Ovoga je utorka na zagrebačkom groblju Mirogoj povodom Međunarodnog dana ljudskih prava održana sveta misa u crkvi Krista Kralja te komemorativni skup na groblju hrvatskih vojnika poginulih 1941.-1945. godine koje je neposredno nakon rata uništeno i preorano odlukom komunističkih vlasti.
Ovu komemoraciju organizirali su Hrvatsko žrtvoslovno društvo – Zagreb, Hrvatsko društvo političkih zatvorenika – Osijek , Hrvatski domobran – Osijek, Hrvatski domobran – Zaprešić, Hrvatski domobran – Slatina, Hrvatski domobran – Našice, Hrvatski obredni zdrug Jazovka – krilo Đakovo te Udruga bosanskohercegovačkih Hrvata – Zagreb.
Nakon svete mise, koju je predvodio pomoćni biskup zagrebački mons. Ivan Šaško, sudionici su u procesiji otišli do vojničkog groblja gdje je nastavljen program komemoracije: hrvatska himna, minuta šutnje za poginule hrvatske vojnike 1941. – 1945. godine, pozdravna riječ organizatora skupa, prigodne pjesme i molitve za sve poginule te na koncu postavljanje i paljenje svijeća s nazanačenim imenom i prezimenom svakog pokojnika na njihovim neobilježenim grobovima.
Komemoraciji su nazočili članovi i potomci obitelji poginulih hrvatskih vojnika, pomoćnik ministra hrvatskih branitelja Stjepan Sučić, izaslanica gradonačelnika grada Zagreba Vlasta Ivić, Efendija Halid Dolić i svi ljudi dobre volje.
Komemoraciju su uveličali članovi vokalnog ansambla Bojna Frankopan pod vodstvom hrvatskog branitelja i časnika Hrvoja Sekulića. Hrvatskom himnom je nastavljena komemoracija u izvedbi sopranistice Valentine Mekovec. Otpjevala prigodnu pjesmu Ave Marija, a na završetku komemoracije Hrvoje Sekulić i Ivana Sekulić otpjevali su pjesmu Zemlja dide mog!
Osim odavanja počasti poginulima, cilj ovih događanja je da se na danas praznim površinama gdje su pokopani hrvatski vojnici poginuli 1941. – 1945. godine postave grobni spomenici s osnovnim natpisom na kojem bi stajalo ime i prezime poginulog vojnika, godina rođenja i smrti u cilju dostojanstvenog posljednjeg počivališta.
Neposredno poslije II. svjetskog rata, a u nakani potpunog i radikalnog obračuna s „narodnim neprijateljem“, odnosno protivnicima i neistomišljenicima komunističkog režima, Ministarstvo unutarnjih poslova Demokratske Federativne Jugoslavije donijelo je 18. 5. 1945. Odluku o uklanjanju grobalja i grobova okupatora i narodnih neprijatelja. Ovo uklanjanje provedeno je sustavno. Na zagrebačkom groblju Mirogoj u potpunosti je u ljeto 1945. godine uklonjeno njemačko i hrvatsko vojničko groblje, najmanje 3.000 grobova poražene vojske, pripadnika Wehrmachta i Waffen-SS-a, kao i hrvatskih vojnika, pripadnika domobranstva i ustaštva, tadašnjih Oružanih snaga NDH.
Uklanjanje ustaškog, domobranskog i njemačkog vojničkog groblja na Mirogoju u Zagrebu u ljeto 1945. godine opisao je Josip Bejuk u svojoj knjizi sjećanja naslovljenoj „Sjećanja logoraša“ koji je kao mladić s prijateljem svjedočio uništenju vojničkih grobova:
„…gledamo kako drugarice i drugovi lome križeve s njemačkog vojničkog groblja, a drugi se muče na ustaškom groblju preturati kamene spomenike s časničkog groblja…..slušamo još kako psuju ustašku majku, kurvu švapsku itd. Neki pripiti pjevaju i gaze nogama križeve. Čuje se pjesma ‘Druže Tito mi ti se kunemo….“
O uklanjanju vojničkih grobova na Mirogoju pisale su 17. rujna 1945. godine nadbiskupu Stepincu i katolkinje Hrvatice, majke pokojnih sinova i supruge pokojnih muževa, moleći ga da se zauzme kod vlasti za poštedu vojničkih grobova: „Preuzvišeni gospodine! Za sigurno će Vam biti već poznato, da se po naređenju mjerodavnih vlasti skidaju križevi na Mirogoju sa ustaških grobova, a nakon toga imade se grobovi sravniti tako, da neće biti vidljivo, gdje je koji od onih, koji počivaju na tom mjestu vječni san. Da je taj postupak prema mrtvima, koji su pred Božjim sudom, strašan i bolan, došlo je do izražaja prigodom posjeta nas majki i žena u nedjelju na dan 16. rujna. Možete si pomisliti, Preuzvišeni, tu tešku bol jedne majke, koja dolazi iz udaljenih krajeva, da posjeti grob svoga sina, da se pomoli Svevišnjemu za pokojnikovu dušu – a da ne nađe grob jer nema križa. Ta bol je neopisiva. Majke i žene padale su na grobove moleći Svevišnjega za pomoć, zazivajući imena svojih palih pokojnika – da im se jave, no mrtvi ne govore, nema odaziva.“
Iz pisma zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca Vladimiru Bakariću 18. kolovoza 1945 godine: „…Stižu mi vijesti iz Varaždina, Zagreba i drugih mjesta, da se po nečijem nalogu niveliraju grobovi Ustaša i Nijemaca, uklanjaju križevi sa njihovih grobova po katoličkim grobljima, ne pitajući ni crkvene vlasti ni rodjake pokojnika. Ovo je kulturni škandal prvog reda. Vi ste, gospodine pretsjedniče, pravnik, pa će Vam biti bez sumnje poznato, što pogansko rimsko pravo sudi de laesione sepulcri. Zar smo pali ispod pogana? Ja kao predstavnik Katoličke crkve energično protestiram proti ovog divljanja i molim Vas da izdate hitne naloge da se poštuju katolička groblja. Na grobljima nema više prijatelja ni neprijatelja partizana ni ustaša ni Nijemaca ni slavena. Na grobljima su samo mrtvi, koji čekaju zadnji pravorijek vječnog Suca, koji će ih suditi samo po tome, kakvi su bili ljudi, da li su vršili Njegove zapovijedi ili ne, a ne po stranačkim pripadnostima ili nacionalnim……“
Iako je na groblju Mirogoj podignuto nekoliko spomen obilježja poginulim hrvatskim vojnicima 1941. – 1945. godine, grobovi hrvatskih vojnika pripradnika Oružanih snaga NDH i dalje su neobilježeni, sravnjeni sa zemljom, bez nadgrobnih oznaka, bez upisa imena pokopanih vojnika.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
