Dobra stvar bila je u tome što je Napoleonov mlađi brat – Lucien Bonaparte – bio upravo tada predsjedavajući parlamenta (nazivanog “Vijeće pet stotina”).
Lucien je vojsci naredio da iz dvorane izbaci zastupnike koji su se protivili Napoleonu.
Na današnji dan 1799. došao je u Francuskoj na vlast Napoleon Bonaparte. Bio je to poznati datum 18. Brumairea po Francuskom revolucionarnom kalendaru. Naime, za vrijeme Revolucije ukinut je gregorijanski kalendar i uveden novi, u kojem su mjeseci imali svi točno po 30 dana i nosili su imena po prirodnim pojavama. Tako je mjesec Brumaire nosio ime po magli (francuski “brume”), koja je karakteristična za ovo doba godine.
Napoleon se ranije te godine nalazio u dalekom Egiptu, u svojstvu zapovjednika francuske revolucionarne vojne ekspedicije. Imao je čin generala i bilo mu je svega 29 godina.
Početkom godine provalio je s vojskom iz Egipta u Palestinu, sve do Kristovog rodnog kraja u Galileji. Francuska vojska zauzela je čak i Nazaret, rodno mjesto Isusa Krista. Na poznatom brdu Tabor pobijedili su tursku vojsku, no nisu uspjeli zauzeti utvrđeni grad Akru, pa su se na kraju vratili u Egipat.
Iz Egipta je krajem ljeta te godine Napoleon zaplovio natrag u Francusku. U toj je zemlji tada vladao tzv. Direktorij, koji je postajao narodu sve omraženiji. Naime, Direktorij je bila specifična vlada od pet direktora. Njih petorica dijelili su izvršnu vlast. Međutim, kako je državna blagajna osiromašila, direktori su postali nepopularni i vlast im je bila pred rušenjem.
U tom trenutku došao je general Napoleon u Francusku. Tamo je bio popularan zbog svojih vojnih pobjeda u Egiptu. Napoleon je odlučio srušiti Direktorij i sam preuzeti vlast. Puč je već prije bio isplanirao jedan od pet direktora – Abbé Sieyès – koji je želio sam sebe postaviti na čelo vlade. Međutim, kad je Sieyès vidio koliko je Napoleon popularan i moćan, odlučio se udružiti s njim. I drugi direktor – Ducos – pristao je uz njih.
Na današnji dan Sieyès i Ducos isposlovali su da Napoleonu bude povjereno zapovjedništvo nad vojskom koja je osiguravala državna tijela. Zatim su dali ostavke na svoje pozicije direktora, a lukavi Talleyrand (kasniji Napoleonov ministar vanjskih poslova) nagovorio je i trećeg direktora Barrasa da dade ostavku, zaprijetivši mu vojnom silom.
Budući da su trojica od pet direktora dali ostavke, vlada Direktorija je praktički prestala postojati. Preostala dva direktora bila su jakobinci i grčevito su se držali svojih položaja. Ipak, Napoleonov saveznik – general Moreau – dao ih je uhititi. Napoleonu je još preostalo samo obračunati se s parlamentom. Dobra stvar bila je u tome što je Napoleonov mlađi brat – Lucien Bonaparte – bio upravo tada predsjedavajući parlamenta (nazivanog “Vijeće pet stotina”). Lucien je vojsci naredio da iz dvorane izbaci zastupnike koji su se protivili Napoleonu.
Nova izvršna vlast povjerena je trojici konzula (tzv. Konzulat). Prvim konzulom postao je, dakako, Napoleon, a ostala dvojica bili su prijašnji direktori Sieyès i Ducos. Zapravo je Napoleon imao vlast, dok su ostala dvojica bila u sjeni i služila su samo za davanje privida o podjeli vlasti.
