Zapad se suočava s dubokom krizom slobode. Ljudski je napredak onemogućen nadolazećim urušavanjem civilnog društva i ortačkim kapitalizmom te kulturnim ortaštvom. Argumenti prirodnog zakona, koji poštuju prava i dužnosti, pružaju bolji okvir za shvaćanje ekonomske slobode nego prirodna prava ili utilitaristički argumenti; pojam socijalne pravde prema prirodnom zakonu priznaje ulogu države u ekonomskoj pravdi, ali također zahtijeva da se poštuje odgovarajući autoritet društva. Globalizacija i nove tehnologije samo su dio problema. Rješenje krize zahtijeva bolje intelektualne temelje slobode te obnovljeno opće shvaćanje toga kako ljudski napredak izgleda.
Ovo je predavanje održano na nacionalnom Predavanju Calihan 1. prosinca 2016. u Londonu, na konferenciji koju je sponzirorao Institut Acton, o „Krizi slobode na Zapadu”, na kojoj je dr. sc. Anderson primio Nagradu Michael Novak za „izvanredan istraživački rad vezan uz odnos religije, ekonomske slobode i slobodnog i čestitog društva”.
Svako predavanje o krizi slobode na Zapadu suočava se s barem jednim ozbiljnim ograničenjem: vremenom. Znam da je vremena malo, kao i slobode, jer je kriza slobode na Zapadu široko rasprostranjena, višeslojna i dublje ukorijenjena nego što to pokazuju mnoge naše političke krilatice.
Prolaz kroz osiguranje u zračnoj luci na putu do ove konferencije bio mi je podsjetnik na prijetnju koju radikalni islamski terorizam predstavlja za slobodu. Bankrotirane zemlje kao što je Grčka i propadajući gradovi kao što je Detroit jasni su primjeri uloge koju vladin dug igra u ograničavanju slobode za nas i našu djecu. Vlasti koje kontroliraju više aspekata naših života, često kroz birokrate bez odgovornosti, bila to Europska unija, Ujedinjeni narodi ili Ministarstvo za zdravlje i ljudske resurse SAD-a, također ugrožavaju našu slobodu.
Ne moram više trošiti vrijeme na ove probleme, budući da se radi o primjerima koje se često navodi u raspravama kao što je ova.
Mnogi zapadnjaci osjećaju da je sustav ustremljen protiv njih; da elite preziru vrijednosti običnih ljudi; da nas politička korektnost sprečava da imenujemo svoje neprijatelje, a time i da se protiv njih borimo; da su tehnokrati u Bruxelessu, Ženevi ili Washingtonu lukaviji; i da nam je potrebna radikalna promjena kako bismo vratili stvari na njihovo mjesto. Dovoljno je sjetiti se potpore Brexitu i Donaldu Trumpu.
Ovi izvori problema dio su standardnih ekonomskih, političkih i sigurnosnih prijetnji slobodi, ali ispod svih njih nalazi se veća prijetnja s dubljim korijenima: antropološka i duhovna kriza.
Pogledajte prazne klupe i klecala, crkve zapadne Europe pretvorene u muzeje ili džamije, američke crkve gotovo svedene na društvene klubove i zborove. Pogledajte opioide i druge epidemije u Americi. Pogledajte do sada nezabilježen broj muškaraca koji jednostavno odlaze s tržišta rada i slične do sada nezabilježene stope raspada obitelji, izvanbračnog rađanja i razvoda. Pogledajmo široko rasprostranjeno vjerovanje da ne postoji nikakva istina, pogotovo ne moralna istina.
Najdublja je kriza Zapada, kako je ja vidim, kriza moralne slobode. Slobodu se danas shvaća kao ravnodušnost – slobodu od ograničenja. Ali ispravno je shvaćena sloboda sloboda za nešto – sloboda za izvrsnost.
Nekoć smo znali da je najvažnija sloboda ona od ropstva grijehu, sloboda za vrlinu. Ovo je vjerovanje nekoć bilo rašireno – i očito – među grčkim i rimskim filozofima, kao i židovskim i kršćanskim teolozima. Sada se ono čini neshvatljivim zapadnom čovjeku, koji ne može čak ni shvatiti pojam ropstva strastima, našim neobuzdanim apetitima. Više ne znamo ono što je Zapad nekoć znao: da je najvažnija sloboda sloboda za izvrsnost, sloboda da živimo u skladu s istinom.
