Istina o časnim sestrama i djeci u Jastrebarskom (2.)

Hrvatsko kulturno vijeće organizira znanstveni skup povodom obilježavanja „Sveeuropskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima 20. stoljeća“ sukladno Rezoluciji Vijeća Europe o osudi komunističkih zločina (Rezolucija 1481, iz 2006. god.), Rezoluciji Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizme od 2. travnja 2009., i ‘Deklaraciji hrvatskog sabora o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990. god.’, donesenoj 30. lipnja 2006. godine.

Znanstveni skup održat će se u utorak 23. kolovoza 2016. (na sam dan sjećanja) te u četvrtak 25. i petak 26. kolovoza na temu „Dječji dom za ratnu siročad u Jastrebarskom, 1941.-1947“.

Sljedećih dana donosimo u nekoliko nastavaka tekst slovenskoga katoličkog svećenika lazarista Stanka Žakelja, objavljenog u Glasu Koncila u brojevima 7-13 od 15. veljače do 29. ožujka 1987.

»Vi ste Bogorodice«

IZ PROŠLOG BROJA: U srpnju god. 1942. pročulo se da u logoru u Jasenovcu preko 7 tisuća djece životari u nemogućim uvjetima. Bila su to najvećim dijelom djeca poginulih ili odbjeglih pravoslavnih roditelja. Ležali su na betonu, prehrana je bila nedostatna, naglo su umirali od zaraznih bolesti i iscrpljenosti. Kad so to pročulo, ondašnje su vlasti 3500 te djece preselile u poseban novi logor u Sisku i isto toliko u Jastrebarsko. U Jastrebarskom ta djeca na rubu smrti bila su povjerena većinom skrbi katoličkih časnih sestara. Od djece koja su bila odvedena u Sisak preživjelo je svega oko 10 posto, a od te u Jastrebarskom, oko 83 posto. Međutim se o sisačkom dječjem logoru u javnosti jedva što čulo, a o časnim sestrama koje su djelovale u Jastrebarskom uporno se šire grozne klevete. Slovenski svećenik lazarist Stanko Žakelj, koji je kao duhovnik časnih sestara u ono doba dolazio u Jastrebarsko, izvješćuje o položaju logora i njegovoj rasporedbi, o djelovanju časnih sestara. Zanimljivo je da su partizani iz šume više puta tiho dolazili i kontrolirali kako sestre s djecom postupaju.

Gdje su radile sestre? Izuzev dvi­ju sestara liječnica koje su došle u pomoć iz Beograda, slovenske su sestre djelovale samo u Domu-bolnici te kod djece iz bivšeg Dječjeg doma što je bio premješten u gospodarsku zgradu najbližoj glavnoj cesti. Zag­ebačke sestre milosrdnice radile su — dok su bile tamo — u bivšim konjušnicama s desne strane puta za Reku, preko puta dvorcu. U logoru u Gornjoj Reki radilo je civil­no osoblje a u konjušnicama kod franjevačkog samostana zagrebačke milosrdnice. Zdrava djeca bila su smještena u dvije velike barake, bi­lo ih je oko 400 dječaka od 5 do 14 ili 15 godina. U jednoj je baraki bila kuhinja. Ondje su slovenskoj časnoj sestri kuharici pomagali odrasliji dječaci.

Ni govora o gladovanju

»Nešto manja četvrta baraka s podom i električnim svjetlom bila je mala bolnica. Tu su bila slaba i bo­lesna djeca za koju se skrbila stal­na sestra bolničarka s liječnikom iz Doma. Bili su slučajevi lakše i teže dizenterije, koju su preboljele i go­tovo sve sestre. Tu je bila mala pro­storija za odmor stalne noćne služ­be, gdje su i sestre imale obroke. Djeca nisu kod nas umirala. Teže smo slučajeve slale u domsku bolni­cu — a kasnije nije bilo novooboljelih. Barake nisu bile ničim ogra­đene. U početku je bio kao neki čuvar po jedan domobranski vojnik. Kasnije je i to izostalo. Opskrblji­vale su nas sestre iz Doma. S njima smo svakodnevno bile u kontaktu. Suradnja je bila vrlo dobra. Davale su sve što su mogle. Hrana je u po­četku bila dobra, čak i bijeli kruh, što je u ono doba bila iznimna po­java. Djeca su se vidljivo oporav­ljala. Bilo je dosta svraba, ali i to se, uspješno liječilo, imali smo vla­stitu crpku za vodu, goleme kotlove za iskuhavanje rublja i toplu vodu. Sve nasred dvorišta. Dva puta do­bile smo dosta velike pošiljke do­njeg rublja, te smo djecu mogle do­nekle odjenuti. Jedna je časna se­stra po cijele dane nasred dvorišta krpala. Uposlila je spretnije dječa­ke. Ušiju nije bilo. Djecu smo raz­vrstale u skupine prema dobi. Sva­kom se skupinom bavila po jedna sestra, koliko je to u onim prilika­ma bilo moguće. Kad se povećao broj djece na Reki, prehrana nije više mogla biti kao u početku — ali o gladi se ne može govoriti. I same smo se pitale kako je to bilo moguće uz onolike opasnosti prijevoza i ra­zorene željezničke pruge.

