Foto: Thinkstock

Prema svjedočenju Martina Martinčića, sin Ivana i Katarine rođ. Vale, rođen 6. studenoga 1900., on je čuo je veliki plač, viku, zapomaganje, jauk iz pravca jame Golubičine, pa je ujutro vidno potresen time više puta ponavljao: “Jao! Ča radu banditi od ljudi”. 

Svećenik Antun Grah to je svjedočanstvo zabilježio u svojim istraživanjima strašnih zločina partizana koje su počinili u Istri nad zarobljenicim vojnicima, te civilima Hrvatima i Talijanima.

Nažalost i Istra ima svoje »Jazovke« o kojima se šuti, jer »antifašisti« ne daju o njima govoriti, no o istarskim istraživanjima ipak svjedoči župnik iz Ližnjana Ivan Grah, piše Glas Koncila

“Antifašisti” ne dopuštaju istinu – u Istri nema obilježenih jama i masovnih grobnica

»Mi u Istri nemamo nijednu obilježenu jamu ili masovnu grobnicu, a ima ih puno na našem terenu. To je žalosno, pogotovo što se mnogi predstavljaju kao veliki demokrati, a ne dopuštaju ni istini da iziđe na vidjelo. Uopće se ne zna gdje su te jame, jer neki antifašisti ne dopuštaju istinu. Ako je sve čisto, zašto se bune protiv istrage i zašto brane istraživanja«, pitao se svojevremeno župnik Grah koji je rođen 1928. u Cerovlju, gdje je završio osnovnu školu, a gimnaziju je pohađao u Kopru i u Pazinu.

»Iz naše biskupije«, rekao je svećenik Grah, »82 svećenika bili su u zatvoru od 15 dana do 6 godina. Kako sam položio ispite iz arhivistike, pa se malo bavio i time, uspio sam složiti sve crkvene arhive u Istri. Dosada smo složili po župama, dekanate i kaptol. Još je ostao biskupijski arhiv, i to još čekamo. Napisao sam knjigu “Istra u ratnom vihoru 1943. – 1945.”. Naišla je na kritiku komunista i njihovih povjesničara, jer u njoj donosim samo činjenice, a očito se one njima ne sviđaju.

U njoj se raskrinkava zločin.

Surađujem sa svim glasilima gdje god mogu. Nastojim staviti na papir da se sačuva i toliko da se ne zaboravi ono što se događalo u Istri. Razgovarao sam sa svjedocima, zatim sam čitao, istraživao. Stavim svjedočanstva, osude, zatvore. U Istri je najgore bilo 1947. – 1954. Dotada je još bio problem da je Istra Hrvatska. Pratim i fojbe na području Istre koje naši “antifašisti” niječu. Pojedinci s akademskim titulama, ljevičari, i dalje imaju riječ. Kad bi imali antifašisti simpozij, primjerice, tada bi jedan današnji akademik imao glavnu riječ i branio Tita da je bio demokrat. On spomene one s kojima se pazio da ne prelaze 1945. O tome koliko je osoba ubijeno u vrijeme II. svj. rata u Istri i koliko bačeno u fojbe ne piše se u našim novinama niti knjigama. Objektivni talijanski pisci kažu da je u jame bačeno od 600 do 800 ljudi. Antifašisti kažu da je bilo samo 250, i to sami fašisti. To nije istina. Oni glavni fašisti na vrijeme su pobjegli. Tu su bili oni jadni ljudi koji su se upisali da mogu dobiti posao. Isto tako, svi istaknuti narodnjaci bili su smaknuti i ubačeni u jame.«

Lažni antifašisti ubijali prave antifašite!

»Bio sam na razgovoru kod Ivana Motike koji je bio sudac. Kazao mi je: “Dok smo mi bili u Istri, štitili smo narodnjake”. Tako se do kraja 1944. donekle poštivalo svećenike i narodnjake, a onda su njih maknuli. Motika mi je posvjedočio da je stručno osoblje maknuto. Rekao mi je Motika: “Nismo se trpjeli mi fakultetski obrazovani s običnim partijcima. A Centralni komitet vjerovao je onima neobrazovanim s kojima su stvarali novu Jugoslaviju. Mislili su da Saveznici ne će doći u Istru i onda su likvidirali narodnjake.”

Tako su likvidirali i oca današnjeg porečko-pulskog biskupa Milovana. Petnaest dana prije nego je svršio rat njega su likvidirali. To su činili i s drugima koji su bili desna ruka Boži Milanoviću. Narodnjaci koji su spasili hrvatski jezik tako su svršili svoj zemaljski život u tim jamama. Uvijek se to činilo pod prijevarom da dođu na neki razgovor koji s njima ima njihov zapovjednik. Ljudi su vjerovali pa su išli i onda su ih odvodili u jame. Današnji komunisti, koji se nikad nisu ogradili od zločina, kako bi spasili svoje lice prozvali su se antifašistima. Ta riječ nije prije postojala u Istri, jer je u Hrvatskoj postojao samo komunizam i fašizam. Fašizam je propao zajedno s antifašizmom, jer su ga oni likvidirali. Božo Milanović bio je antifašist i tršćanski biskup Santin bio je antifašist. Kad su pitali Božu Milanovića u Parizu: “Zašto vi kao svećenik ostajete u komunizmu”, odgovorio je: “Režimi se mijenjaju, a granice ostaju”.

