Što je Papa zaista želio poručiti Apostolskim pismom ‘Misericordia et misera’, jučer predstavljenim u Tiskovnom uredu Svete Stolice? Neka su pitanja izazvala veliku medijsku pozornost. Što je istina?
Jedan od osmorice hrvatskih Misionara milosrđa, profesor na splitskom KBF-u fra Ante Vučković o novome je Papinom pismu za Hrvatski katolički radio rekao da se radi o Papinoj odluci s određenim pravnim posljedicama i dodao: ‘Očito je da se radi o Papinom iskustvu Godine milosrđa, kojom je on, čini se, bio jako pogođen te da je sazrelo nešto što prije godinu dana njemu nije bilo tako jasno. Naime, prije godinu dana htio je imati Misionare milosrđa koji bi kroz godinu dana naviještali da je Bog milosrdan i ljudima koji su najudaljeniji od Crkve i, drugo, da ono što je do sada bilo pridržano biskupu – odrješivanje od grijeha pobačaja – bude dano svim svećenicima do donošenja novih propisa. Iz toga se vidi Papina želja da Božje milosrđe ne bude zatvoreno samo u okvir jedne Godine.’
Posebno je u medijima odjeknula Papina odredba da svećenici i nakon Godine milosrđa mogu i dalje davati odrješenje osobama uključenima u pobačaj. Naš sugovornik naglašava da je povlastica podijeljena svim svećenicima: ‘Misionari milosrđa imaju i neke druge povlastice, poput odrješivanja od grijeha pridržanih Svetoj Stolici, a grijeh pobačaja pridržan je biskupima. Dakle, i jedno i drugo Papa je produžio na neodređeno vrijeme, s time da je, u onome što se tiče Misionara milosrđa, zadužio Papinsko vijeće za promicanje nove evangelizacije da konkretizira kako će njihova služba izgledati ubuduće’, ističe fra Vučković i zaključuje da je Papi stalo da se služba Misionara milosrđa održi u praksi.
U vjerničkoj se javnosti pojavio, međutim, određeni strah da je Papa na određeni način relativizirao težinu pobačaja kao ubojstva nerođenog djeteta. Fra Ante odgovara da to nije baš tako: ‘Naime, pročitate li ovo pismo, vidjet ćete da Papa izravno kaže da je grijeh pobačaja teški grijeh jer se ubija nevino ljudsko biće. Međutim, Papa inzistira da se ni najtežim grijehom ne zatvaraju vrata Božjega milosrđa. Božje milosrđe veće je od bilo kojega ljudskoga grijeha, pa i od ovoga grijeha pobačaja. Dakle, Papi je stalo da stavi naglasak ne na ljudski grijeh, nego na Božje milosrđe. Time se ne relativizira grijeh nego se, dapače, ističe da je grijeh težak, ali da su vrata milosrđa otvorena, ali onome tko traži milosrđe, tko se kaje, tko je shvatio da se tako nešto ne smije raditi i tko se više ne slaže sa svojim pogrešnim odlukama.’
Ako je do sada odrješenje od grijeha pobačaja bilo pridržano biskupima, a sada to mogu podijeliti svi svećenici, nije li to svojevrsni signal da taj grijeh zapravo i nije tako strašan?
Fra Ante naglašava da je potpuno ispravno što je pridržavanjem toga odrješenja biskupima bila naglašena težina grijeha: ‘Međutim, gledaju li se učinci toga propisa, može se dogoditi da se, ukoliko ne može svaki svećenik podijeliti oproštenje, penitenti mogu lako udaljiti od blizine Božje i Njegova milosrđa. Za te ljude, koji više nisu sami u stanju pronaći put, Papa je rekao da treba otvoriti šira vrata, da svatko uspije naći put do Božjega milosrđa.’
Fra Ante Vučković na kraju pojašnjava da je novim Apostolskim pismom mandat Misionarima milosrđa produljen do novih propisa, a o svojoj novoj/staroj službi kaže da je Misionare Papa pozvao na dvije stvari – prvo, kako nekome reći u čemu se sastoji grijeh, kolika je težina grijeha, kako pomoći ljudima koji su ušli u to da razumiju koliko to opterećuje njihov život i život njihovih bližnjih i, drugo, kako tim istim ljudima približiti Božje milosrđe.
