Za potpunije shvaćanje nekog razdoblja obrađenog u određenoj knjizi dobro je podsjetiti i na razdoblja prije i poslije te otkloniti veličanje određenog razdoblja ili pokreta, kao što je to učinjeno u konkretnom slučaju, gdje je ujedno izbjegnut i upad u zamku naslova knjige koji potencijalne čitatelje može odagnati od nakane čitanja.
U povijesnim knjigama zapisi su o razdobljima i pokretima kojih bi se trebalo sramiti cijelo čovječanstvo, ali ono kao skup svih jedinki na Zemlji najvećim dijelom i ne zna gdje su smješteni Hrvatska i Dubrovnik, pa tako i ne bi shvatilo (po)četništvo u hrvatskoj Ateni, kao i ponovni pokušaj stvaranja „Dubrovačke Republike“ u jeku Domovinskog rata 1990-ih godina kao određene „tampon zone“ zacrtane još u nekoj prigušenoj mogućnosti neostvarenosti velikosrpske ideje. Na zemljovidima ex-SFRJ vidljive su isprekidane crtice nekadašnjih „autonomnih pokrajina“ Vojvodine i Kosova, ali takve crtice isprekidane su samo prema ex-SR Srbiji, a ne nekadašnjim ostalim „socijalističkim republikama“, pa se netko može zapitati čemu i komu je bila potrebna „autonomnost“, ako su „pokrajine“ zapravo nominale istog pretendirajućeg nazivnika. Neki srpski znanstvenici pišući o povijesti Makedonije govore o „južnoj Srbiji“ i izbjegavaju makedonsko ime kao da Makedonija i pripadajuće sklavinije nikad nisu postojale još od ranog srednjeg vijeka – to je otprilike kao kad bi danas pisali o Hrvatskoj, a u naslovu stavili „jugoistočna Austrija“. Nažalost, najnovije ime države „Sjeverna Makedonija“ potpuna je nebuloza i imao sam priliku čuti Makedonce u Makedoniji da to pitanje „sjevernosti“ i promjene imena nikad nije trebalo ni biti postavljeno jer se nisu pitali povjesničari i povijesni izvori (dodatna bedastoća bilo je ono englesko „FRY“ /„bivša republika Jugoslavije“/ koje su nadjenuli Makedoniji, a nisu drugim bivšim „republikama“ nekadašnje umjetne državne, sada raspadnute tvorevine).
Nakon svibanjskog prevrata 1903. godine u Srbiji četnička organizacija „Ujedinjenje ili smrt“ („Crna ruka“) pod vodstvom pukovnika generalštaba Vojske Srbije, šefa obavještajne službe srpske vojske i masona Dragutina Dimitrijevića Apisa ubila je srpskog kralja Aleksandra Obrenovića i njegovu ženu Dragu Mašin. „Urotnici su provalili u spavaću sobu kraljevske palače, izboli noževima kralja i kraljicu, odrezali im prste s nakitom i izbacili njihova izmasakrirana tijela kroz prozor palače.“
Cilj organizacije „Ujedinjenje ili smrt“ bilo je ujedinjenje svih „srpskih zemalja“, a na amblemu bila je prikazana bomba, nož, otrov i mrtvačka glava iznad prekriženih kostiju (kasniji je znak kokarda). Masonska loža „Ujedinjenje“ ubrzo je preuzela patronat nad četničkom organizacijom „Ujedinjenje ili smrt“, a koncept masona o stvaranja države Jugoslavije poklapao se sa „bratskim“ i „jedinstvenim“ (očito povijesnim odnosno povijesno zacrtanim) širenjem granica koje će kasnije dobiti konačnu jugoslavensku državnu notu i pozadinu socijalističke inačice na velikosrpski način. (Izvor: http://hu-benedikt.hr/?p=19076. Također vidi: Zoran D. Nenezić, Majski prevrat 1903. i slobodni zidari, Slobodni zidari i „pokret“ Draže Mihailovića, u knjizi: Masoni u Jugoslaviji 1764-1980, Beograd, 1988, str. 240-245, 490. Ustav i poslovnik organizacije „Ujedinjenje ili smrt“ doneseni su u knjizi: Izvori velikosrpske agresije, /grupa autora/, August Cesarec – Školska knjiga, Zagreb, 1991, str. 125-140).
