Danas obilježavamo Dan hrvatske knjige u spomen na Marka Marulića koji je 22. travnja 1501. godine dovršio „Juditu“. Povodom toga razgovarali smo s našom književnicom Tanjom Belobrajdić. Piše i poeziju i prozu, a u svojim djelima često progovara o temi Domovinskog rata u kojemu je i sama sudjelovala. Belobrajdić je za Narod.hr istaknula da je jedan od većih problema što izdavači rijetko odabiru nove i nepoznate pisce te da se i u književnosti, kao i u ostalomu, osjeti politička podjela.
Narod.hr: Kako je uopće biti književnik u Hrvatskoj?
Tanja Belobrajdić: Suvremena hrvatska književnost ima puno dobrih i kvalitetnih književnika i ljestvica je podignuta visoko. Biti književnik, općenito, nije lako. Stalno morate održavati kontinuitet pisanja, izdavanja i promocija. To je osobito teško ako nemate medijsku vidljivost. Popularnost i potražnju uveliko određuje naklonost medija – gostovanja u televizijskim i radijskim emisijama, intervjui, najave, top ljestvice, stvarne ili sponzorirane. Čak i loša kritika privlači pozornost jer budi znatiželju da osobno provjerimo je li to doista tako. Ignoriranje je najgora opcija. Ipak, unatoč svemu, i dalje sam čvrsto uvjerena kako će stvarno dobra knjiga pronaći svoj put do čitatelja, na ovaj ili onaj način.
Narod.hr: U svojim djelima pišete o ratu. Cijene li se takve knjige dovoljno ili je taj period još uvijek tabu tema?
Tanja Belobrajdić: Ne bih rekla da je Domovinski rat u književnosti tabu tema, no tema je kojoj kritika pristupa s oprezom, a javnost je gotovo uvijek podijeljena. Mislim da je najveći problem zainteresiranost izdavača za takva djela. Zbog svoje poslovne stabilnosti, izdavačka kuća rijetko odabire novog, nepoznatog pisca, a s druge strane, takve su knjige najčešće iskustvene proze, pa se autor, gotovo u pravilu, upušta u samoizdavaštvo.
Kad sam 2015. tražila izdavača za roman Crni kaput, koji je kao neobjavljeni tekst s mjestom radnje u ratnom Vukovaru bio finalist VBZ-a, nisam ga mogla pronaći. Između ostaloga, urednik jedne renomirane izdavačke kuće, rekao mi je kako je prošlo 20 godina od kraja rata i da je otad napisano i objavljeno jako puno romana s ratnom tematikom te da moj roman ne donosi ništa novo u odnosu na sve te romane. Ipak, dvije godine kasnije, nakon što je napokon tiskan, Crni kaput je dobio dvije nagrade, među kojima je i nagrada Društva hrvatskih književnika za najbolji prvijenac, a reakcije onih koji ga pročitaju raduju me i danas.
Narod.hr: Imamo li uopće dovoljno dobrih djela koja opisuju uspomenu na ovo razdoblje? Kako zainteresirati mlade za te teme?
Tanja Belobrajdić: Postoje knjige koje su doista živi svjedoci vremena, poput „Glasom protiv topova“ Alenke Mirković ili “Grad tisuću istina“ Drage Maksimovića, a ima ih još, neka se ne uvrijedi netko koga nisam spomenula. Međutim, u vrhunske knjige ove tematike, neizostavno se mora uvrstiti “Kratki izlet” Ratka Cvetnića. Za ovu temu, rekla bih, kao što kažemo za odgoj, općenito, sve polazi ‘iz kuće’. Ako se u obitelji tema Domovinskog rata potpuno ignorira ili ju se negativno prezentira, uz sve ono što mlade danas okupira ili im se putem medija nameće kao imperativ, teško će sami promišljati o nečemu što se događalo prije njihovoga rođenja.
