“Ova polemika u Vijencu krenula je kad je akademik Nemec zavapio da je Krleža nedovoljno čašćen i da ga Hrvatska prezire, a ja reagirala dokazavši da je jedini čašćen i utvrdila da je agresivno veličanje Krleže izbacilo iz kanona i svijesti ljudi sve druge pisce (pobrojala sam pedesetak pisaca koji su bili važni u 19. i do 70-ih godina 20. stoljeća)”, piše dr. sc. Sanja Nikčević za Vijenac, a polemiku djelomice prenosimo.
Ovo je peti nastavak polemike, a u zadnja dva napisa akademik je dokazao moju tezu jer je prvo odbacio sve hrvatske pisce osim Krleže kojeg smatra jednim i jedinim (što je osobina krležodula), a onda i sve tzv. afirmativne žanrove – od prikazanja (srednjeg vijeka) do građanskog kazališta (melodrame, pučki komadi, plemićke drame).
Zapravo je dao dva argumenta Krležine kvalitete, ali ni jedan ne stoji. Jedan je interes stranih slavista za Krležu, ali to nije dokaz kvalitete, nego pozicije pisca u kanonu. Slavisti bi se isto tako zdušno bavili Matkovićem ili Freudenreichom da je netko od njih na vrhu kanona.
I to tako ide, svi uzimamo iz drugih književnosti ono što domaći teoretičari proglasne najkvalitetnijim: svi znamo Ibsena, a tko je (osim dva, tri stručnjaka tog vremena i prostora) pročitao još koju norvešku dramu! Drugi mu je kriterij osobno uživanje u Krleži, ali onda ne znam zašto odbacuje moje uživanje u melodrami ili pučkim komadima u kojima su, usput budi rečeno, uživali ljudi gotovo dvije stotine godina po cijeloj Europi!
Političke dezavuacije
Napadi koje je akademik uputio meni dokazali su da je Krležino mjesto na vrhu (a ne Matkovićevo ili Begovićevo ili Mesarićevo ili Freudenreichovo ili Tomićevo ili…) ipak posljedica politike. Zato jer me napao političkim dezavuacijama: proglasio me doktrinarnom, tendencioznom i ukalupljenom pa mi se čini da zapravo akademik ne zna definiciju tih pojmova jer ja zagovaram različite poetike, više pisaca i razgovor o tome, a on samo jednog uz prezir i uvrede umjesto razgovora.
Što je još bolje, proglasio me nasljednicom komunističkih ideologa jer tražim „optimističnu sliku svijeta s nadnaravnom dimenzijom“! Nema smisla. Osim što su komunisti tvrdili da nema nadnaravne dimenzije, komunistički kulturni ideolozi odbacivali su pisce i žanrove koje ja zagovaram na isti način kako je to Krleža napravio nekad – a Nemec danas – otpisivanjem bez puno rasprave, ali s podcjenjivanjem i zvučnim političkim uvredama.
Pitanje je zašto je akademik i dalje, nakon pada politike koja je Krležu uspostavila kao jednog i jedinog, ostao na istim stajalištima. Osim činjenice da se Krleža tako agresivno nameće već desetljećima, postoji još jedan razlog – naša pripadnost europskom kulturnom krugu i utjecaj svjetonazora na književnost.
Svjetonazor je stav prema onome iznad nas (nadnaravnoj dimenziji svijeta), onome oko nas (društvu) i onome u nama (nama samima). Koliko god su politike, ekonomije, poetike i privatni odnosi vidljiviji jer nas emotivno više pogađaju – upravo je svjetonazor ono što određuje neki kulturni krug. Svjetonazor je njegov najmanji zajednički nazivnik, on određuje hijerarhiju vrijednosti u društvu, kanon vrijednih djela i osnovne postavke obrazovanja, ističe dr. sc. Sanja Nikčević za Vijenac.
Nama se sadašnji književni kanon nameće kao vrhunac evolucijskog procesa razvoja imanentnih oblika djela, ali on to nije. On je posljedica velikoga svjetonazorskog reza. Naime, u Europi je srednjeg vijeka vladao kršćanski svjetonazor, a s krajem Drugoga svjetskog rata zavladao je novi, sekularistički svjetonazor. On je kao osnovnu vrijednost književnog djela postavio hrabru kritiku društva, ali iz sekularističke pozicije, pa su tada realizam i modernizam (Ibsen i Krleža kao njegov sljednik) postali propisana norma. Budući da taj svjetonazor vlada i danas, kazališna glavna struja u Europi ga i dalje slijedi, dovevši osnovnu premisu sekularističke kritike društva do kraja.
Afirmativno kao automatski loše
Svako djelo u sebi nosi svjetonazorski i politički stav koji je vidljiv u poruci djela, ali to nije kvaliteta djela, nego objektivna kategorija (kao mjesto i vrijeme radnje). No novi je svjetonazor izbacio sebi protivne poruke iz kanona, proglasivši ih književno nevrijednima ili podilaženjem publici. Tako su odbačena kao nevrijedna sva djela i žanrovi koji afirmiraju svijet oko sebe, smatraju ga smislenim mjestom, afirmiraju postojanje temeljnih ljudskih vrijednosti i izazivaju katarzu iliti pročišćenje emocija u publici. I zato se akademik zgraža nad mojim zahtjevom za „optimističnom slikom svijeta“, iako ja ne zagovaram optimizam u djelima, nego prikaz smisla svijeta koji može imati vrlo tragične priče (npr. Freudenreichovi Graničari, koji su bili izniman europski kazališni hit).
Nakon Drugoga svjetskog rata u cijeloj Europi doslovno je izbrisan cijeli jedan svijet. Ne samo pisci afirmativnih žarova (u repertoarima se nakon Drugoga svjetskog rata dogodio ozbiljan rez) nego su i teoretičari i filozofi kršćanskog svjetonazora ili nedostupni ili otpuhani s prezirnim pokretima ruke nekog profesora.
Zato pokrećem novu izdavačku kuću – Citadela libri – koja će objavljivati knjige iz kazališta, autore koji afirmiraju temeljne ljudske vrijednosti, a nepravedno se nalaze na rubovima, protjerani su iz kanona ili zaboravljeni. Upravo zato da budu dostupni, da se može o njima raspravljati, da ih se može postaviti na scenu. Jer moj odgovor na Nemecovo prezirno: „Pa nećemo valjda igrati Freudenreicha i Mesarića“ jest: „Mislim da je krajnje vrijeme“, zaključuje dr. sc. Sanja Nikčević za Vijenac.
Polemiku u cijelosti pročitajte u časopisu Vijenac.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
