Te politički burne 1971. godine Katolička je Crkva u kolovozu u Mariji Bistrici organizirala veliki Marijanski kongres. Glazbena skupina ‘Žeteoci’, prva koja je u Hrvatskoj kombinirala suvremeni glazbeni izraz s tekstovima posvećenim Bogu, te je godine izvodila pjesmu ‘Majka Marija’, napisanu povodom tog skupa. Autor glazbe i teksta ove duhovne šansone bio je ovaj tjedan preminuli velikan hrvatske glazbe Arsen Dedić, prenosi bitno.net
U srpnju 1971. katolički tjednik Glas Koncila napravio je veliki razgovor s Arsenom Dedićem koji su vodili glavni urednik Živko Kustić i član skupine Žeteoci, vlč. Mijo Gabrić.
U njemu je Dedić progovorio o razlozima zbog kojih se odlučio raditi pjesmu o Mariji, o svom odnosu prema kršćanskoj vjeri i korištenju njezinih simbola u svojoj umjetnosti, o ulozi religioznog u svom intelektualnom formiranju, ali i problemima koje je imao s komunistima zbog spominjanja Isusa Krista u svojim pjesmama.
Glas Koncila je na svojim internetskim stranicama ovih dana ponovno objavio taj, možemo bez pretjerivanja napisati, antologijski razgovor. Ne zaboravimo, on se vodio usred političkih previranja koja su se tada događala u Hrvatskoj, a Dedićeva odluka da ga udijeli Glasu Koncila, kao i ona da napiše pjesmu s katoličkim motivima, puno govori o njegovoj umjetničkoj, intelektualnoj i ljudskoj hrabrosti u tim vremenima.
Upitan tako zašto se odlučio na pisanje pjesme ‘Majka Marija’, Dedić odgovara kako se „želio baviti žanrom duhovne šansone, koja u svijetu odavno postoji“:
„Međutim, nije to bio lak zadatak, jer tu treba određeno teološko znanje….No, mislio sam da neću pogriješiti ako svemu tome pristupim kao pjesnik humanist. Mene je u prvom redu zanimalo da ja bez ikakvih sugestija izrazim vlastito viđenje, svoju pjesničku viziju Majke Božje. Pjesnička misao koju sam izrazio u pjesmi bila je takva: ja sam zapravo opisivao jednu majku s Juga, iz našega kamenjara, koja bi mogla biti i moja majka…Ja sam prvenstveno imao pred očima svoju majku….“, rekao je tada Dedić, dodajući kako ga je tema potakla na razmišljanja o stvarima o kojima prije nije razmišljao:
„I tako sam ja stao, pomalo amaterski, razmišljati: ako je Bog mogao prvu ženu stvoriti ‘iz rebra Adamova’, ako je tako svemoćan, on je mogao i svoga ljudskoga Sina stvorili nekim od tih putova koji su u njegovoj moći. Ali, ako je on odlučio da majka njegova djeteta, Sina Božjega, bude žena postojeća, da žena sa Zemlje rodi njegovo dijete, znači da je vrijednost te žene takva da ona može biti dostojna majka Božjega Sina. Ja sam krenuo tim smjerom, naglašavajući u pjesmi misao da svaka prava čestita žena, naša žena – prvenstveno sam mislio na žene s Juga, jer sam u cijelom svom stvaranju povezan s Jugom – može biti dostojna majka koja će rađati Božju djecu“.
Upitan koliko su mu u rađenju pjesme pomogle uspomene iz djetinjstva, Dedić je progovorio o svojoj majci, požrtvovnoj ženi koja je „sama izborila sve u životu, za obitelj, za djecu“ i koja mu je bila neposredno nadahnuće.
„Također je ostao u meni zvuk crkvenoga pjevanja iz djetinjstva. Slušao sam to pjevanje u obje crkve – jer meni je otac pravoslavac, a majka katolkinja… Jedanput mi je Silvije Bombardelli, kompozitor, slušajući moj recital pjesama u Splitu, rekao: Vi biste se trebali dobro naslušati gregorijanskoga korala, ondje biste našli mnogo svoje autorske inspiracije. A ja sam i ne znajući upio u sebe mnogo toga zvuka u čitavom djetinjstvu. Cio moj glazbeni način predavanja, osobito na početku moje karijere, pomalo je retorički, te su mi više puta rekli: ‘Mali, ti pivaš ka pop!’, rekao je tada Dedić.
Nakon pitanja u kojem novinari Glasa Koncila sugeriraju da se Dedić sada autorski vraća ‘u svijet vjerskih misli i pojmova’, glazbenik odgovara:
“Jedina politika kojoj može umjetnik služiti – to je humanost u svakom pogledu. Ljubav za čovjeka u svim pravcima: za ženu, za majku, za roditelje, za prijatelja, za dijete, za ljude, za domovinu, za grad. Prema tome: meni ništa ne može biti nedostupno, može se u meni probuditi, postati mi jasno i zanimljivo sve, svaki oblik ljudske djelatnosti i misli koja je u osnovi humana. A ovo je sigurno jedan od tih oblika“, rekao je Dedić misleći na kršćanstvo.
