Korizma se bliži svome vrhuncu – Velikom tjednu, a njegov drugi dio – Sveto trodnevlje svojim liturgijskim bogatstvom sažetak je i završnica povijesti spasenja ljudskoga roda. A vrhunac Svetoga trodnevlja jest Kristova uskrsna pobjeda nad smrću – njegovo uskrsnuće, koje je temelj i naše uskrsne nade jer on je „uskrsnuće i život“. On ima „riječi života vječnoga“.
Potrebno je temeljitije promišljanje o svojim kršćanskim temeljima. Korizmu i Uskrs treba promatrati kao cjelinu. Potrebno je KORIZMENO-USKRSNO PROMIŠLJANJE O BOGU I ČOVJEKU. Potrebno je jezično i duhovno promišljanje o svemu tome.
Prvi članak iz toga sklopa MUKA KRISTOVA I HRVATSKA KULTURNA BAŠTINA U VEZI S NJOM objavljen je nedavno na portalu Narod: https://narod.hr/kultura/dr-sc-mamic-muka-kristova-i-hrvatska-kulturna-bastina-u-vezi-s-njom ili https://bit.ly/3cZCJK8 i na Hrvatskoj katoličkoj mreži: https://hkm.hr/kultura/dr-sc-mile-mamic-muka-kristova-i-hrvatska-kulturna-bastina-u-vezi-s-njom/
Naslov ovoga članka čini nam se tako blizak. Znademo vrlo dobro što znači križ jer „svaka hiža ima svoga križa“, kako kažu naši kajkavci. Kao pojedinci i narod znademo također vrlo dobro što znači križni put. Imali smo ih i imamo ih napretek. Počesto čujemo da je netko završio svoju kalvariju, svoj mukotrpni životni križni put. Kao pojedinci i narod proživljavamo ponekad vrhunce svoje patnje – svoje golgote, a netko napisa tužnu istinu: „povijest je naša prepuna golgota“. Dante je u svojoj „Božanstvenoj komediji“ najbolje opjevao „Pakao“, dosta dobro i „Čistilište“ jer za sve to ima dovoljno materijala u ljudskoj patnji, u svakodnevnom čovjekovu iskustvu, svojem i drugih ljudi. „Raj“ je dosta štur. Oskudan je živim svjedočanstvom, vlastitim i tuđim iskustvom. To upućuje na zaključak: Vječna na tom svijetu samo patnja jest. (Preradović kaže „samo mijena“!). Čini nam se da iskustvo uskrsnuća, iskustvo raja uopće nemamo. Mnogi se pitaju: Ima li života poslije smrti? Nekima je život samo ona crtica na nadgrobnom spomeniku. A Robert Torre postavlja još crnje pitanje: Napisao je knjigu „Ima li života prije smrti“. Nevolje s koronom, epidemijom, mjerama, maskama, dišnicima, kihobranima, društvostajem, cjepivom i drugim nedaćama: potresima, ratovima, depresijama, nasiljem, ubojstvima, ljudskom nesigurnosti čak opravdavaju Torreovo pitanje. Može li se to nazvati životom, disanjem punim plućima? U svemu tome čovjekov je život nalik pasjem. Ponekad bismo i „zalajali“ ili „zalajemo“, samo ne znamo na kome bismo iskalili svoje nezadovoljstvo, svoju bjesnoću.
Dublje korizmeno-uskrsno promišljanje o Bogu i čovjeku daje pravi odgovor na životna čovjekova pitanja, otkriva nam dubinu naše nevolje, bijede, „golotinje“, naše oholosti, umišljene svemoći i stvarne nemoći. Otkriva nam našu grješnost i potrebu pomoći s neba – otkupljenje.
