(FOTO) Kardinal Bozanić predvodio obrede Velikoga petka, msgr. Šaško izrekao homiliju: ‘Prilazeći večeras Raspetomu ispovijedamo svoju vjeru’

Foto: Zagrebačka nadbiskupija

Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić predvodio je u petak 19. travnja u zagrebačkoj katedrali obrede Velikoga petka u zajedništvu s pomoćnim biskupima zagrebačkim msgr. Ivanom Šaškom, msgr. Mijom Gorskim i pomoćnim biskupom zagrebačkim u miru msgr. Valetninom Pozaićem, rektorom zagrebačke katedrale msgr. Josipom Kuhtićem, msgr. Zvonimirom Sekeljom, rektorom Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa preč. Anđelkom Košćakom, vlč. Željkom Faltakom, vlč. Andrijom Miličevićem, vlč. Ivanom Lukićem te okupljenim Božjim narodom.

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

Liturgijsko pjevanje kao i pjevanje navještaja Muke po Ivanu animirali su i otpjevali koralisti katedrale pod ravnanjem mo. Miroslava Martinjaka. Homiliju je izrekao pomoćni biskup msgr. Ivan Šaško i možete ju pročitati u nastavku:

Ivan Šaško
pomoćni biskup zagrebački
Homilija
u obredima Velikoga petka u zagrebačkoj prvostolnici
19. travnja 2019. u 18 sati

Liturgijska čitanja:
Iz 52,13 – 53,12; Ps 31 (30), 2.6.12-13.15-16.17.25;
Heb 4, 14-16; 5, 7-9; Iv 18, 1 – 19,42

Dragi naš nadbiskupe, kardinale Josipe,
subraćo pomoćni biskupi Valentine i Mijo,
cijenjena braćo prezbiteri, sestre redovnice,
dragi bogoslovi, braćo i sestre u otajstvu Kristove žrtve!
1. Današnje nas slavlje, snagom prve evanđeoske rečenice, vodi u vrt s druge strane potoka Cedrona, u vrt u kojemu Isus pred neprijateljima postavlja pitanje: „Koga tražite?“ Dragocjena je to rečenica u Evanđelju po Ivanu, jer nas povezuje s prvim riječima koje Isus izgovara u tome Evanđelju. Njegova prva rečenica nalazi se u susretu sa svojim budućim učenicima koje pita isto što večeras pita i nas: Koga tražite?
Učenici su traženo našli u razgovorima s Isusom, u susretima, poukama, znamenju, ali preko Cedrona u toj noći treba ponoviti pitanje ne samo stražarima nego svima. Tu se objavljuje kršćanstvo u odnosu prema zlu, nasilju, vrijednosti života, pogledu u budućnost…

Kršćanstvo je iz dvorane Posljednje večere i Getsemanskoga vrta ponijelo sa sobom Isusa koji govori: Uzmite mene. On istupa pred oružnike koji su ga došli odvesti silom, spremni uhititi i učenike; njima govori: Ne dirajte njih, pustite ih; uzmite mene. Tu nema mjesta višeznačnomu tumačenju. Isus štedi krv svojih učenika i krv neprijatelja. Dolazi u sredinu i predaje sebe, stavljajući svoje tijelo na žrtvenik.

Isus je time u potpunosti objavio lik Pastira o kojemu je govorio, pastira koji na sebe preuzima i krivicu. Velik je to uzor ponajprije nama kojima je povjeren dio zajednice Crkve: da u trenutku kada su ljudi ugroženi, u strahu, pod prijetnjama, pastir mirno kaže: Evo me, ne gurajući u prve redove druge. Za tu milost treba moliti. Pravi svećenik, pastir, odnosno onaj komu je povjerena odgovornost za druge ne prinosi druge, ne prinosi narod, nego izlaže sebe.

To uči, to daruje euharistija i ne ograničuje se samo na neke. To vrijedi za roditelje prema djeci i za djecu prema roditeljima; za muža prema ženi i za ženu prema mužu; to vrijedi u prijateljstvima, u poslovnim odnosima, u svim službama u društvu. To je smisao zašto je za kršćanstvo neprihvatljivo da se druge izrabljuje, da ih se ponižava. Važno je sjetiti se toga kada činimo znamen križa, kada na svome tijelu ili odijelu nosimo znak križa; kada ga stavljamo u prostore svakidašnjega rada i susreta. Kao vjernici smo Kristovo tijelo, predano za život svijeta i Krv prolivena na otpuštenje grijeha.

Braćo i sestre, Kristov križ privlači, jer se u njemu nalazi odgovor na pitanje zla u svijetu. Taj odgovor može prihvatiti srce ispunjeno vjerom i prosvijetljeno Kristovim Duhom.