Razgovor je tada došao na pjesme Arsena Dedića u kojima je spominjao Isusa i Svetog Nikolu i zbog kojih je u drugoj polovici 1950-ih imao problema s komunističkim vlastima. Glazbenik i pjesnik se prisjetio tih vremena.
„To što sam spomenuo Gospodina Isukrsta može se, u dobrom smislu shvatiti i kao tehnički izraz, kao poetski simbol….Bilo je neko vrijeme dovoljno nešto takva u pjesmi spomenuti da budeš proskribiran i da snosiš odgovornost. Ja sam se za pjesme više puta nadahnjivao djelima jedne vrste samoučnog slikarstva koje se njeguje na Jugu. Riječ je o zavjetnim slikama: brodovi u neveri koji se spašavaju zagovorom svetoga Nikole zaštitnika pomoraca. Za njih je sveti Nikola bio znak spasa…Htio sam izraziti ljudsku sudbinu, ljudsko spašavanje iz svakodnevnih oluja života. Htio sam da moja pjesma ima tragiku, snagu i simboliku jedne takve stare zavjetne slike. I to mi je pribavilo određene neugodnosti“, rekao je Dedić u razgovoru iz 1971.
Nakon što su Kustić i Gabrić rekli kako im se „učinilo da je glavna misao one pjesme u kojoj se Dedić obraćao Isukrstu naglašavanje ljudske slobode“, pjesnik je odgovorio: „Da, baš tako. Da ostane čovjek sa svim svojim sposobnostima. Tu je njegova moć u nemoći, širina u ograničenosti. Zato je pjevam Isukrstu da mi je on dao mogućnost da se pomalo oslobađam te svoje muke, a nije mi dao da se te muke odjednom oslobodim, sasvim l zauvijek. Onda bih prestao biti čovjek“.
Dedić, kao umjetnik koji je odrastao u religioznom ozračju, progovorio je i o ‘procesu ateizacije’ koji je nametnuo komunistički režim.
„U mome razvitku nikada nije bilo prisile. Ja sam u svojoj majci vidio vjeru u nešto bolje, što je za nju značila Crkva. Kako je ona vjerovala, i ja sam vjerovao u tu mogućnost za pokazivanje i potvrđivanje nečega boljega. Taj religiozni osjećaj koji se neminovno, osobito u našim južnim krajevima, stekne već u djetinjstvu, za mene je prvenstveno značio neki osjećaj familijarnosti, obiteljske povezanosti…“, rekao je umjetnik, dodajući kako je uvijek bio imun na predstavljanje religije kao nečega „reakcionarnog“.
„ Zato sam valjda onako mirno unosio vjerske izraze i simbole u pjesme u godinama kad se to nije podnosilo. Kao da jednostavno nisam bio svjestan neke opasnosti“, ispričao je Dedić te dodao kako su problemi koje je imao učinili da to bude njegov „prvi sukob s praktičnom stvarnosti“, te da se „obeshrabrio“, ali nakratko.
„Do tada sam mislio da je život san. A sad ponovno mislim da je život san“, rekao je i pojasnio što mu je vratilo optimizam.
„Vjera da su ljudi ipak onakvi kakve ih ja imam u srcu. Da u jednom trenutku može biti zabuna i zabluda i grubosti, ali da čovjek mora doći na svoje. Da ljepota, pravda, istina, moraju opet zasjati“.
Cijeli razgovor u Glasu Koncila pročitajte ovdje (str. 1 – str. 2).
Poslušajte pjesmu ‘Marija Majka’.
Tekst
Zemlje i neba ona je spona
Do vrata snova kao vojnik.
Skromno je svjetlo njenog doma
Za lađe naše svjetionik.
Toplinom puni zimska gnijezda
Ona je vrelo u kamenjaru.
Noćas u ležaj tvrdi pada
A mjesto joj je na oltaru.
Takva je bila sudbina njena,
Marija majka, Marija žena.
Nju nađe mač što mene traži
U led i oganj za nas je išla.
Po sto je srca dala svakom
A nju je sreća zaobišla.
U teškom ratu i bez kraja
Na pustom tlu gdje nema smjera.
Jedini put sve mu je dala
Njezina ljubav, njezina vjera.
Ona kroz veći pakao prođe
Ali pred nebom ostane čista.
A samo je obična majka puka
Tvoja i moja sasvim ista.
Slaba su za nju sva iskušenja
Život od jada i gorčina.
Videć je tako i Bog je htio
Neka mu ona rodi Sina.
Takva je bila sudbina njena,
Marija majka, Marija žena.