Crkveni nauk, Biblija i ljudsko iskustvo nedvojbeno nam svjedoče da je izvor svih nevolja čovječanstva neposluh Stvoritelju, grijeh prvoga čovjeka (Adama) i sva naša marljiva grješna nadgradnja. Svojim grijesima zidamo „kulu babilonsku“ i mislimo da je ni Bog ne može srušiti. Božji dar slobodne volje nezahvalno zlorabimo. Najveći je grijeh misliti da grijeha nema i da je sve dopušteno. To je siguran put u provaliju iz koje se sam čovjek ne može izvući. Dragi biskup Petanjak je istakao u božićnoj propovijedi da je upravo zato došao Isus. Običan čovjek može neizmjerno uvrijediti Stvoritelja, nebeskoga Oca, ali ne može dati odgovarajuću zadovoljštinu za svoje uvrede i grijehe. Zato nam je potrebna Božja pomoć. Odgovarajuću zadovoljštinu Ocu nebeskom može dati samo netko tko je na jednakoj razini s njim. Zato je vječna Božja Riječ – Sin Božji postao čovjek i ostao Bog: Isus Krist. On je Jaganjac Božji koji oduzima grijehe svijeta. Njega je davno obećao poslati i poslao Otac da spasi čovjeka. On i Otac su jedno. On nam je i otkrio Oca. On svjedoči za Oca.
Da bismo nekako shvatili neizmjernu ljubav Božju prema čovjeku, dovoljno je pročitati prva poglavlje Ivanova evanđelja, Ivanovu definiciju Boga, što osobito potvrđuje ovo: „Bog je tako ljubio svijet te/da je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta, Bog nije poslao Sina svoga da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.“ (Iv 3, 16-21)
Grijehom je došlo do nesklada između Boga i čovjeka. Sin Božji Isus Krist, Bog i čovjek, svojom žrtvom na križu kao pravi JAGANJAC BOŽJI otkupljuje svijet. Na sebe preuzima sve grijehe svijeta. S križa želi zagrliti svu svoju braću ljude i svima reći: „Oprošteni su ti grijesi… Ustani i hodi!“ (Mt 9, 1-8) Grijeh je duhovna paraliza. On nas sputava: hramljemo, šepamo. Isus želi da nas više grijeh ne sputava, da ne budemo hromi, paralizirani, nego da oslobođeni od ropstva grijehu, zahvalno hodimo u slobodi djece Božje.
Za korizmeno vrijeme važni su pojmovi i nazivi: pepeo, prah, pustinja, šutnja, razmišljanje (o Bogu, čovjeku i bližnjemu), spoznaja/priznanje grješnosti, želja za izlaskom iz ropstva grijeha, kajanje, skrušenje, pomirba, pomirenje, mir (s Bogom i ljudima), ispovijed, obraćenje, pokora (post, nemrs, odricanje, solidarnost), osvješćivanje potrebe za otkupljenjem, spasenjem. Sve je to i s jezičnoga gledišta vrlo zanimljivo, ali zasad ne ćemo o tome.
Riječi KRIŽ, KRIŽNI PUT, KALVARIJA I GOLGOTA uvijek su aktualni, osobito u korizmi, napose u njezinoj završnici. Zato ćemo ih razmotriti s jezičnoga i duhovnog gledišta.
Križ Riječ križ imenica je muškoga roda. Završava na nepčani suglasnik (zapravo nulti nastavak). Genitiv jednine joj je križa, dativ i lokativ križu. Budući da označuje neživo, ima akuzativ jednak nominativu. Ta imenica ne bi normalno imala vokativ, ali za kršćane ima: križu! Instrumental je križem. U hrvatskom književnom jeziku ta imenica obično ima tzv. dugu množinu: križevi, gen. križeva, dat. križevima itd. Može imati i kratku množinu, ali ona je obično stilski obilježena. Ponegdje se još čuva naziv Križi za blagdan Uzašašće, Spasovo.
Riječ križ može imati umanjenicu – križić i uvećanicu – križina. U hrvatskome pravnom jeziku postoji i riječ križac. Ona je značila „znak križa umjesto potpisa“. Naši kajkavci imaju riječ križec. Ta riječ znači također „mali križ“, ali ona je dobila značenje „blagoslov kuća, obitelji“ jer je svećenik pri tom blagoslovu nosio mali križ koji su ukućani ljubili. To je bilo obično o Božiću. To se je zbog korone malo poremetilo, pa može biti i u korizmi. Pridjev je križni. Vrlo česta sveza je križni put. To je posebna pobožnost u kojoj se prisjećamo Kristove muke i smrti. Obično ima 14 postaja, ali se u novije vrijeme dodaje i 15. – uskrsnuće. Kako je naša povijest prepuna golgota, križni put je duboko utkan u našu povijest, kulturu, književnost. Neumrli naš Matoš u pjesmi Pri svetom kralju spominje lik jedne starice koja dolazi na Banov grob „s teškim križem cijele jedne nacije“. S tim se rimuje onaj glasoviti stih: „Dok je srca, bit će i Kroacije!“ Prema riječi križ načinjena je i riječ križar, križarica. Osobito je poznata sveta Jelena Križarica, majka cara Konstantina. Pridjev je križarski. Imamo i glagol križati (se). Glagolska je imenica križanje. Možemo činiti znak križa na sebi ili na drugim osobama ili stvarima. Simbolika križanja bila je vrlo raznolika i bogata. Time se obično čini spomen Trojstva, utjelovljenja i otkupljenja. Križanje je i „mjesto gdje se sijeku ili račvaju dva ili više putova ili ulica, cesta, raskrižje“. Križ je nekoć bio sredstvo mučenja, a danas je obično kršćanski znak, bilo predmet u obliku križa ili znak što ga činimo desnom rukom na sebi ili drugom osobom ili stvari. Križ znači i „nevolje, patnje, muke što ih čovjek podnosi“. Križ i u tom smislu može biti manji ili veći. Križ kao predmet ima istoznačnicu raspelo. Pravoslavni Slaveni imaju za to drugu riječ – krst. U nas je krst istoznačni naziv za krštenje. Etimolozi se uglavnom slažu da je riječ križ u vezi s lat. crux, gen. crucis, ali da nije došla izravno iz latinskoga. Neki misle da je došla iz starovisokonjemačkog chruzi ili chriuzi, od čega je njem. Kreuz, a drugi – da je iz romanskog oblika croce, cruce ili kroge. Svakako, južni i zapadni Slaveni imaju „križ“, a pravoslavni „krst“.
Riječ križ nalazimo i u imenima i prezimenima osoba, zatim u imenima mjesta: Križan, Križanić, Križić, Križevci, Krišpolje itd. U Međugorju je poznato brdo Križevac. Mnoge crkve, kapelice, župe nazivaju se po križu. Tako se zove i glasovita crkva u Ninu, iz 9. stoljeća, za koju kažu da je najmanja katedrala na svijetu. U vezi s križem imamo svetkovinu Našašće svetoga Križa, Uzvišenje svetoga Križa. One su se najprije pojavile na kršćanskom Istoku, ali su vrlo brzo prihvaćene i u Rimu.
Legenda kaže da je car Konstantin na nebu vidio znak križa i riječi: „In hoc signo vinces!“ – „Pod ovim ćeš znakom pobijediti!“
O riječi križ, njezinu značenju, složenicama i izvedenicama nalazimo obilje podataka u Šetkinoj Hrvatskoj kršćanskoj terminologiji, Rječniku biblijske teologije, Leksikonu ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Velikoj biblijskoj konkordanciji i drugim knjigama.
Riječ križ, lat. crux, grčki staurós znači „kolac, stup, sprava za mučenje“. To je veliki izum ljudskoga sadizma u želji kako što više kazniti zločinca, osuđenika na smrt. Nekad je bilo i pooštrenje smrtne kazne. Bilo je to mučenje prije izvršenja smrtne kazne odsijecanjem udova ili kako drukčije. I u Kristovo vrijeme smrt na križu bila je pooštrenje smrtne kazne. Križ je bio sredstvo mučenja zločinca i isticanje na javnom mjestu drugima za primjer. Raspinjanje kao mučenje izmislili su Feničani. U početku je to bila jedna uspravna greda (lat. patibulum), a kasnije joj je na vrhu ili pri vrhu pridodana i poprečna, vodoravna (lat. antenna). Na dnu uspravne grede nalazio se mali oslonac za noge (lat. suppedaneum), a na vrhu bi se pribila pločica s imenom i krivicom osuđenoga (lat. titulus – „natpis“).
Taj znak poniženja i sramote dobio je Kristovim razapinjanjem na križ, njegovom mukom i smrti na križu novo značenje: Po križu Kristovu smo spašeni, otkupljeni. Krist je preko križa došao do uskrsnuća. Time je križ postao znakom Kristove i naše slave. Postao je znakom kršćanstva. Dobio je veliku simboličnu vrijednost. Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva pod natuknicom Križ donosi 42 vrste križeva koji su u prva tri stoljeća služili prvim kršćanima kao znak (simbol) i njihove nazive na hrvatskom i latinskom.
Neiscrpna je snaga križa Kristova. Sveti Pavao je duboko prodro u teologiju križa. Križ je vrlo inspirativan u svestranoj umjetnosti i životu. Sjetimo se i stare latinske izreke: „Per crucem ad lucem!“ – „Po križu se dolazi do uskrsne slave!“ U komunizmu je bilo i trganja križića djeci. Neki bi htjeli istjerati križ iz škola i ustanova kršćanske Europe u ime neke prividne (prozirne) ravnopravnosti.
Spomenimo i to da je križ stvoren po mjeri čovjeka. Na križu se dogodila prva ispovijed, prvo priznanje krivice, prvo odrješenje: „Već danas ćeš biti sa mnom u raju.“ Čovjek i križ su dubinski povezani. Čovjek kao i križ ima svoju vertikalu i horizontalu. To se najbolje vidi: Kad raširimo ruke, križ smo! Nosimo ga ponosno, časno, strpljivo i s radošću. Pod tim ćemo znakom i mi pobijediti. Učitelj nam je rekao: „Ako tko hoće biti moj učenik, neka se odrekne samoga sebe i neka uzme svaki dan križ svoj na se i neka me slijedi.“ (Lk 9, 23)
Vrlo je zanimljiva riječ čovjek. Množina: ljudi. Zato imamo pridjev čovječji i ljudski, izvedenice čovječnost i ljudskost. Sjetimo se: Tri su čovjeka zajedno, istodobno pribijena na križ, visjela na križu.
Vrlo je zanimljiva i riječ zločinac, gen. zločinca. Vokativ bi bio zločinče, ali to nije pristojno. Zovemo ga imenom. Ženska osoba bi bila zločinka, ali su to češće muškarci.
Je li i zločinac čovjek? Složit ćemo se da jest. Netko bi rekao: Zločinac je nečovjek. Da, ali da bi netko bio nečovjek, mora biti nekakav čovjek.
Tri su čovjeka visjela na križu. Jesu li tri zločinca?
Sin Božji Isus Krist, oličenje pravednosti, poput Stepinca i drugih mučenika bi ubrojen među zločince. Po jadnoj ljudskoj pravdi. A bilo je toga na našim prostorima i bez ikakve pravde i suda. Na križu se je dogodila prva ispovijed i opći oprost Isus, veliki svećenik i žrtvovani Jaganjac Božji oprašta raskajanom razbojniku, koji ga je molio: „Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje.“ A Isus mu reče: „Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!“ (Lk 23, 35 – 43) Isus je s križa dao i opći oprost svim ljudima kad je molio Oca: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!“ (lk 23, 34) Neki misle da je Isus molio samo za one konkretne koji su ga osudili, mučili i razapeli. On je Jaganjac Božji žrtvovan za grijehe svakoga čovjeka, svega svijeta. I mi ga svojim grijesima razapinjemo, a On nam sve oprašta. Koliko je križ ukorijenjen u temelje kršćanske Europe, pa i Hrvatske svjedoče brojna umjetnička djela na svim razinama. Hrvatski katolički radio ima emisiju SNAGA KRIŽA, Križ u umjetnosti, LIRIKA KRIŽA i druge. Moja je studentica Sandra Pupačić čitanje svojega seminarskog rada završila svojom primjerenom vrlo lijepom pjesmom KRIŽ IMENA.
