipicanaca nemoćnih da pobjegnu iz stajskih boksova, tog rujna 1991. paralo je zrak nad Lipikom iz kojeg su Hrvati bijegom tražili spas od smrti pred hordama ujedinjenih kokardaša i petokrakaša. Pričaju očevici kako je dio oslobođenih konja izbezumljeno trčao poljem praćen vriskom razularenih bandi koje su ubijale i pljačkale Lipikom. Bili su pokretne mete u koje se gađalo iz sveg oružja.
Jedan mladi pastuh je na pola ceste lipičke ergele izrešetan rafalima, drugi su posrtali pod malokalibarskim mecima. Kada su se borbe stišale, a hrvatski branitelji povukli iz Lipika od 118 rasnih grla ostalo je živih 88. Nedostalo je 30 konja. Dvadeset šest ih je nakon oslobođenja Lipika u prosincu 1991. pronađeno i otkopano u jami nedaleko od Filipovca, baš na današnji dan 1992. godine. Ostalih 88 odvedeno je u Bosnu, u selo Lilić, a dio su “osloboditelji i čuvari Jugoslavije” pokrali baš kao i svu opremu: konjsku ormu, fijakere, kola i sve drugo što su mogli.
Tako je na kraju ergela Lipik uništena i pokradena, te je završila u Vojvodini, gdje su konji prolazili pravu kalvariju, od Vojne ustanove Karađorđevo do novosadskih privatnih štala raznih mafijaša. No, nakon dugih pregovora, kada je 90 konja zbog gladi i iscrpljenosti tijekom 16-godišnjeg egzodusa uginulo, dogodio se obrat i konji su vraćeni 2007. godine. Između 66 vraćenih konja samo je osam njih (tri pastuha i pet kobila) koji su preživjeli egzodus dok su ostali konji potomci pokradenih lipicanaca.
Lipicanci – ponos Slavonije
Uzgoj konja na lipičkome području počinje 1855. godine, a pisani podaci o tome potječu iz 1883. godine kada je grof Izidor Janković na imanju Izidorovac osnovao vlastitu ergelu. Državna ergela u Lipiku utemeljena je 1938. godine preseljenjem konja Državne ergele Stančić (ponegdje u literaturi imenovane i kao „Ergela Petrovo“), u kojoj se 1934. godine pojavila infekcijska anemija kopitara (IAK).
Državna ergela Lipik prestaje s radom 1956. godine, a u 18 godina postojanja uzgojen je veliki broj kvalitetnih konja, posebice muških rasplodnjaka za potrebe zemaljskog konjogojstva. U relativno kratkom postojanju (1938.-1956.) u ergeli je uzgojen veliki broj kvalitetnih konja, koji su mnogo utjecali na uzgoj u brojnim državnim i privatnim ergelama bivše Jugoslavije, ali i na genetski razvoj zemaljskog konjogojstva.
Lipička ergela obnovljena je ponovno 1982. godine dopremanjem najprije 12 kobila, a poslije i 7 omica iz Kobilarne Lipica (Slovenija) i djelovala je nesmetano do jeseni 1991. godine, to jest do početka Domovinskog rata, kada je potpuno uništena, dio konja pobijen, a najveći dio otuđen je i odveden u Republiku Srbiju.
Nakon punih 16 godina, konji iz lipičke ergele vraćeni su u Republiku Hrvatsku 13. listopada 2007. godine. Grla ergele Lipik su kroz povijest dva puta napuštala svoje staje. Prvi put krajem Drugog svjetskog rata kada su u zbjegu izbivala 101 dan (od 31. siječnja 1945. do 11. svibnja 1945. godine) i drugi put otuđivanjem početkom Domovinskog rata, idućih 16 godina (od studenog 1991. do 13. listopada 2007. godine).
Državna ergela Lipik je danas uz ergele u Lipici (Slovenija) i Piber (Austrija), treća ergela koja uzgaja „klasični“ ili dresurno-jahaći tip konja lipicanske pasmine.
Državna ergela lipicanaca u Đakovu, naš zemaljski (privatni) uzgoj te ergele u susjednim zemljama uzgajaju „panonski“ ili zaprežni tip lipicanca. Iako još neke zemlje imaju po dvije državne lipicanske ergele, naše dvije ergele, Đakovo i Lipik, uzgajaju različite tipove lipicanskih konja po čemu smo jedinstveni u svijetu. S genetskog i uzgojnog stajališta imamo dva državna „genska bazena“ što upućuje na značajno veliku genetsku varijabilnost, čime se omogućuje sigurnije postizanje uzgojnog cilja i očuvanje te pasmine, budući da je svjetska lipicanska populacija relativno mala.
Republika Hrvatska ima najveći nacionalni uzgoj te pasmine konja koji je 2010. brojio 1329 grla (HCK, 2010). Uz dvije državne ergele, najveći genski bazen lipicanske pasmine je zemaljski uzgoj, u kojem je od ukupne populacije lipicanaca u Hrvatskoj više od 1000 grla, a poznat je u domaćoj i stranoj literaturi kao „slavonski lipicanski bazen“.
Pogledajte prekrasne hrvatske lipicance s ergele u Lipiku:
Tekst se nastavlja ispod oglasa
