“Film Dane Budisavljević doista nije znanstveno djelo sa znanstvenim aparatom, pa se na njega i ne bi trebalo ovako opširno kritički osvrnuti. No kad se tvrdi da je to „dokumentarni” film koji se „jako trudio” prikazati „istinu”, onda to treba primiti s oprezom”, upozorava dr. sc. Nikica Barić, znanstveni savjetnik s Hrvatskog instituta za povijest.
U četvrtak 28. siječnja na Drugom programu HTV-a u 21 sat ponovno je emitiran kontroverzni film Dnevnik Diane Budisavljević, dugometražni igrani prvijenac redateljice Dane Budisavljević.
Film je bio prikazan i 22. travnja 2020. u 20,05 sati na Prvom programu Hrvatske radiotelevizije (HRT), i isti dan u 21,05 sati na prvom programu Radio Televizije Srbije (RTS).
> Podnesena kaznena prijava protiv autorice filma ‘Dnevnik Diane Budisavljević’
Hrvatski povjesničar dr. sc. Nikica Barić s Hrvatskog instituta za povijest, u svom je osvrtu na film u Časopisu za suvremenu povijest, istaknuo kako se film Dane Budisavljević teško može smatrati „dokumentarnim” i naveo razloge:
“Izostavljeni su svi kontakti Diane Budisavljević s određenim važnim predstavnicima vlasti NDH, razgovor s nadbiskupom Stepincem prikazan je, najblaže rečeno, „nedokumentarno”. Nema prikaza toga da je Diana Budisavljević „kozaračku” srpsku djecu vodila u Jastrebarsko i Sisak. Sve to i ima neke, iako iskrivljene „logike” nepotrebnoga čuvanja „čistoće” lika i djela Diane Budisavljević, ali se išlo i dalje od toga, pa se Julija Budisavljevića i Marka Vidakovića na neki način unizilo, prikazalo kao slabiće, kukavice… Tako u filmu, nakon svega, jedan njemački časnik, Koczian, gotovo postaje jedan od važnijih i nezaobilaznih „pozitivnih” likova. Posebno upada u oči da oni povezani s radom na tom filmu naglašavaju da su proveli višegodišnja opširna arhivska i druga istraživanja da bi došli do izvora važnih za film, ali se to iz samoga filma ne vidi. Film se uglavnom temelji na selektivnom, ponekad neistinitom prepričavanju „Dnevnika”. Film Dane Budisavljević doista nije znanstveno djelo sa znanstvenim aparatom, pa se na njega i ne bi trebalo ovako opširno kritički osvrnuti. No kad se tvrdi da je to „dokumentarni” film koji se „jako trudio” prikazati „istinu”, onda to treba primiti s oprezom. Kako je u tekstu spomenutom na samom početku ovoga prikaza iznio i izv. prof. dr. sc. Mario Kevo, kritičkim osvrtom na film Dane Budisavljević čovjek se izlaže „već uobičajenom etiketiranju kao revizionist” budući da jest riječ o jednoj važnoj i potresnoj priči. Nedavno je i dr. sc. Vladimir Geiger iz Hrvatskoga instituta za povijest u članku objavljenom upravo u ovom časopisu u vezi s istraživanjem broja žrtava logora Jasenovac lijepo primijetio da čovjek o tome piše s „nelagodom” ako se ne želi pokoriti određenim „autoritetima” jer će ga se proglasiti „revizionistom” koji podilazi „ustašoidima”.23 Razumljivo, oni koji druge prozivaju kao „revizioniste” pritom smatraju samorazumljivim svoju crno-bijelu sliku prošlosti, ili svoje neznanje, proglašavati „istinom” za „opće dobro”, odnosno držimo se svijetle crno-bijele prošlosti kao uporišta za izgradnju svijetle crno-bijele budućnosti.”
Osvrnuo se i na kozaračku djecu:
“Radi „dokumentarnosti” trebalo bi spomenuti – kada to, razumljivo, nije prikazano u filmu Dane Budisavljević – da je promidžba NDH te snimke na kojima se vidi Diana Budisavljević iskoristila za promidžbeni prilog o djelovanju HCK-a. Dokumentarne snimke praćene su riječima koje izgovara Alma Prica. No ono što ona izgovara nerijetko ima malo veze s onime što je zapisano u „Dnevniku”. Pritom je, razumljivo, u filmu potpuno prešućeno da su se u odvođenje srpske „kozaračke” djece u jednom trenutku uključile i vlasti NDH, s čime su bili upoznati njezini najviši predstavnici. U filmu nije rečeno ni da je Diana Budisavljević sudjelovala u tome da se djeca znatnim dijelom odvedu u Jastrebarsko i Sisak. Ondje je, posebno u Sisku, veliki dio te djece umro. Jasno je, nije za to kriva Diana Budisavljević, ali ipak se pitam zašto se u filmu uopće ne spominju Jastrebarsko i Sisak.”, ističe, između ostalog dr. sc. Barić, čiju analizu možete u cijelosti pročitati u dokumentu na portalu Hrčak.