Križni put – zločin, pobožnost i umjetničko djelo U našoj nacionalnoj povijesti Križni put znači hod naših zarobljenika iz Bleiburga i drugih mjesta kući u svibnju 1945. nakon „oslobođenja“ uz mučenje glađu, žeđu, udarcima itd. Mnogi su na putu mučeni, strijeljani, bačeni u prirodne jame ili koje su sami morali za sebe kopati. Među njima je bio i moj ćaća Joso. Mnogi narodi i pojedinci imaju svojih teških, trnovitih trenutaka. Naši su takvi „trenutci“ trajali stoljećima. O njima govori i Krleža u svojim „Baladama Petrice Kerempuha“: „I videl sem v megli, i v megli sem videl, seh križnih putov konec i kraj.“ Svi nas ti križni putovi, osobni i narodni, vode do Krista i njegova križa, do njegova križnog puta u pravom smislu. Osuditi Krista Pravednika na smrt bio je zločin. Da bi se snažnije doživjela Kristova muka, razvila se davno u kršćanstvu posebna pobožnost, koja se naziva u nas križni put ili put križa. Obično se sastoji od četrnaest postaja. Postaje prikazuju pojedine prizore iz Kristove muke i smrti. Mnogi od tih prizora poznati su i u povijesti umjetnosti. Inspirirali su vrsne umjetnike da pokažu svoje umijeće. Od ta dva naziva obično se daje prednost nazivu križni put jer bolje odgovara duhu hrvatskoga jezika. Po hrvatskoj jezičnoj normi kad god se koji pojam može istoznačno izraziti svezom pridjeva i imenice i svezom imenice s imeničkom dopunom u genitivu, prednost se daje svezi pridjeva i imenice. Stoga se u skladu sa spomenutim pravilom u hrvatskom jeziku u novije vrijeme češće javlja sveza križni put, bilo da se radi o Kristovu križnom putu ili našem, o umjetničkom djelu, crkvenoj pobožnosti ili nekoć židovskom, kasnije partizanskom zločinu. Može biti u pravom ili u prenesenom smislu. Slike ili reljefe 14 prizora Isusova križnog puta imaju mnoge crkve. Obično uz svetišta nalaze se umjetničke postaje križnoga puta. Često imaju i 15. postaju – uskrsnuće. To je obično na brežuljku ili brijegu. I križni put i brežuljak ili brijeg obično se zovu kalvarija (lat. Calvaria), ako nema neko posebno ime, kao npr. u Međugorju Križevac. Na Hvaru (Jelsa i okolica) glasovita je procesija „Za križen“ koja se održava više od pet stoljeća. Sačuvala se i u najtežim vremenima. Održala se i u vrijeme Drugoga svjetskog rata čak i u El Shattu, gdje se u partizanskome zbijegu našlo na tisuće Hvarana (Hrvata, katolika, vjernika). Održala se i u vrijeme najžešće komunističke ateističke strahovlade. Održala se i prošle godine na primjeren način usprkos koroni, ali u skladu s mjerama. Koja je čast biti križonoša!? Nositi križ na leđima i u srcu bilo gdje. Pa i zaslužili su da ta procesija „Za križen“ bude pod zaštitom UNESCO-a.
Golgota, Kalvarija, Lubanja Riječ Golgota i Kalvarija označuju ime brežuljka izvan starih jeruzalemskih zidina gdje je Isus bio raspet na križ. Na temelju značenja hebrejske riječi golgota nastala je latinska inačica toga toponima – Calvaria. Kad je dakle riječ o toponimu, gdje je Isus raspet i umro, onda je to vlastito ime mjesta – izvorno Golgota, polatinjeno Calvaria, u nas prilagođeno Kalvarija. U nekim se hrvatskim prijevodima Biblije javlja i naša prevedenica Lubanja. Zadržat ćemo se na prva dva imena. Ta dva imena duboko su ukorijenjena u našu tradiciju. U tom su smislu Golgota i Kalvarija dva različita imena istoga mjesta. Zanimljivo je istaknuti da je u našoj tradiciji puno češća u tom smislu riječ Kalvarija nego Golgota. Možda nam se zato riječ Golgota (kao rjeđa) čini punijom, snažnijom – gotovo kao vrhunac muke, patnje, kao završni prizor križnoga puta. Vjerojatno zato vrsni umjetnici riječi (npr. Kranjčević, Krleža i dr.) biraju riječ Golgota. Njezinoj osjećajnoj punini vjerojatno pridonosi i njezina trosložna struktura s dominantnim samoglasnikom o u prvom i drugom slogu. Zar vam se ne čini da je stih Povijest je naša prepuna golgota mnogo snažniji nego: Povijest je naša prepuna kalvarija?! Zacijelo primjećujete, tu su riječi golgota i kalvarija upotrijebljene kao opće riječi u prenesenom značenju koje je utemeljeno na toponimu Golgota i Kalvarija. Kao opće riječi napisane su malim slovom. One znače „velika muka, patnja, mučeništvo; velike nevolje, nesreće…“
Uz mnoga svetišta nalazi se i brežuljak s postajama križnoga puta. Kako je riječ kalvarija postala i sinonim za križni put, i taj se brežuljak obično zove Kalvarija.