Američki pukovnik William J. Donovan je 23.-25. I. 1941. posjetio Beograd kao posebni predstavnik ministra mornarice Franka Knoxa u iznalaženju načina kako poduprijeti Jugoslaviju u otporu prema njemačkom pritisku, te je bio sklon „britanskom planu za otvaranje balkanskog fronta“. Američki potpukovnik Albert B. Seitz je nekoliko mjeseci 1943. bio američki časnik pridružen britanskoj vojnoj misiji kod Draže Mihailovića, te je Mihailovića okarakterizirao „odmah do Lawrencea od Arabije“ po izvrsnom znanju i umijeću gerilskog ratovanja. Predsjednik Jugoslavenske nacionalne demokratske zajednice dr. Živko Topalović bio je jedan od vodećih ljudi „političkog krila četničkog pokreta“ od siječnja 1944. do pada 1945. godine. Topalovićevi pogledi „na psihološku pozadinu srpskog stanovništva izvan Srbije pomažu objašnjenju četničke terorističke prakse“. (Jozo Tomasevich, Četnici u Drugom svjetskom ratu 1941-1945, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1979, str. 45-46, 162, 170, 232, bilj. 172).
„Tragedija srpstva je u svođenju naroda na skup jednodimenzionalnih nacionalno-pravoslavnih ličnosti. Tom jednom i jedinstvenom narodu potreban je i jedan vožd da ga povede u ‘borbu za slobodu’, zapravo u tešku tragediju. Velikosrpsku ideologiju razrađivala je država sa cijelim državnim aparatom i mnoštvom medijatora (znanstvenici, pravoslavna crkva, učitelji, činovnici itd.), pa je za istaknuti da cijeli taj [četnički] pokret ima korijene u zlokobnoj velikosrpskoj ideji, a da mu je podloga uvijek patrijarhalni živalj. Srpska država je četništvo i [Kraljević] Markov sindrom patrijarhalaca izvanredno iskoristila, a Srpska pravoslavna crkva svjesno ga je poticala. Rudolf Horvat [„Hrvatska na mučilištu“, Zagreb, 1942, pretisak 1992.] zadržava se posebno na događajima 1936. godine i ističe da je hrvatski narod silno zamrzio četnike. Četnici su se pobunili protiv države Hrvatske i to 27. VII. 1941. u Srbu napavši predstavnike ustaške vlasti. Taj se datum slovio kao ‘dan ustanka naroda Hrvatske’, a novi su dokumenti pokazali da se radi o četničkoj pobuni bez sudjelovanja komunista. Prešućuje se npr. činjenica da je židovsko pitanje najdetaljnije riješeno upravo u Srbiji. Antifašizam npr. može značiti nešto napredno, ali kada predstavnici totalitarnog sustava, koji su poslije 1945. podčinili europske narode, prisvoje ovaj termin, on se pretvara u laž koja bi trebala pokazati demokratski karakter sustava koji je po svojim značajkama blizak fašizmu. Jugoslavenski komunizam nije utemeljen samo u marksizmu-lenjinizmu nego su njegovi najjači temelji upravo u plemenskom društvu i palanci.“ (Ivo Rendić Miočević, Zlo velike jetre, Književni krug, Split, 1996, str. 159, 318, 325-326, 333-334, 336).