Na škole se tu puno ne oslanjam jer je satnica za obrađivanje Domovinskog rata sramno mala, ali nada su profesori, entuzijasti i domoljubi, a ima ih, doista ih ima. Nažalost, ono što bi mlade najviše moglo zainteresirati su filmovi i serije, ali do sad, na tom polju, nismo se baš iskazali, osim u dokumentarcima, od koji su neki stvarno vrhunski. Porazno je za izgovoriti kako prvo trebamo motivirati stare, odnosno one koji u tom smislu imaju moć nešto napraviti, da bismo imali čime zainteresirati mlade.
Narod.hr: Osobno mi je uvijek zanimljiv način na koji autori pišu djela, kako se uopće odluče na to. Teme o kojima pišete su, možemo reći, teške. Kako ste se odlučili na pisanje, kako teče proces nastajanja djela, i odakle crpite snagu?
Tanja Belobrajdić: Svaka ratna priča je teška tema, kao što su teške sve teme koje obrađuju bilo koji oblik ljudskog stradavanja. Vjerujem kako bih, da sam se nekada prije aktivno bavila pisanjem i temom rata, moj pristup bio drugačiji. Koliko god mi to htjeli priznati ili ne, nitko od nas ne može izbjeći ni kontekst vremena, ni utjecaj životnih situacija u kojima smo se nalazili. Proživljeno nas oblikuje, na bolje ili na gore. Nadam se kako je sve ono što sam prošla, doživjela i vidjela, od mene napravilo boljeg čovjeka.
>Belobrajdić: Umjesto kao pobjednici, ponašamo se kao krivci koji se neprestano nekome pravdaju
Vjerujem da sam u svom romanu uspjela prikazati i opisati, uz svu grozotu, lice i naličje rata i svoju beskrajnu privrženost i poštovanje prema braniteljima, posebno mladim ljudima koji su u tenisicama i trapericama, takoreći iz škole i kafića, uzeli pušku i stali u prve redove, ne razmišljajući o tome da će se njihovi životi nepovratno promijeniti ili ugasiti. Pisati o ratu nije lako, barem meni nije, no pisanje je i vid terapije. Neke boli moram staviti na papir, jer, ako ih ne zapišem, vremenom će biti kao da ih nije ni bilo. Snagu crpim iz sudbina onih koji nisu smjeli završiti tako, darujući im, na neki način, sjećanje. Toliko su zaslužili. Onda se opustim uz neke sasvim druge teme. Tako zaliječim rane.
Narod.hr: Pod utjecajem tehnologije knjiga je nekako pala u drugi plan. Kako potaknuti mlade, posebno djecu digitalnog doba na čitanje?
Tanja Belobrajdić: Ljubav prema knjizi kod djece razvijaju roditelji, njihova je uloga velika. Oni prvo moraju čitati djeci, a onda sudjelovati u izboru knjiga koje će djeca čitati samostalno. Naravno, najvažniji utjecaj ima škola. S odrastanjem, mladi imaju neke nove interese, pa ako nastavnik nije zainteresiran za kvalitetnu provjeru pročitanih književnih djela, sasvim je sigurno da će djeca pribjegavati lakšim metodama i čitanjem kratkih sadržaja. Dakle, potreban je kvalitetni balans svih dionika ovog problema.
Narod.hr: Cijene li Hrvati više domaća ili strana djela?
Tanja Belobrajdić: U knjižnicama i čitaonicama, bez ikakve sumnje, strana djela su puno popularnija i daleko se više posuđuju. Ne treba tu biti puno pametan, naše je tržište malo, često se kroz ironiju kaže da imamo više onih koji pišu, negoli onih koji čitaju. Činjenica je kako su, prema statistikama, najčitaniji ljubavni i krimi romani, pa možda i tu treba tražiti uzroke, no oni koji imaju malo veće kriterije, među hrvatskim piscima i djelima, sigurno mogu pronaći prave poslastice. Kod nas je, nažalost, sve politika, pa je tako i u književnosti. Autore trpamo u različite ladice i ako nam se ne sviđa njegova osobnost, automatski prekrižimo i njegovo djelo. Treba izaći iz tih okvira, mogli bismo se vrlo ugodno iznenaditi.