U vremenu koje nam je preostalo želio bih istražiti upravo gubitak ovog uvjerenja i kako se on isprepliće s češće isticanim problemima slobode.
Dopustite da vam dam predodžbu o onome što slijedi. Prva je polovica mog predavanja kritička, a druga je konstruktivna. Svaka se polovica sastoji od tri dijela. Tako ću u kritičkom dijelu govoriti o izazovima slobodi u smislu loših intelektualnih obrana ekonomske slobode, o propadajućim zajednicama i ortaštvu. U konstruktivnom ću dijelu govoriti o objašnjenjima ekonomske slobode i socijalne pravde koja proizlaze iz prirodnog zakona te završiti nekim razmišljanjima o antropologiji i vrlini.
Loše intelektualne obrane ekonomske slobode
Započet ću s intelektualnim izazovima slobodi. Loše obrane slobode u kojima se zanemaruje da je ona sloboda za nešto, omogućavaju ljudima da potkopavaju slobodu i zanemaruju njenu važnost. To je naročito važno u slučaju ekonomske slobode.
Razmotrimo nedavne izbore u Sjedinjenim Državama. Posljednja tri preostala kandidata – Donald Trump, Hillary Clinton i Bernie Sanders, jedva su obratili pažnju na važnost ekonomske slobode. To je djelomično posljedica slabih intelektualnih argumenata u korist sloboda tržišta koje se tradicionalno nude, od kojih su dvije najvažnije neki oblik lockeovskog samovlasništva prirodnog prava i neki oblik utilitarizma.
Argument prirodnih prava. Dopustite mi da pojednostavim stvari radi retoričkog efekta. Prvi način obrane ekonomske slobode ide otprilike ovako: Ekonomska je sloboda zahtjev za pravdom. To je to.
Tu se sloboda uzima kao početna točka, a ekonomska se sloboda uključuje u aksiom. Sam je Locke pokušao dati temelj samovlasništvu, ali su se drugi, shvativši za to u konačnici nije ostvarivo, zadovoljili time da brane ono što je jedan znanstvenik nazvao „prirodnim pravima bez temelja.” Drugim riječima, kod takvih se argumenata jednostavno uzima zdravo za gotovo da ljudska bića imaju neograničeno, bezuvjetno prirodno pravo na ekonomsku slobodu.
Ovaj je argument manjkav iz barem dva razloga. Prvo, on nije točan. Ekonomska sloboda, kao i sloboda općenito, nije intrinzično dobro. Ona je instrumentalno dobro u službi intrinzičnih dobara. Stoga su prava na ekonomsku slobodu utemeljena i na ograničenim zahtjevima pravde i na općem dobru, ispravno shvaćenima. Stvarna prava na ekonomsku slobodu koja posjedujemo ograničena su, a ne neograničena; uvjetovana, a ne bezuvjetna. Argument kojim se tvrdi da je svako oporezivanje krađa, primjerice, naprosto nastoji dokazati previše toga. I naravno, nijedan argument u korist prirodnih prava bez temelja nije uspio objasniti zašto itko ima dužnost poštovati prirodna prava.
Drugo, ne samo da ovaj argument nije točan, on nije ni uvjerljiv, a naročito je neuvjerljiv upravo u aspektima u kojima je netočan. Drugim riječima, ljudima nije uvjerljivo da postoji prirodno pravo na ekonomsku slobodu čak i kada poštovanje takvog prava uzrokuje očitu štetu, bilo za čitavo društvo ili za određenu zajednicu. „Ekonomska je sloboda prirodno pravo” prilično je slab argument za nekoga tko vjeruje da je tržište krivo za problem njegove zajednice. Pogledajmo samo podršku Trumpu i Sandersu.
Ova reakcija odražava uvid da bi ekonomska sloboda trebala služiti ljudskom dobru, a ne obrnuto. Stoga, ako – a ovo je važan ako – ekonomska sloboda doista stvara loše ishode za zajednice, to bi nas trebalo navesti da zastanemo i zamislimo se o svojoj obrani iste. Trebalo bi nas potaknuti da se zapitamo je li određena shema obrane slobode otišla krivim putem ili bi je treabalo uvjetovati, usmjeriti ili na neki način nadomjestiti.
Argument utilitarizma. Argument utilitarizma u korist ekonomske slobode pati od sličnih nedostataka. Trenutno možemo staviti na stranu činjenicu da je utilitarizam, kao i svi oblici konzekvencijalizma, strogo govoreći, intelektualno nekoherentan. On nam govori da slijedimo najviše dobro, kao da se sva dobra nalaze na istoj ljestvici te su stoga lako usporediva.
Čak i kada bismo imali saznanje o svim posljedicama svojih postupaka, što ne možemo imati, ne postoji način da odredimo koliko knjiga vrijedi jednako kao koliko umjetničkih djela, u uposredbi s koliko trenutaka kontemplacije božanskog ili koliko spravica proizvedenih u tvornici.
Naravno, sam konzekvencijalizam ne pruža nikakav standard za ono što bi vrijedilo kao dobar ishod, zato ga tako često prati čisto zadovoljenje sklonosti ili hedonizam. Ali u pokvarenoj kulturi nema razloga misliti da je zadovoljenje bilo koje sklonosti zapravo dobro ili da ljudi uživaju u pravim stvarima, u istinskim dobrima.
Podređujući najosnovnije interese pojedinca nejasnoj viziji kolektivnog dobra, konzekvencijalizam svodi ideju osnovnih prava na apsurd. Zato konzekvencijalistički argument u konačnici pate od istih dvaju nedostataka kao i pristup prirodnih prava bez temelja: niti su istiniti, niti su uvjerljivi.
Činjenica da će određeni ekonomski poredak općenito i dugoročno dovesti do najvećeg dobra za najveći broj ljudi ne govori ništa o pravdi ili nepravdi toga da određene zajednice plaćaju cijenu, ili da se njihovo dobro žrtvuje u svrhu ostvarenja društvenih ciljeva, a upravo je to razlog što ovaj argument nije uvjerljiv. Činjenica da će određena tržišna politika podići BDP slaba je utjeha ljudima koji vjeruju da će njihov grad ili način života biti uništeni. Ako neke skupine ljudi sustavno i neproporcionalno plaćaju cijenu kreativne destrukcije, nemojmo biti iznenađeni što gubitnici zamjeraju pobjednicima. Opet, sjetimo se potpore Trumpu i Sandersu.
Kada bi način života više klase bio taj koji je ugrožen globalizmom, imigracijskom politikom otvorenih granica i robotskim tehnologijama koje štede na radu, ne bi bio potreban jedan Brexit ili Trumpova pobjeda prije no što bi rogoboreće klase ozbiljno shvatile cijenu takvih inovacija i načina na koji se one raspoređuju. To ne znači da bi politike koje su predložili Trump ili Sanders riješile te probleme. To jednostavno znači da kriza slobode na Zapadu leži u nekim od dominantnih vizija slobode, u temeljima slobode te stoga u adekvatnom opsegu slobode. Argumenti u korist ekonomske slobode utemeljeni na aksiomatskim prirodnim pravima i utilitarističkim teorijama krivo shvaćaju probleme i nisu uvjerljivi, a neuspjeh ovih dominantnih objašnjenja pridonosi reakciji javnosti protiv ekonomskih sloboda.
Učinci propadanja civilnog društva na ljudski napredak
Naravno, loši intelektualni argumenti nisu jedini krivac: krivac je i propalo civilno društvo.
Michael Novak bio je posve u pravu rekavši kako slobodno društvo zahtijeva i slobodne ekonomije i slobodne politike, ali također i čvrste moralne kulture kao oslonac za ekonomske i političke poretke.
Zašto se toliki vlasnici malih poduzeća žale kako je teško naći pouzdane radnike—ljude koji će svakog dana doći na radno mjesto i doista raditi svoj posao? Zašto se tolike vlade nalaze na rubu bankrota zbog širenja povlastica koje je izmaklo kontroli? Slom kulture djelomični je krivac za naš politički nered i ekonomske izazove.
Stoga nisu samo ideje te koje nešto znače. Kriza slobode na Zapadu nije tek stvar manjkavih argumenata u obranu slobode. To je također kriza stvarnog društva, kriza zajednice i solidarnosti, kriza istine i vrline. Ovo je važno iz barem dva razloga. Ponajprije, općenito govoreći, jako civilno društvo nužno je za ograničenje vlasti te time za slobodu. Jake obitelji i vjerske zajednice ograničavaju vlast države i omogućavaju slobodu i samovlast. Obitelji i vjerske zajednice prve su koje stvaraju i potom odgajaju novu generaciju ekonomski produktivnih članova društva koji poštuju zakon.