Dubrovčanin dr. Vlaho Kojaković u brošuri „Borba Jugoslovena za svoj opstanak prije Kosovske bitke“ (Štamparija „Jadran“, Dubrovnik, 1934, str. 1, 3, 16) spomenuo je i Kraljevića Marka, sina kralja Vukašina, koji se „u nevolji pokorio Turcima i plaćao im danak, a poslije Muratove smrti pomagao ih je i vojskom u ratu. Iz svoje prijestolnice Prilepa upravljao je dosta smanjenom državom“. „Narod mu se divio“ jer su mu Turci dopustili „samovoljno vladanje“, „pripovijedali su o njemu i [o]pjevali njegovo junaštvo, koje se u stvari ludo trošilo za tuđe interese“. Zanimljivo je da je Markov susjed „na sjeveru“ bio Vuk Branković spominjan od 1377. kao „gospodar Skoplja“. Marko je poginuo kao turski vazal u boju 1394. godine „protiv vlaškog vojvode Mirče“. Kako nije imao djece, nakon njegove smrti upravu nad njegovom zemljom preuzeli su „sultanovi činovnici“. Tamo je na početku i na kraju brošure navedeno da je „viteški kralj Aleksandar“ i to „našom hrabrom vojskom“ i „bitkom na Kumanovu nakon pet vjekova osvetio Kosovo i ujedinio naš narod“ odnosno „dovršio djelo oslobođenja i ujedinjenja našeg naroda“. „A mi sada gojimo ljubav i bratsku slogu i čuvajmo krvlju otkupljenu slobodu“.
Knjiga mr. sc. Iva Dabelića „Četničko udruženje u Dubrovniku 1934.-1936.“ sadržajno je podijeljena, nakon proslova, u osam glavnih cjelina (dijelova) i više manjih (pod)poglavlja. „Kratka geneza velikosrpske politike“ (str. 7-15) govori o razdoblju od 1830-ih godina u kojem je i nastalo „Načertanije“ (1844.) Ilije Garašanina po kojem bi se rješenje „istočnog pitanja“ (raspada Turske) moglo riješiti šansom za širenjem Srbije navodeći „sredstva i metode“ (špijuniranja, doušništva) za ostvarenje zadanog cilja promidžbom po svim slavenskim zemljama pod austrijskom i turskom vlašću. Na neka ranija djela nadovezuje se uradak „Srbi svi i svuda“ (1836.) Vuka Stafanovića Karadžića. „Pismo Haralampija“ (1783.) govori o narodima koji govore „srpskim jezikom“. Vladan Đorđević u „Srpskom pitanju“ govori o oslobađanju Srba i ujedinjenju u jednoj državi „bez obzira na vjeru“. U knjizi P. M. Niketića „Za narod i školu“ (1890.) govori se o „srpskim zemljama“ koje zauzimaju najveći dio Balkanskog poluotoka i dr. Srpska promidžba dosta je jaka uoči I. svjetskog rata.
Drugi dio „Političke aktivnosti hrvatskih i srpskih političara za vrijeme Prvog svjetskog rata do ujedinjenja u Kraljevinu SHS 1. prosinca 1918.“ (str. 17-33) dovodi na ratnu pozornicu Jugoslavenski odbor (London, 1915.) i Srpsku vladu koju je predvodio radikal Nikola Pašić i koja je još 1915. tražila za mogući gubitak Makedonije upravo Slavoniju i Hrvatsku kao kompenzaciju „za srpske žrtve rata“. Po Vidovdanskom ustavu (28. VI. 1921.) zadržana je srpska nacionalna komponenta, a ostale su utopljene u zajednički narod tzv. „jugoslavensku naciju“. Najveći antiparlamentarni zločin moderne Europe predstavlja ubojstvo Stjepana Radića u beogradskoj Narodnoj skupštini Kraljevine SHS 1928. godine. Diktaturu je uspostavio „jugoslavenski“ (srpski) kralj Aleksandar I. Karađorđević 6. I. 1929. godine, te je iste godine „Kraljevina Jugoslavija“ zauzela unitarnu scenu i obrnuto, a nametnuti (Oktroirani) ustav donio je kralj 3. IX. 1931. Ubojstvo kralja Aleksandra u Marseilleu 1934. za Hrvatsku je značilo pojačano protuhrvatsko djelovanje.
Treći dio „Dubrovnik od 1918. do 1922. godine“ (str. 35-37). Glavnu riječ u Općinskom odboru u Dubrovniku 1918. (zbog starosti predsjednika Pera Čingrije) vodili su većinom srbokatolici: potpredsjednik Luko Bona i Stijepo Knežević, te zapovjednici narodne straže Đildo Job i Antun Jakšić. Zapovjednik srpske vojske (srpskih „Belih orlova“) kapetan Milan Vladanov Đorđević pred općinskom zgradom upozorio je da „Srbi dolaze prvi put u slavni Dubrovnik […] I biće Dubrovnik opet što je bio“. Nažalost, to su pokušali učiniti i brutalnom silom 1991. uz topničko razaranje, ali nisu ušli u Dubrovnik, niti su uspjeli centralističko-unitaristički rastrojiti Dubrovnik kao što su to pokušavali od 1918. godine. Logistiku u pokušaju srbizacije pružali su im članovi Narodne radikalne stranke, Demokratske stranke i srbokatolici u Gradu i izvan njega.
Četvrtim dijelom „Političke prilike u Dubrovačkoj oblasti 1922.-1929.“ (str. 39-79) obuhvaćeno je i razdoblje i do 1936. godine. Organizacija jugoslavenskih nacionalista (ORJUNA) u Dubrovniku je osnovala ispostavu početkom svibnja 1921. godine, a krajem te godine poginuo je na Stradunu radnik Jozo Katić uslijed djelovanja te organizacije. U knjizi su opisani i drugi napadi orjunaša fašističkim metodama na građane Dubrovnika, ponekad sa smrtnim posljedicama. Na skupštinskim izborima 1923. godine u Kotaru Dubrovnik najviše glasova dobila je Hrvatska republikanska seljačka stranka (HRSS). Narodna skupština je raspuštena 1924. godine kraljevim ukazom, a na novim izborima 1925. godine HRSS ponovno je u Kotaru Dubrovnik dobio najviše glasova. Stjepan Radić je u govoru 2. II. 1926. pred oko 10.000 ljudi u Gradu istaknuo da „Dubrovnik nije ni srpska ni slavenska Atena, već hrvatski grad i hrvatska Atena“. Kao ministar prosvjete Stjepan Radić je saznao poražavajuću činjenicu da je cjelokupni nastavni kadar Učiteljske škole uključujući i ravnatelja Đ. Đorđevića bio rodom izvan Dubrovnika i dubrovačke okolice. I kasnije su HSS-ovci postigli zavidne izborne rezultate, pa su tako raspušteni Općinska uprava i Općinsko vijeće Dubrovnika 1928. godine. Kotar Dubrovnik je od 1929. godine u okviru Zetske banovine (sjedište u Cetinju) s još osam ostalih dijelova novoosnovane Kraljevine Jugoslavije gdje je ustroj išao za tim da Srbi imaju banovinsku većinu. Gradonačelnik Dubrovnika od 1929. godine je dr. Miće Mičić u odgovornosti „jedino prema kralju“ i povlađujući integralnom jugoslavenstvu, te kad priziva „brđane i gorštake iz zaleđa“ za pomladiti Dubrovnik kao odvjetnik je morao znati za veliki broj iseljenih u strane zemlje u potrazi za boljim životom, političkom klimom i općeživotnim uvjetima od 1918. do 1929. godine, pa ne začuđuje i njegova izjava: „Jugoslavenstvo je toliko moćno i veliko da će pregaziti sve što je sićušno, tjesnogrudno i neiskreno“. Na kotarskim „izborima“ u Dubrovniku 1931. pobijedili su članovi Radikalne stranke dr. Stijepo Knežević (kasnije predsjednik sreskog odbora Jugoslavensko radikalno-seljačke demokratije /JRSD/) i zamjenik Luko Bona. U Dubrovniku tog doba djelovala su i druga društva i organizacije koje su potencirale posjete, obljetnice i proslave, pa su ona hrvatskog predznaka parirala orjunaštvu i prosrpstvu. U uvjetima diktature zabranjeno je djelovanje HSS-a i drugih stranaka, pa su izborne pobjede namještane Jugoslavenskoj nacionalnoj stranci. HSS je ipak pobijedio na izborima 1935. godine, pa je Roko Mišetić postao narodni zastupnik Kotara Dubrovnik. Luka Kraljević u Majkovima je ubijen tijekom proslave Sv. Trojstva 16. VI. 1935. godine. Spomen-križ na Srđu podignut je 9. VI. 1935. uz nazočnost više od 10.000 ljudi. U Dubrovniku je 1936. godine predsjednik Općinske organizacije HSS-a dr. Ante Kačić, a velika skupština HSS-a 30. IX. 1936. godine pred crkvom Sv. Vlaha u Dubrovniku iznjedrila je zaključak: „Hrvati se nikada neće odreći svojih prava i neće sustati u borbi da ih ostvare.“ Slijede fotografije i preslici dokumenata.