Bilo je hrane i za suradnike NOB-a

Optužbe koje se prenose protiv nas sestara besmislene su već i zbog toga što smo svi bili pod stalnom kontrolom članova NOB-a. Mnogi su od njih dolazili u posjete djeci predstavljajući se kao članovi obitelji. Ako bi ih zateklo dijeljenje obroka, i oni su dobivali. Bilo je i noćne kontrole, jer smo ih susretale i po nekoliko puta u noći dok smo obilazile i pokrivale zaspalu djecu. Isprva nas je bilo strah tih sjena, ali nam nitko od njih ništa nažao nije učinio. Zar bi bilo moguće da smo s djecom postupale onako kako nas se kleveće? Sva su djeca bila pravoslavna i nisu poka­zivala nikakve nesklonosti prema nama. Dapače, svakog su dana bila sve otvorenija i privrženija. Zvali su nas ’tete’. Radile smo ponajviše na dvorištu, naočevid prolaznicima i susjedima. Nismo ni imale što skri­vati jer smo svakom djetetu nasto­jale pomoći. Neke su obitelji dola­zile po svoju djecu i bile nam iskre­no zahvalne. Ti su se ljudi pred na­ma križali s tri prsta i govorili: ‘Vi ste Bogorodice.’ Jasno, te se prešućuje.

Dolazak partizana

Uoči dana 26. kolovoza odrasliji dječak nam je javio da će doći partizani. Bila je ugodna ljetna večer. Stariji dječaci pjevali su na dvo­rištu do 10 sati. Naokolo u polju počele su se pojavljivati vatre. Ob­jasnili su nam čiji je to znak. Nismo se nikamo povlačile ni bježale — ni posebno bojale. Strah nas je obuzeo tek nakon ponoći, kad su u akciji kod kolodvora zaštekale strojnice i zatutnjali bacači mina. Baraka se tresla — mi smo se iz naših vojničkih ležaja spustile na pod. Pitali smo se tko na koga zapravo puca, jer je sva vojska već dan prije bila napustila Jasku. Paljba je trajala do tri sata ujutro. Izašle smo na dvo­rište i primijetile kretanje partizan­skih boraca. Poslije su ušli u naše dvorište. Pristupili su i k nama i mirno upitali hoćemo li s njima; ako nećemo, da se, možemo vratiti u Zagreb. Po nastupu i držanju ne­kih među njima zaključujem da su to bili rukovodioci.

»Pustite sestre, bile su nam dobre«

U isto su vrijeme drugi zviždalj­kom — bio je to dogovoreni znak — okupili djecu. Rekli su neka svako dijete savije po jednu deku od onih koje su bile na sijenu i kao pokri­vači. Raspoloženja su bila različita. Među najmanjima nastao je plač. Neki su se grčevito držali naših pre­gača, drugi dozivali tete. Morali smo ih upravo kidati od sebe. I mi smo plakale i molile borce nek pripaze na djecu. Neki su od djece imali na sebi tek kratke košuljice, jer smo dan prije bile oprale donje dijelove rublja. To rublje nije bilo potpuno suho, pa smo načinile zavežljaje, po­dijelile kruh koji smo imale i sve to povjerile odraslijima. Neke je tre­balo nositi. Čuli su se i glasovi: ’Pustite sestre, bile su nam dobre.’ Ostale smo duboko ožalošćene dok je povorka izmicala zavijena u pra­šinu uz pjesmu i plač. Trenutak ko­ji se ne zaboravlja nikada!

Kasno uvečer, doputovale smo u Zagreb. Što je slijedilo, doznale smo nakon nekoliko dana. Jedan se odrasliji dječak, vratio i pripovijedao kako su u šumi bili pozaspali. Netko je s džepnom svjetiljkom obilazio od glave do glave. Veći su se pro­budili i krenuli, manji zaostali. Ti su poslije, ne znam kako, stigli nat­rag u Jastrebarsko. Nije mi poznato kako su ih sestre dalje raspodije­lile.«
(Izjava sestre milosrdnice)

(Nastavlja se)

Prvi dio iz serijala pročitajte OVDJE.