Svima su nam potrebne nevladine, netržišne institucije kako bi stvorile ljude koji mogu napredovati u slobodnom društvu, ljude koji imaju navike srca i uma s kojima mogu napredovati u okolnostima slobode. Kada se to ne dogodi, kada se obitelji ne oforme ili se prerano raspadnu, kada građani ne prime obrazovanje i moralno oblikovanje u stvarnim ljudskim vrlinama, tada socijalna skrb eksplodira, a nezaposlenost raste. Tada smo svjedoci porasta kriminala, ovisnosti o drogi, djece bez očeva, i vojske drugih društvenih nedaća. Na taj se način istovremeno stvaraju ljudi koji ne mogu napredovati i vlada koja nastoji reagirati, ali često učini stvari još gorima.
Drugo, jako civilno društvo naročito pomaže ljudima prebroditi teškoće svojstvene našem sadašnjem trenutku u ekonomskoj povijesti Zapada. Globalizacija, slobodna trgovina i nove tehnologije mogu se najbolje upotrijebiti za dobro kada su institucije našeg civilnog društva jake. U prošlosti su jake vjerske zajednice i moralne tradicije možda pružale smjernice o tome kako razmišljati o najboljoj upotrebi novih tehnologija. Računalna i digitalna revolucija bile su i blagoslov i prokletstvo, ali naročito smo slabo pripremljeni kako bismo te tehnologije stavili u službu dobra – istinske slobode – jer ne znamo čak ni kako razmišljati o njima, budući da nam nedostaju jake zajednice utemeljene na vrlinama.
Također nam nedostaju mreže potpore – obitelji, cehovi, nepolitičke udruge, bratske organizacije, – kako bi pomogle ljudima prebroditi krizu globalizacije. Ako su koristi i tereti globalizacije neravnomjerno raspoređeni, oni na gubitničkoj strani naročito su loše opremljeni da se s njome nose, jer su njihove zajednice u ruševinama. Slabo civilno društvo otežava ljudima prijelaz iz ekonomije utemeljene na radu na informatičku ekonomiju. Dodajmo tome našu klasnu podjelu na temelju braka – između onih koji su rođeni i odgojeni s mamom i tatom, sa svim razvojnim prednostima koje to donosi, i onih koji nisu – i ne treba nas čuditi što se mnogi ljudi na Zapadu osjećaju veću ekonomsku nesigurnost nego ikada do sada. Nemamo zajednice koje bi slobodu učinile mogućom.
Ortaštvo
Ispravno svjesni ograničenja pristupa prirodnih prava i utilitarizma i svjedočeći propadanju kulture i slabljenju civilnog društva, neki mislioci prebrzo svaljuju krivnju na same ekonomske i političke slobode, krive liberalizam ili kapitalizam. Ali ako kritizirate moderne zapadnoeuropske političko-ekonomske sustave ili modernu Ameriku, ne kritizirate klasični liberalizam ili slobodne ekonomije – jer zapadna Europa i Amerika nemaju ekonomije slobodnog tržišta ili politike klasičnog liberalizma.
Mnoge od kritika usmjerenih protiv slobodnih tržišta zapravo su usmjerene protiv nečeg upravo suprotnog: ortačkog kapitalizma, sporazuma velikih poduzeća i velikih vlada, koje često pomažu i potiču veliki mediji, zakon i rad: poduzeća koja su prevelika da bi propala, koja namještaju ekonomski sustav u svoju korist, unajmljuju najbolje lobiste kako bi naveli vladu da regulira industriju u njihovu korist, kako bi stvorili zapreke konkurenciji i novopridošlima, kako bi oslabili tržište rada. Ortaštvo se događa gdje god ove skupine surađuju kako bi namjestile sustav protiv malog čovjeka i novopridošlog, kada izlaze izvan transparentnih normalnih metoda djelovanja kako bi dobili rezultat koji im ide u korist na račun općeg dobra.