Prema istraživanju, a i prema pisanju Milana Rakovca 1. prosinca 1990. u Glasu Istre, od pada Italije, dakle od 8. rujna do prvih dana listopada 1943. partizani su bacili u jame 800 – 1.000 žrtava. U jame su bili bačeni mnogi nevini hrvatski narodnjaci, dosljedni katolici. Fašizam ih je progonio, kažnjavao, zatvarao, a komunizam ih se riješio na okrutan način kao moguću opoziciju nakon svršetka rata.

Talijanski povjesničar Fulvio Salimbeni, koji je napisao knjižicu “Jame su povijesni problem”, za hrvatsku Istru, odnosno za Istarsku županiju navodi 24 jame u koje su partizani bacali žrtve.«

Njemačke žrtve u jamama pokrivene nabacanim smećem

Među jamama nalazi se i jama Golubičina koja krije brojne žrtve. Jama je obrasla i u nju se baca smeće, a ljudi iz Krnice i Raklja i danas se boje svjedočiti. Na putu Krnice, od table Krnica oko 900 metara udaljenosti i oko 300 metara prije table Rakalj s lijeve strane, pedesetak metara od ceste u šikari nalazi se prirodna jama Golubičina. Oko nje je razasuto smeće, strvine životinja, a obrasla se i nije pristupačna.

Glede zvjerstava koja su učinjena na Nijemcima, Grah govori da su prema istraživanjima njemački vojnici ondje bačeni nakon predaje u Puli. »Jedna njemačka postrojba predala se 9. svibnja u Puli u kojoj je bilo nešto više od 1.200 vojnika. Većina njih bačeni su u tu jamu. Prema svjedočenju, nakon predaje partizani su počeli maltretirati Nijemce, na što se usprotivio njemački zapovjednik viceadmiral Wau te je rekao da se ne smije tako postupati po međunarodnom pravu i konvencijama, jer su oni odložili oružje. Jugogeneral Klobas izvadio je pištolj i ubio ga. To se događalo na mjestu današnje zračne luke. Partizane nije zanimala nikakva konvencija niti bilo kakvo pravo. Klobas je kasnije tvrdio da jame u Istri ne postoje, što je obična laž«, ističe Grah.

U zborniku Krnica objavljenom 2006. na str. 120. piše da su iz jame Golubinčine bila 18. prosinca 1943. izvađena dva tijela fašista, te na str. 172. piše da je 9. svibnja 1945. bila strovaljena u istu jamu kolona zarobljenih njemačkih vojnika koji su se bili predali partizanima u Puli. »Nakon predaje njemačke vojske trebalo je obuzdati strasti, emocije i svaku osvetu nad vojskom koja je predala oružje. Izneseni slučaj govori suprotno i za svaku je osudu«, stoji u zborniku Krnica.

Grobna tišina o »antifašističkoj« istini

»Prema svjedočenju Martina Martinčića, sin Ivana i Katarine rođ. Vale, rođen 6. XI. 1900., on je čuo je veliki plač, viku, zapomaganje, jauk iz pravca jame Golubičine, pa je ujutro vidno potresen time više puta ponavljao: “Jao! Ča radu banditi od ljudi”. Po selu se šaputalo o egzekuciji koja se dogodila 9. svibnja 1945. kada su u jamu bačeni njemački vojnici.

Toga istoga dana ili drugi dan, ne sjeća se točno, nakon egzekucije je P. M. išao na mjesto zločina i vidio sljedeće: nije vidio nikoga u blizini, a vidio je sve puno krvi okolo jame, puno botuna koji su vjerojatno ispadali prilikom nasilnog svlačenja, grmlje je okolo jame sve bilo pokrčeno, kako su ljudi padali u provaliju. Pokraj ceste bili su ostatci velikoga ognja na kojem su spaljivali vjerojatno dokumente i osobne stvari žrtava. Raslinje i trava bilo je jako pogaženo sve uokolo. Puno vremena nakon zločina, možda dva mjeseca je jako vonjalo, nesnosni smrad se je osjećao u Raklju od raspadanja tijela žrtava. Pojavio se je tifus u Raklju i više je osoba tada umrlo od te bolesti.

Josip Percan, udbaš, nakon više godina od egzekucije, pričao je kako se odvijala selekcija na Kampi i kako su odvajali one koje su bacili u jamu od onih koje su poštedjeli. Radilo se, naime, o tome da su smatrani krivima oni njemački vojnici koji su djelatno sudjelovali u ratnim operacijama. Časnici su bili postupno likvidirani uvečer i bačeni u zajedničku grobnicu (to je bila jedna vala – lokva). Danas je to u blizini raskrižja prema Valuti i Muntiću. Mjesto je obraslo žbunjem, a prije toga izravnato«, posvjedočio je svećenik Grah.

Izvor: narod.hr