Riječi Golgota/golgota i Kalvarija/kalvarija mogu dakle biti toponimi i opće imenice. Ovisno o tom pišemo ih velikim ili malim slovom. Kao opće imenice one sasvim sigurno nemaju jednaku osjećajnu, doživljajnu vrijednost. Toponimi obično nemaju konotacije, ali se čini da te riječi i kao toponimi nemaju jednaku stilsku vrijednost: Golgota je (iz raznih razloga) snažnija, punija.
Svatko prolazi svoj križni put, svoju kalvariju, ali kao pojedinci i narod imamo i svojih golgota. Čini se da kalvarije duže traju, a golgote su njihova najbolnija završnica. Kalvarije obično imaju i svoju golgotu kao vrhunac patnje, ali se i golgote mogu javljati i samostalno kao strašne kratkotrajne patnje. Jednih i drugih kao pojedinci i narod imali smo i imamo dosta, često i previše.
Bez vjere u pobjedu dobra i bez uskrsne nade teško bi bilo izdržati. Kristova pobjeda nad smrću baca novo svjetlo i na našu patnju. Ona je temelj i naše uskrsne nade. Kristov križ, križni put, muku, kalvariju i golgotu, pa i smrt treba promatrati u svjetlu uskrsnuća kao nerazdruživu cjelinu. U skladu s tim na mnogim mjestima postoji i petnaesta postaja križnoga puta – Kristovo uskrsnuće. On je „svojom smrću uništio našu smrt, a svojim uskrsnućem obnovio naš život“. Zato i molimo nakon pretvorbe: „Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo.“ Uskrsnuće je najveća pobjeda u povijesti svijeta. Božja i čovjekova pobjeda nad smrću jer je Krist Bog i čovjek. Obratimo se zajedno izmučenom i proslavljenom Jaganjcu Božjem: Janje Božje sveto, za me razapeto!
* Dr. sc. Mile Mamić redoviti je prof. u miru ali i dalje piše za časopis Jezik, Glasnik mira (kolumna o hrvatskom kršćanskom nazivlju), razne portale, vodi Školu hrvatskoga jezika. Svojim prilozima pomaže obnovljenoj emisiji Govorimo hrvatski na Radiopostaji Mir, Međugorje.
Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završio je studij hrvatskoga jezika i književnosti te latinskoga jezika i rimske književnosti. Od 1973. do 1994. bio je stalno zaposlen u Zavodu za (hrvatski) jezik u Zagrebu. U međuvremenu bio je lektor za hrvatski jezik na sveučilištu u Münsteru i Leipzigu, zatim gostujući profesor na sveučilištu u Münsteru i Budimpešti. Za izvanrednoga profesora za suvremeni hrvatski jezik na Filozofskom fakultetu u Zadru izabran je 1994., a 1999. za redovitoga profesora. U trajno zvanje izabran je 2005. Autor je i suautor nekoliko vrlo vrijednih knjiga. Bio je voditelj znanstvenoga projekta Hrvatsko pravno nazivlje kodifikacijskoga razdoblja, iz čega je proizišla knjiga Hrvatsko pravno nazivlje. Kao stručnjak za hrvatsko pravno nazivlje bio je nekoliko godina stručni član Odbora za zakonodavstvo Zastupničkoga doma Hrvatskoga sabora. Također je jedan od rijetkih jezikoslovaca koji se intenzivnije bavi i hrvatskim kršćanskim nazivljem, o čemu je objavio knjigu Hrvatsko kršćansko nazivlje. Na temelju njegovih članaka u Glasniku mira u Međugorju Informativni centar u Međugorju objavio je ovih dana knjigu Hrvatsko kršćansko nazivlje (II.). Knjigu posvećuje svom ocu Josi, bleiburškom mučeniku. Knjiga ima 75 članaka za 75. godišnjicu Bleiburške tragedije. Utemeljitelj je i stručni voditelj Škole hrvatskoga jezika LIN-CRO (Lingua Croatica) u Zadru, gdje se održavaju razni tečajevi za strance i potomke naših iseljenika. Dobitnik Državne nagrade za znanstveni rad – za promidžbu hrvatskoga jezika (2006.).
** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