2. Isusov pristup ne ide u smjeru pobjede nad ljudima koji čine zlo, nego prema pobjedi nad samim zlom koje je zahvatilo ljude, odnosno nad zlom kojemu mi ljudi svojom slobodom, svojom sebičnošću i pristankom da služimo zlu, dopuštamo da zadobije moć i da po nama djeluje, bilo da se radi o nasilju i nepravdi, bilo da se radi o neistini ili pak o ravnodušnosti.
Zbog toga nam Evanđelja Isusovu muku i smrt ne predstavljaju kao neizbježnu sudbinu niti kao progonstvo koje se na njega tragično obrušilo. U Evanđelju vidimo Isusa koji odlučuje, koji izabire odlazak u Jeruzalem, gdje će biti ubijen. U nekim drugim prilikama izmiče onima koji su ga htjeli ukloniti, budući da „nije došao njegov čas“. No, sada je tu, njegov se čas objavljuje.
Isusov se vazam događa tako da važno mjesto ima i njegova smrtna muka i prihvaćanje Očeve volje i Judina izdaja i Pilatova osuda. Međutim, Isusa istinski ne uhićuje straža koju dovodi Juda, nego im on ide ususret i sebe predaje (usp. Iv 18, 1-11).
Nakon što je utjelovio, propovijedao i živio Božju ljubav prema ljudima, Isus se u konačnome sukobu suočava sa zlom, da bi pokazao da grijeh, zlo i nasilje nemaju snagu razoriti tu ljubav.
Isusov odgovor na zlo je izlaženje ususret. To je zlo koje on nije zaslužio, koje nije posljedica njegova grijeha. To je zlo od kojega je mogao pobjeći, da je htio, a Petar ga je želio obraniti i to – nasiljem. No, Isus se ne bavi ljudima koji ga uhićuju, koji ga muče i razapinju: zna da pravi problem nije tamo, u djelima koja ti ljudi čine, nego u mržnji koja ih obuzima. Treba pobijediti tu mržnju koju su udomili, a ona se ne dopušta razoružati silom, kako je to pokušao Petar. Jer, nasilje bi Isusa učinilo sličnim njima i to bi bila pobjeda zla.
3. Pred otajstvom zla vidimo da se nasilje moglo obrušiti na njega, zahvatiti ga patnjom i umiranjem; moglo je lišiti ga svega, ogoliti, oduzeti mu ljudsku potporu i izvanjsko dostojanstvo; moglo je unijeti sumnju u Očevu prisutnost, ali mu nije moglo zabraniti voljeti i nadati se. Zlo mu je ponudilo očaj i mržnju, želju za osvetom i pad u ništavilo, a on je odgovorio ljubavlju koju je
predao nama u svome i Očevu Duhu, ljubavlju koja prihvaća patnju u nadi i u pouzdanju u vječnost.
Zlo vrlo lako uništava tjelesni život, prikazuje ljude kao gubitnike, poražene, ali ne može oduzeti mogućnost vjerovanja u Božju ljubav i u nesebičnost prema drugima. Zlo je pobijeđeno, jer je nestao njegov stvarni cilj i svrha: uništiti srce čovjeka, izbrisati nutarnje dostojanstvo.

Isus, dakle, vidi naše putove na kojima izgleda da smo pred zlom bespomoćni; na kojima se čini da treba prihvatiti mjeru zla, čime mu se dopušta da ovlada. Zlu se snaga oduzima svaki put kada s pouzdanjem i vjerom u Boga trpimo, a ne pridonosimo da drugi trpe.

4. U ovotjednome požaru u pariškoj prvostolnici Naše Gospe (Notre Dame), dok je vatra razarala krovište pri čemu se urušio i dio svoda koji je pao u oltarni prostor, prve su fotografije i snimke s ulaznih vrata u dimu i tami pokazale čudesan sjaj križa iznad lika Blažene Djevice Marije, kojoj – dok širi ruke – u krilu leži mrtvo Isusovo tijelo. Vidljiv je bio i oltar, dijelom pokriven palim crnim gredama i kamenjem. Znakovit je to prizor za našu Crkvu i za našu kulturu: križ i oltar koji se vide i u najvećoj tami. Od toga dvoga živi naša vjera, ljudskost i to dvoje smo pozvani očitovati u svakidašnjici.
Netko se može pitati: Čemu ta usredotočenost na Kristov križ? Čemu sveprisutnost Raspetoga u našim crkvama, na oltarima, u domovima, na mjestima koje pohode kršćani? Može biti razumljivo ono tumačenje kršćanskoga otajstva koje kaže da se Bog objavljuje ‘sub contraria specie’, u obrnutosti, u oprečnosti onoga što on zbiljski jest, jer objavljuje svoju moć u slabosti i nemoći, svoju mudrost u ludosti patnje, bogatstvo u siromaštvu i uzvišenost u poniženju.
No, križ ipak nije takva objava. Na križu se Bog objavljuje ‘sub propria specie’, u svojoj vlastitosti i istinitosti, onakav kakav jest. Večeras ne zaboravimo da je on Ljubav (usp. 1Iv 4, 10), ljubav koja se prinosi, a nigdje kao na križu i oltaru nije tako očito, nedvojbeno očito do kuda dopire Božje sebedarje.

5. Dopustimo, braćo i sestre, da u nama večeras snažnije odjekuju poznate nam riječi: „Ljubio je svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio“ (Iv 13, 1); ili: „Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.“ (Iv 3, 16); ili Pavlovo radosno uporište: „A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene.“ (Gal 2, 20)
Prilazeći večeras Raspetomu ispovijedamo svoju vjeru, prelazimo Cedron i Kalvariju, noseći u sebi poneku nesigurnost, poteškoću u prihvaćanju trpljenja, ili strah i tjeskobu. Ali nismo sami. Prilazimo s Marijom, prilazimo nošeni svjedočanstvom svjedoka i podupirani Crkvom.

Samo Bog vidi tko je u našim koracima, u našemu naklonu ili poklecanju; tko je u molitvi pred križem i ogoljelim oltarom, dok govorimo: Gospodine, večeras smo s tobom, Tvoje smo tijelo. Nismo sami. Hvala ti što smo zajedno, u tvome daru, i što ni na jednome križu, ni u jednoj muci, čovjek više nije i nikada neće biti sam. Amen.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr