8. ožujka 1917. Rusija – kako su komunisti krvavu revoluciju pripremali kao uvod u svjetski teror?

Suprotno popularnom mišljenju kako Februarska i Oktobarska revolucija nastaju kao posljedica Prvoga svjetskog rata, službeni dokumenti Ruskoga Carstva navode na drugi pogled na činjenice. Nakon gušenja revolucije 1905. godine pod pritiskom državne represije dolazi do samo kratkotrajnog smirivanja situacije koja se ubrzo počinje pogoršavati po vladajuću elitu. Tijekom 1910. godine Rusiju potresaju samo 222 štrajka i od toga je bilo 8 političkih. Već 1913. godine broj štrajkova je 2404 i od njih policija kao političke ocjenjuje njih 1034, a samo u prvom dijelu 1914. godine (do kolovoza) imamo 3534 štrajka od kojih je 2565 političkih!

Sve u svemu Rusija se u trenutku izbijanja rata nalazi u predrevolucionarnom razdoblju, ali čak niti car toga nije svjestan jer mu policija u izvješću iz 1913. godine javlja da se broj nemira smanjuje i kako nema opasnosti od revolucije pošto se svi problemi mogu riješiti bez pomoći vojske.

Dana 8. ožujka 1917. god. (23. veljače po julijanskom kalendaru – poznata Februarska revolucija) nemiri se pretvaraju u pobunu. Počelo je rušenje carskog apsolutizma i polufeudalnog sistema u Rusiji. U sljedeća dva dana postalo je jasno da je riječ o građanskoj revoluciji (tzv. Februarska revolucija). Car raspušta Dumu, ali je dio poslanika formirao Privremeni izvršni odbor. 12. ožujka vojska otkazuje poslušnost i prelazi na stranu pobunjenika.

Revolucionari zauzimaju Admiralitet, Zimski dvorac (Ermitaž), Petrovpavlovsku tvrđavu i uhićuju posljednje članove carske vlade. Izvršni odbor proglasio se privremenom vladom, a istovremeno se formirao Petrogradski sovjet od 250 članova koji je također želio djelovati kao vlada, pa je u Rusiji tako počelo razdoblje dvovlašća.

Dana 14. ožujka Privremena vlada dobija podršku u odnosu na Sovjet. Vladavinu je car povjerio bratu Mihajlu, ali je i on abdicirao, što su učinili i ostali članovi carske obitelji. Tako je poslije četiri stoljeća završeno carsko razdoblje u povijesti Rusije. Privremena vlada imala je vlast, s Aleksandrom Fjodorovičem Kerenskim kao najutjecajnijim članom, ali je stanje sve više išlo na ruku radikalnim boljševicima.

Počela povijest komunizma u svjetskoj civilizaciji – a posljedice?

Privremena vlada nije uspela riješiti ekonomsku krizu u Rusiji. Boljševici su svoju priliku vidjeli u zahtjevu da Rusija odmah istupi iz rata. Ulice Petrograda 2. i 3. svibnja ponovo su bile poprište nemira, koji su zahvatili i Moskvu.

Dana 17. srpnja u Petrogradu je nakon pogubljenja carske obitelji na ulicama bilo nekoliko stotina tisuća ljudi. Dolazilo je do sukoba između demonstranata i vladinih odreda. Nemirima se pridružuju i boljševici, a socijalist Kerenski s fronta dovlači sebi vjerne jedinice i prelazi u protunapad.

Na svom četvrtom kongresu boljševici donose odluku o oružanom sukobu.

Rujna 1917. god. komunistički vođa, Vladimir Iljič Uljanov Lenjin razrađuje plan ustanka i metode osvajanja vlasti. »Crveni komesari« danonoćno urgiraju za prekid rata i potpisivanje separatnog mira s Njemačkom. Veći dio vojske bio je pod boljševičkom vlašću. Najaktivniji revolucionar bio je Lav Trotsky. Ipak, dio vođa Boljševika (Kamenjev i Zinojev) nije bio za ustanak, ali je konačnu odluku ipak donio Lenjin.

Dana 7. studenoga (25. listopada po starom kalendaru – Oktobarska revolucija) počela je pobuna. Tada je bio zakazan »drugi sveruski kongres sovjeta«. Naoružani ustanici kreću u akciju još u zoru i zauzimaju najvažnije dijelove Petrograda. Otpora nije bilo, pa je grad već ujutro bio u rukama boljševika, Vlada je još uvijek držala Zimski dvorac. Kerenski je uzalud pokušavao prijeći u protunapad jer jedinice nisu izvršavale njegova naređenja. Krstarica »Aurora« odbija isploviti i usmjerava topove prema Zimskom dvorcu. Odlično pripremljeni ustanak donio je brzu pobjedu, praktično bez jednog pucnja.

