Tata, ovdje bih voljela živjeti kad budem velika – govorila je moja kći kad bismo prolazili raskršćem Zvonimirove i Heinzelove. Tamo je stajala mala stara vila sa živopisnim tornjićem, zarasla u granje zapuštenog vrta. Prije ljeta je srušena i sad investitor gradi modernu zgradurinu koja, kako se to danas radi, zauzima sto posto parcele, pa će susjedima oduzeti svjetlo i zrak koji su dotad uživali, piše Boris Beck za Večernji list.
Jedna je to od starih zgrada koje šaptom padaju po Zagrebu: nedavno je sravnjena lijepa kuća na početku Vončinine, a neki dan jedna starica na prekrasnom mjestu, uz kapelicu na Novoj vesi. Još ih je više potaracano baš između Zvonimirove, Heinzelove i Maksimirske, u kvartu stoljetnih vila – jedna po jedna nestaju i na njihovo mjesto dolaze betonski monstrumi, jer Zagreb ne čuva svoj lik. Sve je po zakonu, ali novi graditelji ipak nešto kradu: iz svoje će kućerine gledati umiljatu i uspavanu uličicu, ali svi će drugi gledati predimenzioniranu nakazu.
Nijedna zgrada u središtu Zagreba nije sigurna
Budući da postoji zakon po kojem Državni inspektorat može bilo koju kuću odrediti za rušenje ako je, po njihovu mišljenju, nesigurna za stanovanje, nijedna zgrada u središtu Zagreba nije sigurna. Vjerojatno je svaka kuća u centru ili na Medvešćaku zdrmana, i špekulanti mogu za nju ishoditi dozvolu za rušenje – a čar je u tome da pošto se kuća sruši, nitko ne može dokazati da je to bilo nepotrebno; ubojice ljudi moraju strepiti od policije i patologa, a ubojice kuća ne moraju se bojati nikoga, i tko zna pod koliko povijesnih zgrada trenutno u Zagrebu otkucava pakleni stroj koji će ih odnijeti u nepovrat.
Za taj urbanistički zločin ipak postoji kazna, a taj je da će se Donji grad i okolni kvartovi pretvoriti u Trešnjevku, Vrbik ili Šestine, armirani slam bez zraka, ljepote i zelenila. Oni koji danas zadovoljno sjede u svojim preplaćenim kvadratima, s pogledom na starinu, uskoro će posvuda vidjeti odraze svojih arhitektonskih grozota.
>Beck: Djeca u ludnici zvanoj – hrvatsko školstvo
Stara dama je postala nekonkurentna
Stara arhitektura, iako se ne radi ni o kakvim spomenicima, govori o prošlosti, i tako omogućuje dijalog preko generacija. Mentalitet koji zbog brzog profita briše proteklo isti je onaj koji smo ljetos vidjeli na savjetodavnom referendumu u Sloveniji, koji se u Hrvatskoj uopće nije komentirao. Na njemu se 54 posto ljudi izjasnilo da je za eutanaziju, iako joj se većina liječnika protivi. To je put kojim ćemo i mi prije ili poslije krenuti. Zašto ulagati u staru vilu, ma koliko privlačna bila, i mučiti se s konzervatorima, kad na istom mjestu možemo izgraditi veću i čvršću bezličnu kocku, i još enormno zaraditi? Zašto održavati na životu stare i bolesne, i zašto trošiti na njih ionako previše oskudne resurse, kad Filipinku koja će im mijenjati pelene možemo poslati u tvornicu litijskih baterija, pa će biti društvu korisnija?
Moja kći, eto, neće ostvariti svoju želju da živi u staroj vili s tornjićem, okruženoj vrtom, usred grada – stara dama je postala nekonkurentna, a njezini prodavači i kupci i previše pohlepni. Stare dame i gospoda, koje gledam u tramvaju u njihovim braun balonerima, štofastim hlačama i demodiranim cipelama, baš su poput zagrebačkih kuća uzdrmanih potresima, samo što je ovdje posrijedi potres civilizacije i morala. I njima će jednog dana Državni inspektorat nalijepiti na čelo crvenu naljepnicu – i adio!
>Beck: Sigurnije je surfati u sobi na mobitelu nego vani na valovima
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
