Dominik Galić, hrvatski filmski producent i scenarist u intervjuu za narod.hr opisao je svoje iskustvo stvaranja dokumentarnog filma “Heroji Vukovara” iz 2008. godine. Istaknuo je da su htjeli Vukovar pogledati iz aspekta junaštva malih običnih ljudi koji su zauvijek ostali zabilježeni u hrvatskoj povijesti. Galić je rekao da su reakcije javnosti bile nevjerojatne i da je to bio najgledaniji serijal uopće što je HRT prikazao.
Narod: Kako ste došli na ideju za snimanje filma? Prema neki reakcijama to je najveći multimedijalni spomenik Domovinskog rata.
Galić: Na ideju smo došli 2005.godine. Trebali smo snimati film o pokojnom Marku Babiću, vukovarskom heroju. Međutim, kad smo to počeli snimati vidjeli smo da je ideja puno šira od od toga i da ima puno više materijala.
Polako smo krenuli i to je preraslo na 3 puta po 10 epizoda. S tim da je moj otac prije toga radio Vukovarsku pasiju i Križni put pa smo već dosta znali o Vukovaru, a prije svega smo htjeli da Vukovar ne bude sagledan samo kroz žrtvu nego i kroz junaštvo Hrvata u tom gradu. Bilo mi je nevjerojatno da se samo priča o žrtvi, a ne o ljudima koji su grad obranili tako herojski. Htjeli smo istaknuti pojedinačno herojstvo, običnih ljudi, koji nisu bili ratnici niti su to u životu namjeravali biti.
To su bili nepoznati ljudi, neki od njih su danas poznati, jer su ostali zauvijek zabilježeni u hrvatskoj povijesti. Prije rata su bili obični radnici, seljaci, učitelji, raznih drugih profesija – nitko se od njih ne bi bavio ničim vezanim uz rat – bili su prisiljeni na to. Ali bilo je i onih koji su došli s namjerom da brane Hrvatsku.
Narod: Kako ste pronalazili sugovornike?
Galić: Pokojni Marko je znao mnogo ljudi i znao je na koje adrese trebamo ići. Mnogo ljudi je i samo zbog njega pristajalo sudjelovati. S druge strane sam ja osobno, donekle i otac, razgovarao s njima, istraživao. Što su me više ljudi znali, to su mi više vjerovali. Tako je to krenulo – jedno je vuklo drugo.Na kraju sam znao sve što se u Vukovaru događalo.
Narod: Kako je bilo surađivati s ljudima i upoznavati ih na takav način?
Galić: Neki ljudi su bili zatvoreniji, neki otvoreniji. No što se tiče kvalitete ljudi, neki od tih ljudi koje sam upoznao su najbolji koje sam ikada upoznao. Samo trebalo je neko vrijeme dok se oni otvore da vide, dok budu sigurni koje su nam namjere, pogotovo kasnije kad su vidjeli da imamo dobre namjere, kad smo se sprijateljili onda je bilo u redu.
Trebalo je puno vremena da se oni osjećaju dovoljno bliski i da znaju koje su nama namjere.
Neke od njih smo snimali po 10 puta, a da na kraju nisu rekli ono što smo mi znali da mogu reći o tome što su napravili. A opet bilo je i varijanti, to su neke minimalne negativne epizodice, kad su ljudi pričali stvari koje se nisu dogodile. To smo naravno izbacivali jer smo znali puno o Vukovaru tako da nam je malo ljudi i pričalo takvo što. U seriji ljudi vide da nema laži i nema nikakvih lažnih predstavljanja – sve je to autentično.
Narod: Kako vam je bilo surađivati s pokojnim Markom Babićem?
Galić: On je ostavio neizbrisiv trag u mom životu. Prvenstveno je ostavio trag u hrvatskoj povijesti, a onda i u mom životu. Marko je neponovljiva ličnost i nema sad riječi kojima bih vam mogao to opisati. Bio je neponovljiv i nezaboravan.
Narod: Kakva je bila reakcija javnosti kad je film emitiran?
Galić: Reakcija javnosti je bila nevjerojatna i to je bio najgledaniji serijal HRT-a. Dva puta su ga prikazali u prime time-u godinu za godinom. Ljudi su bili oduševljeni. Vi i sami vidite koja je reakcija, rekli ste da je to najvećim multimedijalnim spomenikom Domovinskog rata i to do danas ima veliki odjek među ljudima.
Narod: Naknadno ste sami radili promociju širom Hrvatske i dijaspore? Kako je to izgledalo?
Galić: Gotovo smo prošli cijelu Hrvatsku, sve veće gradove, a što se tiče dijaspore, bili smo u Australiji i Njemačkoj, BiH. Reakcije u Hrvatskoj i u dijaspori bile su vrlo slične – jedino što u dijaspori ljudi možda manje znaju, a možda i malo emotivnije to sve gledaju, ovdje u Hrvatskoj to već donekle drugačije.
Narod: Kako ste se financirali?
Galić: Financirali smo se tako da smo išli okolo i molili ljude – to je zapravo najteži dio. Nikad neku veliku pomoć ne možete očekivati od države za to. Većinom smo se zapravo pomagali kako smo najbolje znali i umjeli. Išli smo okolo u firme, neke županije, neki ljudi koje smo molili za pomoć.
Narod: Koji su bili još problemi osim financiranja?
Galić: Bilo je problema s tim u što ne želim ulaziti – s prikazivanjem, i bilo je problema s financiranjem. To su dva najveća problema, s tim da je u različitim fazama jedan bio veći od drugoga. Bilo bi lakše da je financiranje bilo osigurano – to dosta toga poremeti. Usporava vas to svakako, ali to ima i neke svoje dobre strane, bolje i temeljitije radite neke stvari. Ali u svakom slučaju vam ne olakšava cijelu priču.
Narod: Imate li nešto novo u planu snimati?
Galić: Pa treći serijal – dokumentarni film je zamišljen kao 3 serijala, koji se nadamo da će biti najbolji. To nam je uvijek bio cilj – što idemo dalje, to je bolje i bolje.
Narod: Znate li kad će zadnji dio serijala biti gotov?
Galić: Taj zadnji serijal opet ovisi o stvarima koje sam vam spominjao – prikazivanju i o odnosu televizije prema serijalu te samim financijama.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