Tako je počela povijest komunizma u svjetskoj civilizaciji.

Boljševici uzrokovali strašni građanski rat koji je Rusiju bavio na koljena

Dana 8. studenoga 1917. god. Kongres Sovjeta prihvatio je da se do Ustavotvorne skupštine osnuje privremena vlada »radnika i seljaka«, pod nazivom “Sovjet narodnih komesara” (Sovnarkom), koji je bio sastavljen isključivo od boljševika. Predsjednik je bio Lenjin, komesar vanjskih poslova Trocki, a unutrašnjih Aleksej Ivanovič Rikov. Stvoren je i poseban odbor za pitanje nacionalnosti čiji je predsjednik bio Staljin, budući crveni imperator. Program ove vlade bio je utemeljen na Dekretima o miru i zemlji.

Dana 12. prosinca boljševici su poraženi na izborima, ali nisu ni pomišljali na predaju vlasti, a  15. prosinca zaključeno je primirje s Centralnim silama. 18. siječnja 1918. god. sastala se Ustavotvorna skupština u Tavričeskom dvorcu. Boljševčko rukovodstvo ubrzo je odlučilo da zabrani rad skupštini, pa je 19. siječnja donijet dekret o raspuštanju Ustavotvorne skupštine kojim se Sovjeti, kao klasne ustanove, proglašuju za one koji jedino mogu da pobjede otpor imućnih klasa i da postave temelje socijalističkom društvu.

Tako je boljševička vlast stala na noge, ali je uslijedio krvavi građanski rat. Veći broj viših carskih časnika ustao je protiv boljševika, a prvi su se počeli okupljati Kozaci u bazenu Dona. Sile Antante također su bile neprijateljski raspoložene prema novoj vlasti i razmišljalo se čak i o formiranju jednog korpusa koji bi otišao za Rusiju i služio kao jezgra okupljanja »bijelih«. To je podržao i Japan, ali predsjednik SAD-a Woodrow Wilson, u skladu sa svojim liberalnim načelima, nije dao svoju suglasnost pa se bez američke pomoći nije moglo ništa ozbiljnije poduzeti.

Rusija izlazi iz rata, a slatkorječivi komunisti uvode – diktaturu
Siječnja 1918. god. stvorena je Crvena armija. Zapovjedništvo nad vojskom preuzima Lav Trocki i do jeseni okuplja čitavih 800.000 vojnika s krajnjim ciljem od 3 milijuna.
Dana 3. ožujka 1918. nakon dugih pregovora pod teškim uvjetima zaključen je i mir u tvrđavi u Brest-Litovsku, čime je Lenjin vratio svoj dug prema Njemačkoj. U travnju 1919. god. počelo je povlačenje francuskih i britanskih trupa iz Rusije.

Do kraja srpnja svi gradovi zapadno od Urala pali su u ruke boljševika. General «bijelih» Denjikin kreće prema Moskvi u odlučujuću bitku i dolazi na 200 km od grada. 14. listopada Crvena armija kreće u protuudar. Poraze doživljavaju i Judenič i Kolčak, a Vrangel emigrira u Beograd. Zimi 1919.-1920. Crvena armija zauzima sve gradove u Sibiru. U ljeto 1920. god. ratuje se u Besarabiji i Ukrajini.

Crvena armija želi osvojiti Poljsku u namjeri da uvede komunističku diktturu i dolazi do čak Varšave, ali je ne uspijeva osvojiti jer je strahovito poražena od Poljaka na Visli. Europa i danas nema dovoljno zahvalnosti hrabrim Poljacima što su herojski obranili od nadirućih komunističkih hordi koje su rušile sve pred sobom.

I tijekom II. svjetskog rata Poljska je odigrala odlučujuću i najvažniju ulogu na kontinetu u obrani i ustanku protiv njemačkog nacizma, a kasnije i sovjetskog komunizma.

Hvala hrabrim Poljacima, koji i danas svjetle kao svjetiljka u tami pomalo posrnule Europe.

Porazom od Poljaka, ali i pobjedama na vlastitom teritoriju, težak i nemilosrdan građanski rat došao je kraju, a komunisti su uveli diktaturu do tada neviđenu u svijetu koja je iza sebe ostavila milijune žrtava.

Počeo je ‘crveni teror’ nad crkvom, pravoslavnim vjernicima, seljacima, intelektualcima, ‘neprijateljskim’ radnicima, monarhistima i drugima – teror koji je Rusiju i zemlje koje je okupirao u njeno ime SSSR (baltičke države, Ukrajina, Bjelorusija i dr.) bacio duboko na samo dno čovječnosti, humaniteta, slobode i pravde.

Počelo je doba iz koje će se revolucije širiti diljem svijeta, a druga zemlja u kojoj se dogodila revolucija i ovo svjetsko zlo, zvano komunistička diktatura, našlo korijena bila je, nažalost, Jugoslavija u čijem je sastavu bila i naša Hrvatska. Ta revolucija imala je kraj 1945. godine, a značila je početak godina istovjetnog terora koji su proveli moskovski ‘crveni patrijarsi’ prema svom napaćenom narodu i susjednim okupiranim zemljama.

Komunizam – diktatura koja je trebala zavladati cijelim svijetom
Revolucionarno-imperijalna paradigma odredila je ponašanje vlasti u Moskvi za niz desetljeća. Rusija je bila klasična komunistička diktatura s terorom najgoreg stupnja. Sve je postalo još gore kada je radikalnog ljevičara Lenjina zamijenio dijabolični Staljin.

Milijuni u Rusiji i zemljama SSSR-a teško su patili zbog događaja koji su pokrenuti 1917. godine. U toj zemlji, kao i našoj Hrvatskoj, u ovakvim slučajevima zato uvijek treba prizvati izreku čuvenog antikomunista Adama Michnika: “Od komunista gori su samo antikomunisti” – ili bivši komunisti koji se peru.

A takvih je jako mnogo bilo 1989-1990. godine kada su ‘komunističke utvrde’ padale kao papirnate kule od karata, pred gorljivom željom potlačenih naroda za slobodom od ‘crvenih buržuja’.

Onima koji danas ne misle otići u Vijetnam, Kubu ili Sjevernu Koreju, recidive i žive fosile zločinačkog komunizma u različitim varijantama, SSSR je samo – prošlost. A onima koji su živjeli i preživjeli veliku državu-logor imenom SSSR: torture, mučenja, progone, zabrane, gulage i masovna ubojstva ostaju – mučna  i nadasve traumatična sjećanja.

Sjećanja koje Zapad niti danas cijeni niti ispravno valorizira jer je bio pošteđen tih strahovtih patnji. Dapače, stječe se dojam da Zapad i danas salonski mudruje i intelektualizira s pitanjima tipa: je li veće zlo nacizam ili komunizam, te ima li komunistička ideja u sebi čak i dobra? Oni koji su prošli mučilišta i države-logore, koji su preživjeli dikatrote kao Staljin, Mao-Ce-Tung, Pol Pot, Honecker, Castro ili Tito, ovakve razgovore s gnušanjem odbijaju i zahtijevaju – javnu osudu komunizma na onoj razini na kojoj je osuđena i druga varijanta socijalizma – njemački nacionalsocijalizam.

Dakle, cilj komunista bio je ne samo ovladati susjednim državama Rusije, što su i uspjeli nakon Oktobarske revolucije, već i čitavom Europom, pa i svijetom. Nakon Drugog svjetskog rata uspjeli su ovladati strateškim europskim koridirom od Baltika do Jadrana (“željezna zavjesa”) i došli na sama vrata Zapadne Europe

Poljska, Mađarska, Češka, Hrvatska, Ukrajina, Slovenija, Slovačka, Srbija, Albanija, Litva, Letonija, Estonija, Rumunjska, Bugarska, Bjelorusija i drugi dugo su stenjali su pod terorom, mučenjima i ubijanjima “crvenih revolucionara” i njihovog terora koji je trajao desetke godina. Komunističke revolucije prenijele su se iz Europe i na druge kontitente u Afriku, Aziju, Južnu i Srednju Ameriku, Kinu, te je u jednom trenutku komunizam vladao sa više od pola svijeta kao – globalno zlo neviđeno u povijesti svijeta.

Božjom providnošću i želji slobodoljubivih naroda da se oslobode strašnog “crvenog terora”, nakom desetaka milijuna žrtava od Kine do Amerike – komunizam je počeo propadati.

Ali njegove ideje u različitim varijantama, od soft verzija do radiklanih ljevičara boljševičkog tipa, i danas žive, nažalost, u glavama mnogih ideologiziranih kojima povijest patnje i terora – nije učiteljica života.

Zato kada se u Hrvatskoj govori o inkriminiramom znakovlju mora se znati da je komunistička petokraka je uz, nacističku svastiku, najozloglašeniji zločinački simbol pod kojim su učinjeni genocidi, democidi, ideološka smaknuća, etnička čišćena i progoni čitavih naroda. Poptuno su gušene i zatirane ljudske i građanske slobode, te sprovođen neviđeni nadzor nad ljudima kakav nije postojao niti u Hitlerovoj Njemačkoj.