Peti dio „Četnički pokret: početci i razvoj do 1929. godine“ (str. 80-83) govori o pojmu „četnik“ (od „četa“, „skupina vojnika“, „gerilski borac“), pa otud i „Pravila o četničkoj vojni“ (1848.) u prijevodu Matije Bana, te „Četovanje ili četničko ratovanje“ (Beograd, 1868.) Ljubomira Ivanovića. Četničke postrojbe djelovale su tijekom balkanskih ratova 1912.-1913. godine, kao i tijekom I. svjetskog rata (Solunski front), nakon kojih slijedi pojava crnogorskih četničkih jedinica. „Udruženje četnika za slobodu i čast Otadžbine“ osnovali su četnički veterani u Beogradu 1921. godine. Kasnije se organizacija dijeli na daljnje frakcije. Dvor i režim je podržavao njihov rad kojemu je u geslu i bilo „za Kralja i Otadžbinu“. Orjuna, Narodna odbrana (opskrba oružjem) i Srpska nacionalistička omladina (SRNAO, tvorevina Narodne radikalne stranke) surađivale su s četničkim organizacijama.
Šesti središnji dio knjige „Osnivanje i djelovanje četničkog udruženja u Dubrovniku od 1934. do 1936.“ (str. 83-111) donosi podatke o prvoj do pete sjednice Izvršnog odbora Mjesnog četničkog pododbora u Dubrovniku 24. XI., te 2., 3., 27. i 30. XII. 1934. godine. U ožujku 1935. godine osnovan je pododbor četničkog udruženja u Stonu kao 303-i po redu. Nakon šeste sjednice Četničkog udruženja 3. I. 1935. godine održana je sedma gdje se odredila tročlana komisija tzv. „tajno uvo“ koje je izvještavalo Glavni odbor u Beogradu. Četovođa je bio Aleksandar (Leso) Kurtović, a nakon devete sjednice (2. III. 1935.) Petar Lasica i Josip Bartulović trebali su se pozabaviti sređivanju brojnosti i adresama članstva. Autor dodaje da se već od početka ožujka 1935. „dubrovački četnici organiziraju u poluvojnu formaciju“. U svibnju 1935. u Dubrovniku je podnesena tužba protiv udruženja četnika, Jugoslavenskog sokola i Mlade Jugoslavije u svezi napada na opoziciju jer su bili izbori. Na 24. sjednici Upravnog odbora 1935. godine spomenuto je „da je predstojništvo policije pozvalo neke članove Udruženja bez znanja uprave, da s nekih katoličkih crkava skinu hrvatske zastave“.
Tog mjeseca je odlučeno da će se organizirati i pomladak odbora za djevojke i dječake (14. – 20. godina). Na 31. i 32. sjednici Upravnog odbora (27. i 30. VIII. 1935.) raspravljalo se o prijenosu kostiju iz Austrije pok. Frana Kulišića (1884.-1916.), nekadašnjeg tajnika Matice srpske u Dubrovniku, te posvećenju četničke zastave (do kojeg ipak nije došlo!) i prijemu novih članova. Na 36. sjednici (12. IX. 1935.) ukazuje se na podnijete tužbe protiv članstva iz Gruža jer su u noćnim satima „zalazili u lokale i restorane i rastjerivali goste, te često pjevali četničku himnu i druge četničke pjesme“. Tada je odlučeno da se četnička himna „Sprem’te se, sprem’te, četnici“ mogla pjevati samo u svečanim prigodama. Na 38. sjednici (17. IX. 1935.) spomenut je napad Dušana Ilića na gimnazijsku profesoricu jer mu je kćer bacila na godinu, pa joj je ovaj zaprijetio da će se „osvetiti na četnički način“, te poslao trojicu četnika koji su joj zaprijetili. Na 41. sjednici Uprave (30. IX. 1935.) zatražen je demant članka iz splitskog „Jadranskog dnevnika“ (br. 228, 30. IX. 1935.) u kojem su napadnuti „dubrovački četnici“. Upravni odbor na 42. sjednici