Aleksandar Sergejevič Puškin rodio se 6. lipnja 1799. u Moskvi, u jednoj od najstarijih ruskih plemićkih obitelji, koja je u njegovo doba već osiromašila. Puškin ima ugled velikog ili izvanrednog ruskog pjesnika, te ga se smatra utemeljiteljem suvremenog književnog ruskog jezika.
Puškin je među prvima u Rusiji počeo pisati narodnim jezikom i distancirao se od književnosti romantizma, popularne u Zapadnoj Europi. Stvorio je stil koji je miješao satiru, romantiku i dramu.
Najpoznatija djela su mu: Jevgenij Onjegin, Boris Godunov, Pikova dama i Bajka o ribaru i ribici.
Još za života nazivali su ga genijem i prvim ruskim pjesnikom, a među njegovim je čitateljima stvoren pravi kult ličnosti. N. V. Gogolj je pisao kako je Puškin osobita pojava te, možda i jedinstvena pojava ruskog duha: to je ruski čovjek u svojem razvitku, kakav će se, vjerojatno, pojaviti za dvjesto godina.
Kada je njegovoj ženi napadno udvarao jedan francuski časnik, kojega su kao oruđe zavjere upotrijebili sanktpeterburški reakcionari, Puškin ga je izazvao na dvoboj, dvadeset deveti u svojem životu. Život skončao kao jedan od vlastitih likova, teško ranjen u trbuh, umro je dva dana poslije, 10. veljače 1837. godine.
2016. godine Puškin je dobio spomenik u Zagrebu na jezeru Bundek. Riječ je o brončanoj bisti najvećem ruskom pjesniku i književniku koja je predstavljena u povodu njegovog 217. rođendana, na dan koji se od 2010. slavi i kao međunarodni dan ruskog jezika.
Veleposlanik Ruske Federacije u RH Anvar Azimov tada: „Puškin je došao u Hrvatsku, Puškin je došao u Zagreb. Čovjek kojega ovdje vole i poštuju. Spomenik Puškinu – to je simbol našeg prijateljstva i suradnje. To je simbol dobrih odnosa između Zagreba, Moskve i Sankt Peterburga“, istaknuo je tada Azimov i poručio neka taj spomenik bude simbol uzajamnog prijateljstva ova tri grada, kao i ruskog i hrvatskog naroda.