U ekonomskoj sferi ovo možete vidjeti kada velike korporacije navedu vlade da stvore gomilu propisa u kojima se samo oni znaju snalaziti (i iz kojih su često izuzeti), koje onemogućuju manjim, lokalnijim tvrtkama da im postanu konkurencija. Također to možete vidjeti u sindikatima nastavnika i školama koje vode vlasti koji stvaraju kriterije za licence koji onemogućavaju novim nastavnicima da se pridruže radnoj snazi i u monopolima lokalnih vlasti koje onemogućuju izbor škole.
Primjer obrazovanja brzo nas dovodi do još jednog oblika ortaštva, koji sam nazvao kulturnim ortaštvom. Kulturno se ortaštvo pojavljuje kada se „veliki” udružuju kako bi iskoristili svoj neproporcionalni utjecaj kako bi preoblikovali kulturu nauštrb općeg dobra. To se događa kada elite koriste svoju moć na nedemokratske načine, ne odgovarajući nikome, kako bi običnim ljudima nametnuli društvene promjene. Događa se kada Vrhovni sud redefinira brak ili sasiječe zakone koji štite nerođenu djecu. Događa se kada federalne agencije natjeraju vjernike da plaćaju za pobačaje i za obavljanje operacija prilagodbe spola.
Događa se kada NBA i NCAA, Apple i Salesforce bojkotiraju neku državu jer građani odabiru politiku koja se elitama ne sviđa. Kulturno ortaštvo događa se svaki put kada kulturna ljevica ne može dobiti poštenu raspravu i glas te nametne društvene promjene čistom silom.
Bilo da se radi o ortačkom kapitalizmu ili kulturnom ortaštvu, konzervativisti bi trebali uvidjeti da primarna prijetnja nije voljna razmjena na tržištima, nego vlade koje se miješaju u korist posebnih interesa imućnih; ne klasični liberalni ustavi, nego presude koje remete ustavne postupke. Potpora tržišnim ekonomijama ne bi trebala podrazumijevati potporu poduzetničkoj klasi, a potpora ustavima ne bi trebala podrazumijevati potporu pravničkom aktivizmu i vladavini odvjetnika. Stoga nepravedne prednosti koje ortaštvo stvara možemo riješiti tako da budemo više, a ne manje, vjerni ustavnim principima klasičnog liberalizma.
Naposljetku, slobode tržišta, iako nisu aksiomatske, ipak igraju ulogu u promicanju ljudskog napretka. Sloboda od ugovora i sloboda udruživanja mogu pogodovati stvarnim ljudskim dobrima. Konstitucionalizam, vlade čije su ovlasti kvalitativno i kvantitativno ograničene, odvajanje tih ovlasti, nadzor i usklađivanje, vladavina zakona – i drugi stupovi klasičnog liberalizma – svi pomažu osigurati pravdu i promicati opće dobro. Oni su priznanje, kako je poučavao lord Acron, da moć kvari, a apslutna moć apsolutno kvari. Uzmimo kao primjer što se događa s birokratima koji nikome ne odgovaraju u Ministarstvu zdravlja i ljudskih resursa, ili, kad smo kod toga, u Bruxellesu ili Ženevi. Odatle i Brexit.
Klasični liberalni oblici vlasti stoga nisu jednostavno posljedica liberalne filozofije prosvjetiteljstva. Oni su plod prosvjetiteljske misli zajedno s idejama i idealima klasike, srednjovjekovnom političkom mišlju i tradicijom općeg zakona. Iza osnutka Amerike stoji mnogo više od samog Johna Lockea. To priznaje čak i Thomas Jefferson izjavljujući:
Cilj Deklaracije o neovisnosti nije [bio] otkriti nove principe, ili nove argumente kojih se nitko prije nije sjetio, niti tek izreći ono što nikada prije nije bilo izrečeno, nego staviti pred čovječanstvo zdravorazumsku prirodu predmeta, u toliko jasnim i čvrstim izrazima da zahtijevaju njihov pristanak (…) [Njezina] je svrha bila da bude izraz američkog uma.”
Također je ukazao na „elementarne spise o javnom pravu, kao što su Aristotel, Ciceron, Locke, Sidney, itd.”
Drugi dio predavanja pročitajte sutra.
*dr. sc. Ryan T. Anderson je William E. Simon viši znanstveni suradnik Centra Richarda i Helen DeVos za religiju i civilno društvo gdje predaje Američke principe i javnu politiku, Instituta za obitelj, zajednicu i mogućnosti te Zaklade Heritage.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