Upravnog odbora (10. X. 1935.) raspravio je o nabavi četničkih kapa (šubara), znački, kao i potrebitom izvidu vodnika Portolana u svezi dvojice čuvara koji su 9. X. 1935. „u odorama i s oružjem otišla u jednu dubrovačku kavanu“. Četnički pododbor u Dubrovniku zabranjen je i prestao s radom početkom 1936. godine („četničko divljanje članova“). Četnički vojvoda Kosta Pećanac i ostali četnici smatrali su se „nadnacionalnim udruženjem, tj. jugoslavenskim nacionalistima“, ali je stvarnost vodila prema veličanju velikosrpstva. Ostali su zapisnici na ekavici i ćirilici. Preko „jugoslavenske nacije“ Hrvate je trebalo prevesti žedne preko u srpske vode. Autor je naveo dosta imena, ali kako kaže „nije mu cilj da u ovom radu iznosi pojedinačna imena članova udruženja u Dubrovniku jer se ta imena nalaze u zapisnicima Četničkog pododbora“, a 80% članstva bilo je srpske nacionalnosti iz područja „istočne i stare Hercegovine“, okolice Trebinja i (kasnije) za Dubrovčane zlokobne „Trebinjske šume“. U članstvu je bilo i umirovljenih nižih i viših časnika srpske vojske i dr. U knjigom obrađenom razdoblju u četničko udruženje primljeno je više od 200 članova. Nakon toga slijede transkribirani i preslik-prilozi iz Državnog arhiva u Dubrovniku. Barem dvojica članova bili su i članovi dubrovačke masonske lože (prof. Novak Bukvić, tajnik i v. d. direktor Učiteljske škole i „neprijatelj svake hrvatske stvari u Dubrovniku“, te Miho Soljačić).
Sedmi dio „Sudski procesi“ (str. 113-150) odnosi se na tužbu skupine profesora protiv oca fra Marijana Blažića 18. VI. 1835. godine zbog propovijedi istog fratra u crkvi Male Braće u Dubrovniku poradi kojeg se u Gradu pod Srđem mnogobrojni građani nisu htjeli razići ispred suda. Taj se proces (1935.-1937.) doticao i Četničkog udruženja u Dubrovniku. Režimski list „Dubrovačka tribuna“ lamentirao je krajem 1935. pred skorim (u ožujku ili travnju 1936.) ukidanjem četničkog udruženja jer „četnici nisu mogli drugo očekivati od simpatičnih trubadura slobode, pravde i jednakosti“.
Nakon osmog dijela „Prijepis zapisnika s ćirilice na latinicu“ (str. 151-305) gdje su doneseni i transkripcije i preslici, na kraju slijede kratice, izvori, literatura, kazalo imena, sažetak na engleskom jeziku i zahvala.
Umberto Eco u knjizi „Ne nadajte se da ćete se r[ij]ešiti knjiga“ (Gradac K., Beograd, 2011, str. 15, 158) kaže da bi „knjige u budućnosti mogle zanimati samo šačicu neprilagođenih osoba koje bi svoju anakronu znatiželju zadovoljavale obilaskom muzeja i posjetom knjižnicama“, te je priznao da je „Rat i mir“ [L. N. Tolstoja] pročitao tek u svojoj četrdesetoj godini što ne umanjuje poznavanje bitnog o knjizi i prije pročitanog, a nije pročitao ni „Mahabharatu“ iako je u svojoj privatnoj mega-knjižnici imao tri izdanja knjige na tri različita jezika. Tako se ne nadajte da ćete se riješiti knjiga, ali ni četništva i izdavanja knjiga o toj problematici, pa vam ovakve knjige mogu pomoći u shvaćanju tog balkanskog i plemenskog fenomena neprihvatljivog udruživanja i djelovanja u okviru nekog umišljenog „svi i svuda“-naroda.
Knjiga se može nabaviti kod autora u Dubrovniku (unutar knjige je autorova adresa /Babino Polje na otoku Mljetu/).
Tekst se nastavlja ispod oglasa