Podsjetimo, film „Dnevnik Diane Budisavljević“ kojeg je režirala Dana Budisavljević prikazan je kao dokumentarni film, iako se mnogi ne slažu s prikazanim ‘činjenicama’ te ističu kako film daje pristranu i jednostranu analizu tadašnjih događanja.
> (VIDEO) 11 podvala u filmu Dnevnik Diane Budisavljević
U filmu Dianu Budisavljević glumi Alma Prica, a glume i članovi lijeve platforme Možemo – Urša Raukar, i Vilim Matula, bivši član Centralnog komiteta, koji nakon prošlogodišnjih parlamentarnih izbora ulazi u Sabor.
Film je igrano-dokumentarni hibrid u kojem redateljica, za čijeg se dalekog rođaka udala Diana Budisavljević (Austrijanka iz insbruške obitelji Obexer), koristeći se selektivno dokumentarnom građom bez popratnog objašnjenja uzročno-posljedičnih veza, postiže zamjenu teza.
Prešućuje se povijesni kontekst, a zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca portretira se kao kukavicu, “ustaškoga ispovjednika“ i pasivnog promatrača ustaških zločina, dok mu Alma Prica u ulozi Diane Budisavljević održava govor o moralu. Takvim portretiranjem prešućuje se humanitarni angažman kardinala Stepinca tijekom Drugog svjetskog rata.
Publicist i istraživač Igor Vukić film je više puta analizirao te ga ocijenio dosadnim, manipulativnim i povijesno netočnim. Ističe da film može biti dojmljiv samo gledateljima s predrasudama, a podgrijava loše stereotipe o Hrvatima i ustašama i koristi patnju djece u komercijalne i političke svrhe.
Film Dnevnik Diane Budisavljević počiva na sugestivnosti, iako se reklamira kao da prikazuje stvarne događaje. I da su te događaje istraživali čitavih deset godina, upozorava Vukić.
Dr. sc. Barić i u Pilaru, časopisu za društvene i humanističke studije podvrgnuo je preispitivanju prikazivanje uloge Diane Budisavljević u spašavanju srpske djece u NDH u znanstvenom članku.
“Kada je riječ o sudbini djece s Kozare, smatram da sam pokazao da su njihovo preuzimanje iz sabirnih logora i kasniji postupak s njima te njihovu kolonizaciju organizirale vlasti NDH. U tom smislu, ulogu Diane Budisavljević koja se u posljednje vrijeme u određenim krugovima u Hrvatskoj posebno ističe, smatram pretjeranom. Čak se i iz tih krugova može čuti da im se priča o njihovoj heroini ponekad čini “izmišljenom” jer im je “teško pojmiti” da je režim poput ustaškog uopće dopustio Diani Budisavljević spasiti toliko djece. Zapravo, priča o Diani Budisavljević i jest izmišljena. Nije izmišljen dio koji se odnosi na njezine nesumnjive zasluge u humanitarnom radu i brizi za srpsku djecu, ali je izmišljena u dijelu koji se odnosi na pitanje kako je pod ustaškim režimom takva akcija spašavanja djece bila moguća. Bila je moguća zato što je sam režim — “po nalogu Poglavnika” — tu akciju odobrio i proveo. U vezi s navedenim slažem se s tvrdnjom povjesničara Tomislava Dulića koji je zaključio kako su nedvojbene zasluge Diane Budisavljević oko spašavanja srpske djece i vođenja kartoteke koja će kasnije omogućiti da neka od njih budu spojena sa svojim roditeljima, ali je istovremeno svojim radom “nesvjesno” pomogla politici Ante Pavelića da napuštena ili od roditelja odvojena srpska djeca budu razmještena po hrvatskim obiteljima.”, ističe, između ostalog dr. sc. Barić, čiju analizu možete u cijelosti pročitati na Hrčku.
Roman Leljak također je već upozoravao na povijesne krivotvorine u ovom filmu.
“Na žalost, film je napravljen po shemi filmova koji su rađeni u komunističkom sustavu koji negira istinu i postavlja neke druge teze. U filmu ispada da je Diana jedina spasiteljica djece za vrijeme NDH, što nikako nije istina. Diana je zbrinula mnogo djece na razne načine, ali samo spašavanje djece organizirano je preko Crvenoga križa i Caritasa. Ne smijemo zaboraviti kako je i poglavnik Ante Pavelić donio ukaz da se sva djeca iz Jasenovca i Mlake trebaju spasiti i kako se za njih mora brinuti Ministarstvo udružbe. Ovaj film nikako ne odgovara istini. Sjetimo se samo dvije zadnje pojedinosti u filmu, gdje se predstavlja djevojčicu koja se igra u dnevnoj sobi s Dijanom, a misli se na djevojku koju je Diana udomila. Istina je da je dijete koje je Diana udomila imalo 18, a ne 8 godina kako se ondje predstavlja. Isto tako, nije točno da su kartoni s imenima djece nestali, kako se to predstavlja, nego se nalaze u Arhivu Grada Zagreba”, prokomentirao je Roman Leljak.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
